Na papiru je pisalo – Dobro došli na prvu čajanku uz stari gramofon, a potom sledilo uputstvo: Udobno se smestite, osetite prijatan ukus čaja, a onda zaplovite muzičkim vremeplovom uz pomoć bogate kolekcije Narodne biblioteke Srbije. Čućete najstarije zvučne snimke i tako osetiti duh prve polovine dvadesetog veka. To je, poslednjih dana februara, bio jedan od brojnih programa kojima se obeležavalo 180 godina najveće nacionalne biblioteke u Beogradu.

Sedeći u atrijumu renoviranog zdanja, sa plastičnom čašom u ruci i slušajući digitalizovane snimke originalno nastale 1903. godine (slavni pionir Čiča Ilija Stanojević teško da bi sa Rakiti mori i Sojka devojka danas ušao u širi izbor takmičenja Ja imam talenat) i gledajući u te dve izložene, zvanično naše najstarije gramofonske ploče, odsanjario sam, što preporučiše: zaplovio u prošlost i neke druge čajanke.

Oktobra 1985. imao sam čast da sa nezaboravnim Mirom Radojčićem i slavnim imenjakom i prezimenjakom Perom Popovićem snimam televizijsku emisiju Od našeg dopisnika – London. Miro nas je vodao po Fleet Streetu, najpoznatijem bulevaru štampe, i pabovima gde su se okupljali čuveni novinari, ja navaljivao na muzičke klubove po Sohou, a Pera kad dočeka svoj tren, iskoristi ga da nas odvede na vrlo prestižni događaj glavnog grada Britanije – popodnevni čaj u hotel Ritz.

Koliko je bilo draži uz viski upoznati neke od najvećih novinarskih imena Ujedinjenog Kraljevstva, ili slušati u najavi tada najmodernije engleske grupe (Simply Red, Cult ili Pogues) bila je neočekivana čarolija omirisati sjajni prostor Palm Court u Ritzu dok se u njega probijaju popodnevni jesenji zraci. Šef protokola hotela sa ulice Picadilly, naslonjenog inače na kraljičin Zeleni park, zapravo mlađeg brata onog pariskog zdanja, nije imao razumevanje za moje farmerke i vindjaknu. Osim što se tu dolazi samo sa rezervacijama, red nalaže pristojne haljine za dame a obavezan sako sa kravatom za gospodu. Tradicija ispijanja orijentalnog napitka u toj ovalnoj sali živi od 1903. godine, praktično od dana otvaranja hotela. Sredinom osamdesetih već se godišnje trošilo 60 hiljada šolja. Za fiksnu cenu (7,5 funti) dobijate jednu od 17 vrsta čaja i kupasti trospratni server pun divnih sendviča i šarenih kolača. Gospođa zadužena za to da sve bude kako treba, svesna da je pogrešila što prethodno nije obavestila o strogosti garderobe, teši me pričom kako je upravo iz tog prostora uz čaj, nekad davno 1927. godine, svenacionalni BBC započeo sa prenosima muzičkih programa. Izvesni Joe Kaye pevao je svoj program „muzike za igru“. Polovina gostiju bila je ushićena obogaćenim sadržajem čajanki, a drugi, konzervativniji deo zgražavao se remećenjem mira, privatnosti i uživanja u gustiranju svog omiljenog napitka.

Kao i sve, tako je i čaj u Engleskoj deo tradicije. Kraljica Elizabeta prva je odobrila osnivanje Istočnoindijske kompanije za uvoz retkog „zdravog bilja“, a između 1660. i 1689. u „kafe kućama“ počinju se služiti čajevi. Kažu da je ritual „čaj u 5“ 1841. osmislila Anna Maria Russell, žena sedmog vojvode od Bedforda. Dve decenije kasnije to postaje raširena moda među pripadnicima svih britanskim staležima. Ima Londonaca koji sa dozom karakterističnog humora tvrde da je „njihov“ hotel Savoy na Strandu takođe imao čajanke i slušanije muzičke radio-prenose u vreme pre drugog rata kojima je često lično prisustvovao Churchill. Ali, to je druga priča. Kao što danas čaj u hotelu Ritz, ako ste sreće da nađete i rezervišete slobodni sto u roku od narednih šest nedelja, košta između 55 i 105 funti po osobi. Tradicija ima cenu. Dok slušam snimak iz kamenog doba domaće muzike nastao negde u Beogradu baš u danima dok se u srcu Londonu otvarao slavni Ritz a nekih kilometar-dva severoistočno, na Camdenu, puštala u pogon prva radionica za proizvodnju bakelitnih muzičkih ploča na 78 obrtaja i 12,2 cm prečnika, gde su odštampani prvenci srpske diskografije, atmosfera me vraća na jednu drugu čajanku. Nosi me u zimu 1964. u dansing salu tek otvorenog Doma omladine Beograda. Na jednom običnom stolu, prekrivenim kafanskim kariranim čaršavom, verovatno popetom iz Sunca, stajao je gramofon sa dva zvučnika sa strane. Iza njega Nikola Karaklajić i bucmasti momak za kojeg smo mi, pomalo zbunjeni klinci velikih očiju i radoznalih ušiju sa svih strana grada, tu saznali da se zove Buč. Dok smo, prvi put ušavši u to bajkovito zdanje, zadivljeno pratili ritual vađenja ploča iz šarenih omota i objašnjenje šta ćemo sledeće čuti, istovremeno smo postajali važni svojom „kupljenom“ obaveštenošću. Ovde muzika nije šuštala kao preko radio Luksemburga, niti su Nikola i Buč mleli kao londonski radijski voditelji. Prvi put smo na našem jeziku dobijali dodatne informacije. Svi smo znali za Beatlese i Dylana i čuli da raste konkurencija pod šifrom – Stonesi! Ali smo bez stida i srama preko kolena na neke ceduljice zapisivali imena Beach Boys, Dave Clarke, Johnny Cash, Manfred Mann, mali Stevie Wonder, Peter, Paul and Mary. Onda bismo drhtali uz toplotu glasa Roya Orbisona, zaneseno žmurili kad bismo čuli Drifterse, a stidljivo se naslanjali na ramena naših drugarica uz Animalse ili Four Topse.

Glavni mangupi bili su oni momci i devojke koji bi iznosili na podijum sa gramofonom neku totalno novu ploču i nama prvi put predstavljali Kinxe, Searcherse, Sama Cookea ili Kingsmene. To nije bilo otkrivanje neznane muzike, već tetoviranje za ostatak života. Te pesme što smo tada čuli s vremenom će postati deo naše obavezne zvučne kulise. Kasnije smo, manje ili više, te pesme u verzijama beogradskih grupa prepoznavali po čajankama uz prve cigarete, neki preludin, koktu, vinjak ili konjak po Topčiderskoj noći, Aneksu sajma, Gradskom podrumu, Lotos baru, Stambol kapiji, Tehnološkom, Sinagogi, KST-u i ostalim gradskim rupama. Onda su te numere postala obavezna lektira na paradama ritma i gitarijadama.

I ne znam kako, ni zašto, tek čajanke su iščilele iz naših života. Već kod Laze Šešera ili u Akvarijusu i Cepelinu nikome ko je držao do sebe nije palo na pamet da traži čaj. Bio bi smešan u društvu. Ili bolestan. Prosto, zgodan za izbegavanje. Muzika se slušala sa sve moćnijih ozvučenja uz niz svetlosnih efekata, a šizike su zamenjene obaveznim go-go plesačicama. Dobri disk-džokeji nisu pričali između pesama, već atmosferu kreirali razumevajući radoznalost i temperament publike. Ako me sećanje dobro služi, prvi domaći hit uz koji se besomučno igralo po diskotekama, osim uz engleski bit i američki soul, bila je Lola, koju je pevao Čobi sa grupom Pro arte. Doći će vreme i kada će diskoteke izaći iz mode. Kafići će postati prave lokalne muzičke razglasne stanice. I tu će se izvršiti velika podela: na domaću i stranu muziku. Zanimljivo, pola veka od one nedeljne čajanke u Domu omladine jedna stvar je ista i ovog popodneva u Narodnoj biblioteci: niko ne igra! Svi pažljivo slušamo izbor muzike. Osam domaćih i dva strana snimka: Ilija Stanojević, Dušan Popaz, Dušan Jovanović, Ružica Protić, Ansambl Spase Milutinovića, Vojin Popović i kvartet Krstić, Kosanović, Subota, Mirković sa jedne, a Bing Crosby i The Plaza Band kao svetski odgovor, s druge strane.

Od tih bakelitnih ploča od 7, 10, 12 i 16 inča na 78 obrtaja, preko vinilnih singlova i EP ploča na 7 i maksi singlova na 10 inča i 45 obrtaja, do LP ploča na 10 i 12 inča i 33 obrtaja, sve zaključno sa CD formatom, prošao je pun vek. Dovoljno vremena da muzika izgubi agregatno stanje i postane dostupna na mnogo novih načina.

Nešto sam izračunao: kad smo slušali naše junake u Domu omladine deset glavnih ličnosti (Beatlesi, Dylan i Stonesi), imali su skupa 227 godina. Saznajem neki dan da deset najstarijih aktivnih rokera sada ukupno broje 798 godina! Kada se naši unuci budu skupili da slave dva veka Narodne biblioteke Srbije i neko im ponudi da uz čajanku slušaju staru muziku, oni će biti u čudu – koju?! Čaj će uzimati u pilulama, knjige će čitati u snu pomoću relaksirajućih digitalnih talasa, a muziku će kriti po čipovima negde u sebi. A ovo o čemu sam pokušao da pišem doživljavaće kao srednjovekovnu bajku. Nešto kao avanturu Marka Pola na istok. Doduše, rokenrol će morati i kao muzika da postoji. Pitanje je samo u kojoj formi. I na koji će način i po koju cenu njegovi nosioci pevati i svirati o stvarnosti.

O AUTORU
Peca Popović, rođen 1949. u Beogradu, na Topčiderskom brdu, odakle se nada da živ neće biti oteran ni proteran. Novinar, kolumnista i autor knjiga Rokopisi i Biti rokenrol (koautor sa Mikom Pantićem). Nekad bio zvezdaš, sada navija samo za fudbal i Mesija.