Celog svog života bila je okružena neprijateljima, najvažnija vladarka Engleske, najpoznatija kraljica nove ere, Elizabeth Tudor. Starija polusestra naložila je da je zatvore u Tower, papa ju je ekskomunicirao, zet je bio poslao silnu flotu protiv nje, Gloriane, slavne kraljice. Njena vladavina, koja je trajala skoro pola veka, od 1558. do 1603, naziva se zlatnom erom Engleske, elizabetanskom erom u kojoj su procvetali moreplovstvo, trgovina i kultura i u kojoj su postavljene osnove za uspon Engleske do globalne sile. Elizabeth I, poznata kao Devičanska kraljica (The Virgin Queen ili The Maiden Queen), Gloriana, ili Dobra kraljica Bess (Good Queen Bess) bila je peti i poslednji izdanak dinastije Tudor na engleskom tronu. Za vreme njene vladavine protestantska (anglikanska) crkva stekla je svoju konačnu formu, nastala su brojna dela Williama Shakespearea, osnovana je, s radom Francisa Bacona, moderna nauka, a svet Francisa Drakea je oplovljen. U njeno vreme osnivaju se i prve kolonije u Americi, njeno ime ponela je kolonija Virginia.

Elizabeth Tudor, rođena 1533. u palati Greenwich na Temzi, kao ćerka Henricha VIII i nesrećne Anne Boleyn, posle čijeg pogubljenja je, zajedno sa svojom polusestrom Mariom, bila isključena iz reda prestolonaslednika, pošto je Henrich želeo sina za naslednika. Tek posle odlučujućeg uticaja šeste i poslednje žene Henricha VIII, Catherine Parr, skupštinskom odlukom od 1544. Elizabeth je ponovo uključena u red prestolonaslednika, kao treća i poslednja. Ime je dobila po svojim bakama, Elizabeth od Jorka i Elizabeth Howard. Henricha VIII nasledio je njegov desetogodišnji sin Edward VI, bolešljiv i plašljiv dečak u čije ime su sve do njegove prerane smrt (umro je s petnaest godina) vladali njegovi ujaci. Godine 1553. na engleski presto dolazi Maria I Tudor, koja će u istoriju ući kao Marija Katolička, i Krvava Marija – nazvana tako zbog brutalne rekatolizacije Engleske. Ako je pojednostavljena istorijska istina da je Henrich VIII zbog Anne Boleyn poništio svoj legitimni brak s majkom Marije I Tudor, Katharinom od Aragonije, španskom katolikinjom i time zaratio s Vatikanom, te se priklonio protestantizmu, koji je bio počeo da osvaja Evropu, onda je i navodna „osveta“ Marije I Tudor nad Engleskom u ime svoje namučene majke i svog sumornog detinjstva, jedna popularna poluistina.PageBreak
Ironija je htela da je upravo vladavina Marije I odlučujuće formirala Englesku iz jednog jedinog razloga: omogućila je dolazak Elizabeth na presto. Elizabeth je preuzela vođstvo u zemlji čija je privreda bila potpuno uništena, koja je bila iscrpljena brojnim ratovima i podeljena religijskim konfliktima koji su besneli širom cele Evrope. Četrdeset pet godina vladala je svojim kraljevstvom i uspela od Engleske da napravi jednu od najjačih i najsamosvesnijih nacija sveta. Vladala je čvrstom rukom, ali je mudro dopustila da se razvije građanski sloj koji je trgovinom i zanatskom proizvodnjom, a uz pomoć nauke i istraživanja, počeo da osvaja i prekookeanske, do tada nepoznate svetove. Dajući građanstvu slobodu i samostalnost, proračunato i uvek u funkciji svoje neprikosnovene moći, na kašičicu, inicirala je razvoj kulture i političkog života, koji su prvo u Engleskoj napustili do tada isključive prostore dvorskih, crkvenih i aristokratskih azila. Elizabeth je svoju crkvu odvojila od uticaja Rima i time ne samo što je smirila konflikte u zemlji, mudro balansirajući između pripadnika kako katoličanstva tako i protestantizma, već je zaokružila suverenitet svoje nacije i izgradila jasan i nepokolebljiv nacionalni identitet.

Elizabeth je podržavala razvoj muzike, likovnih umetnosti i pre svega književnosti. Njena vladavina diči se delima Williama Shakespearea i Christophera Marlowea, njeno ime vezano je za elizabetansko pozorište, a njena vladavina podržana je filozofijom Francisa Bacona. Sama Elizabeth tečno je govorila šest jezika i bila odlično muzički obrazovana. Prevodila je antičke filozofe, intenzivno učila od njih i imala je kritičku oštrinu najvećih svetskih umova. Elizabeth je bila i ostala legenda, ali legenda iza koje se skrivalo sitno i slabašno telo jedne žene.

Kada se osvrne na čitav perod vladavine Tudora u Engleskoj, uočljiva je njihova tragična i nemilosrdna borba za muškog prestolonaslednika. Žene Henricha VIII umirale su na gubilištu ili u porodiljskim posteljama, trunule po tamnicama zbog toga što nisu uspele da mu podare sina. Maria I Tudor u toku svog života i svoje kratke ali krvave vladavine stalno je patila od prividnih trudnoća, sve u želji da obezbedi prestolonaslednika i učvrsti svoju vlast i vlast svoje dinastije. Elizabeth je takođe bila stalno pod pritiskom udaje i rađanja, ali je ona želela i umela da postigne nešto mnogo više. Svesna vremena u kojem je živela i granica koje su joj postavljene, činjenicom da je rođena i za života obeležena svojim polom, Elizabeth je celog svog života vešto manevrisala između duha vremena i svojih ličnih ambicija. Mnogi njeni podanici posmatrali su njenu vladavinu sumnjičavo, ne samo zato što je englesku crkvu vratila u naručje reformatora već i što je bila žena, a po stavovima protestantske crkve XVI veka bilo je nemoguće da jedna žena bude na čelu crkve. Elizabeth je između ostalog bila i majstor za samoinscenaciju, te je vrlo brzo sumnjičavost svojih podanika uspela da preokrene u strahopoštovanje i obožavanje. Umesto da se uda za nekog od brojnih prosaca, Elizabeth se vodila politikom uzdržavanja i izbegavanja. Na taj način mogla je samostalno da sprovodi svoju moć i svoje ideje bez obaziranja na eventualnog supruga i njegove interese i ambicije. Elizabeth je uspela da spoji ono što se u njeno vreme smatralo nespojivim: da kao žena bude najmoćnija, da kao vladar bude poštovana, obožavana i da je se probojavaju, ali i da bude potpuno suverena, kako na dvoru, tako i u svojoj postelji. Zalog koji je za to morala dati bila je njena nedodirljivost, njeno devičanstvo. Ovaj životni stav Elizabeth je mudro inscenirala, tvrdeći da je ona venčana sa svojom nacijom, utičući time, kao prvi vladar sveta, na utemeljenje nacionalnog identiteta svog naroda, ne samo kao kolektivnog tela bez lica i forme već kao svakog člana nacionalne zajednice ponaosob. U tome je njena apsolutna veličina do danas.PageBreak
U kolektivnom sećanju i kao uzor svakog Engleza, Queen Elizabeth je ostala pravi narodni vođa, uprkos svim privilegijama, prvi među jednakima. U svom iskrenom i nadahnutom govoru kod Tilberija avgusta 1588, licem u lice s nadmoćnom španskom Armadom, kraljica Elizabeth je svoju ljubav, odanost i predanost narodu bila odenula kako u reči, tako i u odeću. Pojavila se u belo obučena, sa srebrnim oklopom na belom konju, vladarka buduće svetske sile: „Moj voljeni narode, neki su iskazali bojazan za našu sigurnost kada budem stala pred naoružanu gomilu. Ja ne želim da živim u strahu od svog vernog naroda. Neka se tirani boje! Ja sam uvek delala tako da sam zaštitu tražila u bogu i u vernim srcima svojih podanika. Kao što vidite, ja nisam došla zabave radi, već odlučna da u besu bitke među vama živim, ili umrem. Svoju čast i svoju krv da dam za svog boga, svoju kraljevinu i svoj narod, makar kao prah. Ja znam da imam telo bespomoćne žene, ali imam srce i srž kralja, i to kralja Engleske, i mogu samo da se nasmejem na pokušaj Parme, ili Španije, ili bilo koje evropske dinastije da se usudi da prekorači granice moga kraljevstva. Pre no što dozvolim da beščašće pređe preko moje zemlje, odlučna sam da sama posegnem za oružjem, da vam budem general, sudija i milosnik na bojnom polju, svakog vašeg junaštva ponaosob.“

Kraljica Elizabeth umrla je 24. marta 1603. godine u 69. godini života. Umrla je tiho, licem okrenuta zidu, voljno, isprativši prvo sve one koje je volela i koji su joj bili bliski. Engleska je dugo i iskreno tugovala za svojom kraljicom. Danas je Elizabeth, više nego bilo šta drugo, deo engleskog nacionalnog identiteta koji se podrazumeva, ali pre svega ponos nacije koja je imala tu neverovatnu sreću da svoju savremenu istoriju započne erom vladara koji je sve stavio u funkciju jačanja svoje nacije i koji je iskrenom ljubavlju, svestan duboke istorijske odgovornosti, poveo svoj narod u moderna vremena. Slava joj!