Samo su te pogledali, nisi sasvim sigurna ni da su te čuli, verovatno misle da opet nešto glupo dobacuješ samo da im pokvariš redovnu korporacijsku zabavu koju organizuju krajem svakog meseca ne bi li muškarci imali razlog više da ne idu kućama, a žene šansu više da uhvate flertujući polupijani pogled kolege s kojim u toku nedelje razmenjuju samo ispečatirane papire i mejlove.

„Nije tačno da nema miris… Miriše na nešto lepljivo i pomalo ljuto, kao neke začinjene karamele koje se tope na vrelom asfaltu prljave bočne uličice…‟

Sad te čuo samo dečko pored i saučesnički se nasmejao, ali on svakako ne govori srpski, njega je dovukla koleginica, radi s njom na nekom projektu, pričala ti je o tome prošli put, no ti to nisi zapamtila, naravno. Pitaš se da li ne pamtiš stvari zbog vreline koja u avgustu u praznjikavom Beogradu ima specifičnu težinu koja poklapa svaku misao što pokuša da mrda i gamiže ili zbog toga što se već nedeljama budiš na svakih sat vremena i pokušavaš da mu u krevetu napipaš mišicu, leđa ili bar mali prst.

Uzvratiš mu osmeh i nastaviš da se igraš slamčicom. Umočiš je u limunadu, poklopiš prstom gore i podigneš zajedno sa tečnošću u njoj, onda naglo odigneš prst i tečnost bućne nazad u čašu. Čaša je od debelog mutnog tamnoplavog stakla koje ima mehuriće u sebi, mokra je od leda unutra i vreline koja izbija iz ljudi koji sede za stolom i drže stopala u japankama ili mokasinama na usijanim pločicama terase na kojoj sedite.

Mrziš mokasine oduvek, to nose muškarci u lanenim košuljama i kargo bermudicama koji nude večere u Beton hali, kafe na donjem Dorćolu, rezervisana parking mesta na Vračaru i vikende na hrvatskom primorju, a ne znaju da su sva ta mesta lepša kada njima hodaš bos i pomalo zbunjen od mešavine toplog soka iz flašice, znojavog dlana naslonjenog na tvoja donja leđa i muzike koju čujete samo vas dvoje.

Sve je jedan veliki začarani krug vreline i vlage. Ženama se vlasi kose u tankim pramenovima lepe za vratove koje pokušavaju da rashlade besomučnim mahanjem plastificiranim jelovnicima - ovako bez naočara, ti pramenovi ti deluju kao sitne belouške koje plivaju u vratnim venama koje bubre i otiču kao i nožni prsti gospođe koja sedi za stolom ispred vašeg i nešto glasno priča promuklim glasom.

Mora da joj dah miriše na cigarete, a haljina na one teške zemljane i mošusne parfeme koje koriste žene u godinama koje tako glasno pričaju, imaju blagi višak kilograma od uživanja u kremastim kolačima i špikovanom mesu i apsolutnu nezainteresovanost za muškarce ukoliko ih nisu baš lično one rodile.

Tebi kola takođe mirišu na cigarete iako si ih dvaput vozila na pranje. Taj iskombinovani miris kratkog zlatnog Marlbora i roze Sobranja uvukao se negde između sedišta, nemoguće ga je izbaciti ni dubinskim pranjem, ni prskanjem nekog prastarog izlapelog parfema koji si našla u kaseti, ni vožnjom spuštenih prozora noću, čak ni ako baciš onu flašicu punu pikavaca koju vukljaš već mesec dana, a koju ni u perionici nisu bacili, valjda su mislili da ti treba.

A ne treba ti, realno. Je l’ da da ti ne treba? Ne treba ti ni ta flašica, ni to da kada zatvoriš oči znaš kako miriše onaj komadić kože između uveta i obraza, ni kako miriše mrtva tišina negde u Vojvodini tridesetak kilometara posle Novog Sada, ni kako miriše Muncmallow koji nađeš izgnječen u torbi tri dana kasnije pa ga jedeš tako što komadiće čokolade satima odlepljuješ od bele pene s istim onim slatkim strpljenjem s kojim odlepljuješ njegove prste sa svojih butina i vrata, ni kako je mirisao autoput onih šest kilometara od parkinga ispred aerodromske zgrade do tvoje kuće.

Dečko koji ti se malopre saučesnički i s prećutnim razumevanjem nasmejao pruža ti salvetu i ne smeje se više, gleda te uplašeno i pokazuje ti prstom na nos.

„Vanja, krenula ti je krv iz nosa‟, čuješ koleginicu s drugog kraja dugačkog stola pretrpanog vinskim čašama, pepeljarama i drvenim daskama na kojima su do pre koji sat stajali paški sir i masline.

„Aaaa, hoće to kad je ovako toplo‟, odgovaraš joj, klimneš blago glavom strancu koji te uporno zabrinuto gleda i brišeš se salvetom koja ima crni logo restorana odštampan na ćošku. Krvava fleka sporo se širi porama salvete, skoro isto toliko sporo koliko tebi treba da noću na svakih sat vremena shvatiš da džaba preturaš po krevetu tražeći ga pored sebe.

Gledaš mrljicu koja miriše na rastopljenu začinjenu karamelu. 

Nije tačno da krv nema miris.

Tekst: Vanja Bahilj