Lepeza njegovih talenata je široka, ali sam ovom prilikom, neposredno pred beogradski koncert u Domu omladine, otkrio još jedan: gospodin Predin je majstor da pronađe neko dobro skrovito mesto gde se služi posebna vrsta piva.

Tako smo se našli u jednom specifičnom podrumu za koji ne zna čak ni mnogo Beograđana, u samom srcu grada gde, kad god dolazi, odseda sa svojom ekipom. To otkrivanje pabova postalo mu je svojevrstan hobi, svedoče momci iz njegovog benda, i nabrajaju skrovita mesta od Banjaluke do Pariza, koja je ovaj maestro emocija i čula, autor pesme Ritam lelujave bluze, do sada nanjušio. 

Koliko vam se promenio Beograd, kakav je vaš odnos sa ovim gradom? Koje je prvo sećanje na centar nekadašnje Jugoslavije?

Prvo sećanje? Škola. Geografija. Glavni grad SFRJ. Kalemegdan. Dunav. Konj. Moj odnos sa Beogradom napravili su ljudi, Beograđani, s kojima sam se sprijateljio ili sarađivao. Kroz druženje s njima upoznao sam njihove porodice, njihove prijatelje, njihove ulice i kafane. Godine su prolazile, polako sam upoznavao i zavoleo Beograd na mnogo različitih načina. Vremenom sve se sasvim promenilo, pa i on. Jedino se pokretne lepote nisu promenile. Još mi vrte glavu. Žalim za omiljenom kafanom Savski ekspres u Sava Maloj, koje više nema. Ali, još mogu na kafu kod Bogdana Diklića, u noćni život sa Sergejem Trifunovićem, na debatu o muzici sa Petrom Janjatovićem, na škembe na žaru sa vrhunskim animatorom Rastkom Ćirićem ili na piće sa kolegom Nikolom Čuturilom, koji me je upoznao sa Žarkom Paspaljem. Na tonskoj probi pre koncerta posle dugo godina sreo sam Zdenka Kolara, basistu legendarnih Idola. Pozdravili smo se, dva novotalasna brata, koja su još na istoj talasnoj dužini, kao da se nije ništa promenilo. To je moj Beograd.   

Šta mislite o onima koje danas nazivaju „jugonostalgičari”? 

Što se tiče muzike, košarke i gastronomije, ja sam jugonostalgičar. Svi novonastali režimi plaše se sete i nostalgije za starim vremenima. To je normalno. No, ja razmišljam svojom glavom, pa s tim nemam problema. Neka svako voli šta mu je drago, ali neka ostavi druge na miru sa svojim ubeđenjima. Nažalost, propustili smo priliku da bez tragičnih raspleta opstanemo zajedno u nekoj labavoj ekonomskoj konfederaciji, u nekoj sopstvenoj „Jugoevropi”, koja bi sigurno bila zanimljiv partner u globalnom poslovnom svetu.

Gde počinje, a gde se završava veza Zorana Predina i Lačnog Franza?

Počinje 1979. kada sam sa četvoricom srodnih duša napravio kolevku svih svojih budućih muzičkih avantura. Kroz Lačni Franz realizovao sam svoje kantautorske muzičke ideje i popeo se u svet meni tada potpuno novih, vrlo izazovnih žanrova. Za dvadeset godina postali smo regionalni brend, kojeg danas reprezentuje mlad i nestašan bend s kojim snimam nove albume i nastupam po celoj Evropi. Upravo smo snimili svoj prvi akustični album i čini nam se da našoj priči nema kraja. 

Kako ste doživeli one periode od 1997. do 2005. godine, ili kasnije, kad bend nije postojao?

Već je početak devedesetih nagovestio promene jer je u bendu postala aktuelna lična odluka svakog od nas: da li ćemo profesionalno živeti od muzike ili ne. Jedini sam ostao profesionalac, pa sam odlučio da se oprobam i u drugim žanrovima. Ušao sam vrlo uspešno u slovenački pop i sa par hitova za dve godine postao lik sa naslovnih stranica. No, to me u umetničkom smislu nije zadovoljilo, pa sam sve skupa bacio preko ramena i pridružio se ciganskoj grupi Šukar, s kojima sam snimio album Mentol bombon i otišao s njima na turneju po Francuskoj. Tamo sam upoznao Gypsy Swing instrumentalnu muziku, kojoj sam dodao svoje tekstove i sa bendom Mar Đango Kvartet snimio album Ljubavnik iz ormana na engleskom i francuskom jeziku. Ta muzika odvela me je u beli svet, pa smo nastupali svuda: od Sidneja preko Kaira, Belfasta, Londona, Pariza do Berlina. U tom žanru upoznao sam vibrafonistu Boška Petrovića i gitaristu Damira Kukuruzovića, s kojim još nastupam. 

Imate vrlo zapažene koncerte sa Matijom Dedićem. Kao da vam ga je Arsen ostavio u nasledstvo.

Arsena sam prvi put sreo u legendarnom zagrebačkom rok klubu Lapidarij, početkom osamdesetih. Svideli su mu se moji tekstovi i moja tadašnja binska pojava. Rekao je da ga podsećam na Jima Morrisona iz Doorsa. Krajem osamdesetih snimili smo zajednički album Svjedoci/Priče za sarajevski Diskoton i počeli jugoturneju, seriju koncerata pod nazivom Sastanak na vrhu. Poslednja dva koncerta bila su u Sava centru. Posle ratova, Arsen i ja nastavili smo sa koncertima i druženjem. Na tim koncertima pratio nas je Matija s kojim sam se brzo sprijateljio. Arsen je bio jedan od retkih ljudi koji su verovali u moju ideju koncertnog programa Tragovi u sjeti. To je koncertni program u kom Matija i ja na minimalistički način izvodimo najveće hitove ovih prostora. Isplatilo se ići glavom kroz zid, snimili smo Tragove u sjeti 2 i serijom koncerata potvrdili da se ponekad ipak isplati verovati u sebe.

Napravili ste divnu stvar Kosa boje srebra, posvećenu Margiti Stefanović…

... Koju sam nazvao Crna princeza novog talasa. Margita je odmah oduševila sve i svakog, svojim načinom komunikacije i sviranjem, naravno. Sanjao sam kako smo se sreli na ulici, ali nije me prepoznala jer sam osedeo, a ona je ostala zauvek mlada. Iz tog sna napravio sam pesmu. Kao poklon i aluziju na njihovu pesmu Oči boje meda ja sam svoju nazvao Kosa boje srebra. Tu pesmu uvek pevam zajedno s publikom.

Ko su vaši prijatelji danas?

To su srodne duše s kojima se susrećem u životu i radu. U Zagrebu se družim sa košarkašem i novinarom Zoranom Čuturom, u Splitu sa Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem, u Sarajevu sa Pjerom Žalicom i Sinanom Alimanovićem, u Nišu sa Draganom Aranđelovićem Arčijem, u Užicu sa Ludim ženama ... Što se prijatelja tiče, bogat sam čovek.

Gde ste zapazili Sergeja Trifunovića?

Sergej je izuzetan čovek i šarena osoba. S njim nikad nije dosadno. Susrećem ga na neočekivanim mestima i u nemogućim situacijama. Upoznali smo se na nekom tulumu na Skadarliji pre dvadeset godina, gde mi je priznao da je fan Lačnog Franza, što mi je bila velika čast. On peva moje pesme na slovenačkom, sa mojom bojom glasa i sa mojim štajerskim akcentom. Kada smo sa gitarama zajedno nastupali, učinilo mi se da pevam sam sa sobom.  

Ne klonite se politike iako su to kategorije bez emocija, za razliku od vaših pesma...

To je pogrešan utisak. Politiku izbegavam najviše što mogu, ali ponekad jednostavno moram stati iza svojih ubeđenja, iza tekovina Francuske revolucije. Ja živim i radim po principima slobode, bratstva i jednakosti.  

Kako se borite sa nevoljama?

U jednom trenutku napravio sam najveći mogući greh u šou biznisu, obelodanio sam svoje stavove i ubeđenja. Odmah sam pao u čeljusti stranačkih medija i dobio za vratom vojsku medijskih poslušnika, koja me je vređala i ogovarala bilo šta da napravim. Posle onog glupog ekscesa kad sam udario sudiju posle košarkaške utakmice, stvari su dotakle i moju porodicu. Tada je bilo najteže. Osećao sam se kao da živim među hijenama. No, šta te ne ubije, ojača te. Pun sam ožiljaka, ali još stojim.

Da li je vaša publika i dalje ista, jesu li to ljudi sa kičmom koji razmišljaju svojom glavom i ne plaše se svojih osećanja?

Da. To su mladi ljudi svih uzrasta. To su ljudi koji cene originalnost u izražavanju i lucidnost u idejama. To su, kao što rekoh, srodne duše.

O čemu sanjate?

U snovima blizak sam romantičnoj predstavi o svetu iz pesme Imagine Johna Lennona. Još verujem u dobrotu koja će pobediti zlo i u pamet koja mora pobediti glupost. Optimista sam do kraja. Nema mi druge.

Kako birate garderobu?

Moram priznati da mi je to loša strana. Nemam pravi odnos prema garderobi. To mi je uvek bilo u drugom planu, mada sam svestan da je u mom poslu garderoba značajan deo imidža. Ni po kilaži nisam baš po jusu, pa se dosta teško uvučem u prikladnu garderobu. Pre dvadeset kilograma nosio sam farmerice i kožnu jaknu, a danas oblačim crno, da budem što neprimetniji. Moja kći Zarja radi u modi, bavi se kostimografijom, pa mi ponekad odabere neka odela za fotografisanje.

Plivali ste kroz razne muzičke žanrove. Šta vas je na to teralo?

Radoznalost i ljubav prema muzici. Veoma volim klasiku i džez, ali u odabranim trenucima. Volim starogradske pesme i neke legendarne jugopopevke iz pedesetih i šezdesetih. Makedonski, arapski, turski i indijski etno. Francusku šansonu i ruske balade. Sve osim turbo folka. 

Kako bi se zvala vaša autobiografija?

Tiraličar, lice sa tiralica (poternica).

Tekst: Aleksandar Đuričić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/