Feminizam kao uostalom i većini pokreta i ideologija nastalih u XX veku, u poslednje vreme ne ide baš najbolje. Moram odmah na početku priznati da feminizmom nisam bio naročito oduševljen ni u njegovim najboljim danima, iako sam se u to vreme rado družio s nekim našim istaknutim feministkinjama. Nije to bilo zato što sam „muška šovinistička svinja“ i što držim da su žene inferiorna stvorenja – o ne, često stvar bude obrnuta – nego zato što sam oduvek bio sumnjičav prema takozvanim partikularnim doktrinama koje insistiraju na problemima određene grupe, bila ta grupa jedna društvena klasa, jedna nacija ili jedan pol. Opet ne zbog toga što sam imao nešto protiv, recimo, radničke klase, protiv ovog ili onog naroda ili žena kao takvih, nego zato što je gorko istorijsko iskustvo pokazalo da nijedna od tih ideologija nije rešila nijedan problem. Iz prostog razloga što je većina problema na ovom svetu nerešiva. To možda nije ohrabrujuća vest za novogodišnji broj, ali je tako. Šta je, dakle, vaš problem, pitao sam svoje drugarice feministkinje tokom ondašnjih beskrajnih rasprava u kafanama Zora ili Kolarac. Kako šta, bunile su se moje drugarice. Položaj žena je katastrofalan. Izložene su diskriminaciji.

Teže dolaze do posla. Da i ne govorimo o sadističkoj instituciji braka, u kome dominiraju muškarci i koji žene pretvara u objekat seksualne i radne eksploatacije. Pa dobro, govorio sam kao pravobranilac integralnog humaniteta, sve što kažete je potpuno tačno. Ali sve to zavisi od slučaja do slučaja, sve to, da kažem, varira od žene do žene. Neke jesu eksploatisane, neke, bogami, još kako eksploatišu.

Braka što se tiče, ne morate se udavati, niko nikoga – osim možda u nerazvijenim krajevima – ne tera da se udaje. U brak se – tako i dandanas mislim – ulazi na sopstvenu odgovornost. Kad smo već kod braka, nastavljao sam, znam najmanje nekoliko slučajeva u kojima je (i radno i seksualno) eksploatisana muška strana. Znam nadalje, gotovo sam povisivao ton, za primere svirepih direktorki i partijskih funkcionerki koje su strah i trepet za muškarce u radnim i partijskim organizacijama kojima rukovode. Džaba sam, međutim, krečio. Moje drugarice su svu patnju ovoga sveta pripisivale isključivo ženskom polu i ostajale su gluve na sve moje argumente.

Zato sam posle izvesnog vremena promenio ploču. Dobro, bre, govorio sam, hajde da malo pažljivije razmotrimo stvar. Zar su, pitao sam, razli- ke između muškaraca i žena toliko velike? Zanemarimo li načas očiglednu nepodudarnost seksualnih organa, ali to je ustupak razmnožavanju obaju polova, i to je možda nekih 5%, nije li sve drugo isto? Znate li vi – tu sam pribegavao citiranju nespornih autoriteta – da je veliki Kant napisao da „tek muškarac i žena čine čoveka“. Znale su, naravno. Ali ni autoritet Kant nije ih mogao odvratiti od uverenosti da se položaj žena može rešiti samo poboljšanjem opštih uslova života i – hajde da se poslužim rečnikom politike – širokom implementacijom univerzalnih ljudskih prava.

Postepeno sam tokom tih razgovora došao do zaključka – i mislim da nisam pogrešio – da suštinski cilj feminizma nije bio ravnopravnost, nego dominacija žena. Od tog idiličnog vremena naovamo, feministički pokret u svetu, a i kod nas, podelio se na umereno i militantno krilo, ali od te podele izvesnu korist, ne tako veliku uostalom, videla je isključivo „avangarda ženskog pokreta“. Štaviše, od sedamdesetih godina položaj žena se drastično pogoršao. U ono čedno vreme nije bilo balkanskih varijanti prostitucije i seks-trafikinga, bilo je neuporedivo manje silovanja i ropskog ženskog rada, a zaposlenja i plata što se tiče, žene mogu samo žaliti za „mačo“ vremenima realnog socijalizma. To, naravno, ne znači da mnoge dame nisu napravile uspešne karijere, što samo potvrđuje moju tezu da mnoge stvari zavise više od sreće i spretnosti nego od dušebrižničkih ideologija.

Nije, međutim, da su se feministkinje uzalud trudile. Rodna, recimo, ravnopravnost je, na rečima, uhvatila korena, pa su sada bar psihološkinje i sociološkinje delimično zadovoljne.