Kosovo je bilo (i opstalo) opsesija, ali, bez opsesija nema "drajva". Biće da je važno šta je sadržaj opsesije i šta se opsesivno čini. To određuje kvalitet i otkriva da li je u pitanju stvarna ili instalirana opsesija. Sudeći na osnovu uvida u stvarnost, mnoge su opsesije demantovale sebe same.

Opscenost je naša svetlost i naša tama, a traženje uzroka svemu tome, može biti opsesivno.

Biće da je opsesija još jedna  od onih dragocenih pojava ili osobina, koja se zagubila u eksploataciji, štaviše, podruštvenila se i, to tako, da su mnogi počeli da je izbegavaju, kao nešto opasno, ekstremno, netolerantno, nepristojno i uznemirujuće. Naš srednji sloj urušio se je finansijski i statusno, ali nije se odrekao racionalnog i konvencionalnog shvatanja ekstrema, a među tim ekstremima je i opsesija.

Lud je, po tom pravilu, onaj slučaj koji ima opsesiju pravde, istine, zaljubljenosti, nauke, umetnosti... Taj mora da je predat fiksideji u toj meri da spavati ne može, već je "posednut", lud, neuračunljiv u toj meri da je to prosto smešno.

Vic, anegdota i ironija su sva naša svetlost i sva naša tama.

Sa druge strane, opsesija je ludačka sve dok ne rezultira uspehom. To se u sportu najviše priznaje (svaka čast!) i tu se postiže najveći društveni koncenzus u pogledu opsesije koja se jeste isplatila. Rezultat je merljiv, očigledan, posebno ukoliko je međunarodno verifikovan i dokazan.

Opsesije imaju svoju legitimnost ukoliko su međunarodno priznate. Mora se biti ovenčan međunarodnom slavom i tek tada sve mane postaju vrlinama. Tada neka "ona", nije prosto luđakinja čineći stvari koje niko pristojan ne bi sebi dozvolio. Bolje je ako u svetu i ostane, jer ako se vrati, mora biti da je tamo slabo išlo. Ko bi rekao da je neka opsesija u pitanju, opsesija povratka, jer propala je, pa se potom vratila.

Ko bi momcima u kafićima, dok drmaju nogama širom otadžbine i širom otadžbina objasnio, dokazao, da je baš ta, uspela vođena svojom opsesijom, jer "mora da se prodala, mora da je izdala, mora da je neko to teško platio". Iza čega sledi ono čuveno "neko stoji iza tog uspeha".

Suviše toga stoji iza nekoga i nečega, na prvi pogled korisnog, a na drugi pogled samoubilačkog, interesnog, a zapravo štetnog, da bi se verovalo, poštovalo, prijateljstvovalo, uvažavalo, divilo i volelo.

Biće da je za opsesiju potrebno nešto malo više luksuza vremena i prostora, a moguće da je zapravo potrebno još manje svega, jedno nemanje, lišenost stvari, nula. Georges Bataille je u Erotizmu, na osnovu istraživanja, ustvrdio da je najveći broj erotskih odnosa zabeležen kod onih koji imaju sve, kao i kod onih koji nemaju ništa. Beli okovratnici i srednji sloj, onaj koji preživljava, onaj koji pravi karijeru, imun je na strast.

U skladu sa najnovijim zdravstenim opsesijama, kao i sa psihijatrijom koja sebe drži nadležnim za čudoređe zajednice, i privodi bolesne u državama, redu i miru, smatra da su opsesije riskantne, subverzivne i revolucionarne, te i umetničke i poetske – remetilački faktor, baš kao što je i istina sve to. Istina i edukacija danas su u nekoj vrsti bitke jer edukacija bi da reprodukuje, a istina da izađe iz sveta dogovorenog. Edukacija je udobnija, a istina bode oči.

Koje, pak, oči, treba odmarati na nečem lepom, smirujućem i opuštajućem? To je pravo čoveka pod stalnim stresom. Nikako mu ne trebaju dodatna uznemirenja, on treba da spava, da se odmara, da ne sanja, da bi bio funkcionalan i zdrav. Ne trebaju mu lude i opsesivne misli.

Lepo, sve da je lepo, tiho, da je belo, ne crno, anđeli, a ne đavoli. Zato postoje i razvijaju se, kulturne industrije, galerije, u kojima se nešto da i popiti, gde se vreme može provesti sadržajno i radnje u kojima umetnost ima svoje mesto. Sećanje je opsesija i zato od njega treba osloboditi mlade generacije, one koji dolaze. Trebalo bi ih osloboditi svega negativnog, osloboditi reči istorije njihovih dedova i otaca, svega onoga što je bilo opasno po kvalitetan život, naročito onoga što je bilo opasno po živote drugih, koji su se, bivajući opsednuti, suprotstavili našim opsesijama.

PageBreak

Opsesivno je i na različite načine kažnjivo držati staklenu kuglu ("l984") u kojoj ima toliko danas nepostojećih stvari (i iz koje se šire različiti mirisi i ukusi, pada sneg, a duva i vetar). Te kugle treba porazbijati (ili u kič pretvoriti), sa svim rezultatima opsesija od kojih se sastoji svet koji smo nasledili i, krajnje ličnih  i ludačkih, od kojih se sastoji svakoliko naše nasleđe. Budimo normalni, budimo turisti, a ne avanturisti. Kruzeri obilaze istorijska mesta i gradove, đubre ispuštaju na širokom moru, ako su pristojni, inače će to učiniti u Bokokotorskom zalivu. Obilaze spomenike, koji su zapravo stratišta avanturista, onih koji su imali opsesiju da otkrivaju i menjaju svet.

Savremenici veštica nisu imali razumevanje prema njima. Spaljivali su žene, veštice, za koje su tvrdili da imaju opsesije, da su posednute duhovima (ne duhovnošću), satanom, raznim, a i ličnim, istinama. Pobunjenice, veštice većma su poticale iz naroda, iz donjih slojeva društva i mogle su svojim opsesijama zapaliti mase, prononsirati pobunu, te su završavale na lomačama, što je sastavni deo evropske tradicije i normalnosti.

Izrazito klasni odnos prema ženi kao nosiocu opsesivne zaraženosti, morao je u ova vremena ljudskih prava biti preveden u opsesiju pacifikujućeg modela heroine, ikone uspeha i lepote. Savršenstvo je postalo opsesijom. Kao ideal, nadilazi svaki društveni procep i svaku raspravu, ono je ujediniteljno i globalno. Opsesija koja se suprotstavlja svim upitima, a naročito konačnosti i smrti. Reč je zapravo o bezgrešnosti. Tako se uznemiravajuće opsesije prevode u opsesije pomirenja, dogovora i, naravno, vlasti nad društvenim procesima. A sve što nije savršeno pripadaće narodu ili onima kojima se dogovoreno vlada.

Vlast nad informacijoma i resursima nije samo ovdašnja opsesija. Međutim, kao svetska, a naša, nekako je jadna, a teži dominatnosti. Ona se naročito, očituje u jeziku. Nije retko čuti sa najvišeg mesta kako se u odnosu na evropske integracije, radi o papirologiji (biće, ipak, da se radi o stvarnosti) i istovremeno se ne govori se o koristi, već o benefitu.  Drama se dešava u okolišu koji jedva diše. Ovdašnja prevashodno muška opsesivnost i domaća volja za moć, gasne u međusobnom dodavanju i oduzimanju. Ona implodira vrteći se u krug, bez sveta svrha. Dok se igra igra (nikako da se dokinu sportske usporedbe), stadioni se prazne, građanstvo se razilazi i odlazi, navijači nisu dovoljni da bi opsesija bila zarazna da uvuče gledaoca u predstavu i motiviše ga da sa svojim životom učini nešto.

Reč je upravo o tome, a šta je to nešto što treba učiniti ili počiniti?

Šta je to nešto, znaju oni koji se prizivaju i dozivaju po snazi svojih opsesija, svoga "drajva", koliko bezrazložnog, toliko svrhovitog.