Mira Furlan: Nepripadanje kao izbor

Glumci znaju da kažu kako se o glumi malo toga može naučiti na Akademiji. Šta ste vi naučili?

Sve bitne stvari naučila sam tek kad sam počela raditi. Akademija je bila vrijedna uglavnom zbog toga što smo se intenzivno bavili glumom, svakodnevno, od jutra do mraka. Nije tu bilo nikakvog posebnog sistema: profesori su radili kako su htjeli i mogli, mnogo toga ne samo da nije bilo korisno nego je, čini mi se danas, bilo čak i štetno. Stalno je bila neka velika drama, suze su tekle potocima… Danas, kad povremeno predajem na losanđeleskoj filmskoj akademiji, New York Film Academy, pitam se čemu je sve to služilo, osim da se naši profesori osjete važnima i velikima pred nama, tako malima i izgubljenima. Sa druge strane, bila je to ipak dobra priprema za ono što nas je očekivalo u profesionalnom svijetu gdje, bez obzira na sredinu, ima mnogo arogancije i igre na snagu. Možda je njihova metoda bila: ako su u stanju preživjeti Akademiju, onda će možda preživjeti i svijet profesionalne glume. 

Vi ne samo da ste preživjeli, nego ste kasnije dobili sve one silne jugoslovenske glumačke nagrade. Dve Zlatne arene u Puli, uspesi na Dubrovačkim letnjim igrama… 

Stajala sam na pozornici pulske arene sa Zlatnom arenom u ruci. Oko mene su stajali i ostali dobitnici. Počela je sipiti kišica i ja sam pogledala u nebo. Bilo je tamnoplavo, tu i tamo neka zvjezdica. Kiša je bila topla. Načas sam zatvorila oči uživajući u fizičkoj senzaciji toplih nježnih kapljica na koži. Kad sam ih, čas nakon toga - tako mi se barem činilo - otvorila, oko mene nije bilo baš nikoga. Sama sam stajala na stejdžu, ostali su pobjegli, i sa scene i iz gledališta i, kako se činilo, zaboravili na mene. Netko mi je pružio ruku i ja sam sišla sa scene, sad već sasvim mokra. Trenutak nakon toga, pokisla i sa Arenom u ruci, stajala sam u nekom grmu, ispod drveta, i razmišljala o takozvanoj slavi: eto me s najvećom filmskom nagradom, stojim tu u nekom grmu, mokra i sama, a da nitko nije ni primijetio.

Glamuru i slavi nikada nisam povjerovala, i na tome sam zahvalna. Opasno je povjerovati u sve to. Ja i vanjska percepcija mene dvije su sasvim različite stvari. Dubrovnik je bio divan, tamo je bilo čarobnih trenutaka. Iskustvo Glorije, na otvorenom, dok ciope pjevaju iznad glave, dok miriše more… Bila je to predivna mladost. 

Kako danas izlazite na kraj sa „terorom mladosti“? George Orwell kaže da „nakon pedesete, svako ima lice koje zaslužuje“. Čime ste, šta mislite, zalužili tako divno lice?

Oh, hvala vam… Što sad da kažem? Nisam ništa zaslužila, nitko ništa ne zaslužuje, sve je slučajnost. Bačeni novčić padne na ovu ili onu stranu i onda dilaš s tim kako najbolje možeš.

Ne koristite usluge estetskih hirurga? 

Ne koristim ih zato što mi se čini da se na taj način ulazi u rat koji se nikako ne može dobiti. Vrijeme će nas na kraju sve pobijediti. Što se prije pomirimo s tom neminovnom činjenicom, to imamo veću šansu da budemo sretni. Ili barem manje nesretni nego što bismo bili da se i dalje neprestano borimo protiv nepobjedivog neprijatelja. Ili bi možda trebalo potpuno obrnuti način na koji o svemu tome mislimo: možda vrijeme nije neprijatelj, nego upravo naš prijatelj koji će nas uskoro osloboditi od taštine, od ega, od ambicije, pa onda i od samog života, od svih briga i svih tereta koji idu s njim.

Jednom ste rekli da ne gledate filmove u kojima ste igrali. Zašto?

Ne znam, ne mogu to. Svaki put me zgrozi vlastita vanjska slika. Valjda zato što glumimo „iznutra“, imajući povjerenja u oko osobe zvane režiser - da nas usmjeruje, da nas mijenja i upućuje. „Vanjska slika“ me zbunjuje, strana mi je, nisam se u stanju s njom suočiti. A možda mi je i zapravo neinteresantna. Veliki sam pristalica stava da je važan proces a ne rezultat. Za mene je uvijek, bez iznimke, proces bio važniji od rezultata. 

Nedostaje vam pozorište, igranje na svom jeziku?

Da, da, da. Strahovito. Opet sam to ustanovila u Rijeci. Pravi fizički užitak je govoriti svoj jezik na sceni. I, uopće, nedostaje mi kazalište. Pripadam kazalištu, tu je sve počelo, to je moja prva ljubav. Zato mi je bilo tako dragocjeno i ljekovito opet doći u svoj nekadašnji svijet.

Pre nekoliko godina pisalo se da u riječkom HNK pripremate komad Ko se boji Virdžinije Vulf. Zašto ta predstava nije napravljena? Je li barem u planu? 

Na moju veliku žalost, pojavili su se nepredvidivi problemi s glumcima, mojim mogućim partnerima u tom projektu. Pitate me je li predstava u planu. Kako bilo što planirati u zemlji u kojoj nije sigurno hoće li opstati sama vlada ili će se srušiti kao kula od karata?! Oliver Frljić je, kao što znate, napustio mjesto intendanta HNK. U svoj toj općoj nesigurnosti još postoji plan da se na jesen radi slijedeća predstava, Bergmanova „Jesenja sonata“, čemu se veoma veselim. Ali, da citiram svog omiljenog Euripida :“Ljudi planiraju, a bogovi odlučuju”. 

Kad god vidim vaše lice na ekranu ili u novinama, prva asocijacija mi je upravo vaš omiljeni Euripid, njegove junakinje…

Zbilja? To mi se sviđa. Da, i meni se čini da pripadam tom svijetu. Kako je išla ona rečenica iz filma Sunset Boulevard koju izgovara Gloria Swanson? „Nisam ja prevelika, filmovi su postali premali“.

U čemu je razlika igrati Medeju, Klitemnestru, Fedru, Elektru na svom i na engleskom jeziku?

U svom jeziku čovjek je s riječima u, rekla bih, intimnom odnosu. U stranom jeziku, koliko ga je god savladao, ipak postoji distanca: nikad se nije moguće potpuno opustiti i prepustiti, nego se čini da uvijek treba ostati na oprezu… Uh, ovo zvuči kao da govorim o nekoj drugoj stvari!

Koji je danas vaš jezik?

Onaj koji se sad službeno zove CBSM, Croatian–Bosnian–Serbian-Montenegro. Jesam li možda pomiješala redoslijed? Ako jesam, ispričavam se - nisam u kontaktu s United Nations, koji je to ime skovao! (Ni to nismo mogli sami!) 

Veoma me zabavlja kad me ovdje ljudi pitaju: „Znamo da govorite hrvatski. Ali, vi govorite i bosanski?... Wow!“ Jednim potezom pera mi, bivši Jugoslaveni, postali smo svi poligloti. Eto, to nam je ovaj rat dao. Pa, hvala mu.

Vaš jezik je i engleski?

Jeste. To je zadivljujuće ekonomičan jezik: za ono za što je u našem jeziku potrebna komplicirana duga, meandrirajuća, opisna rijeka riječi, za to je u engleskom dovoljna jednostavna, kratka i jasna rečenica. Iako ga dosta dobro govorim a još bolje čitam, ipak mi se čini kao da sam u poznavanju engleskog jezika stalno na samom početku. Trebalo bi mi nekoliko života da ga zaista i u potpunosti savladam. To, naravno, vrijedi za sve jezike. 

U slijedećem životu ću se svakako baviti lingvistikom.

Nisam vas pitala: kada danas neko pomene Jugoslaviju, šta su vam asocijacije, šta osećanja?

Možda će vas začuditi, ali riječ Jugoslavija zapravo me ispunjava nelagodom, rekla bih i gorčinom. Valjda zato sto su kasniji događaji pokazali da tu zemlju, odnosno tu plemenitu, progresivnu ideju stvorenu u nekim sasvim drugim okolnostima, izmaštanu u nekim obrazovanim glavama svjetskog formata, i to davno prije komunista, zapravo nitko nije iskreno prihvatio. Svi su imali „figu u džepu“, svi su tu ideju inkluzivnosti zapravo mrzili i prezirali, svi su potajno maštali o svojim malim ekskluzivnim torovima u koje neće pustiti one druge i različite. Nije bilo pravog prihvaćanja, nije bilo iskrenosti niti istinitosti. Podlo su i podmuklo zatukli ne samo tu zemlju, nego i ideju koja ju je stvorila. Pa onda, mislim, ako je nitko nije volio ni htio, možda je onda nisu ni zaslužili. Ni zemlju ni ideju. 

Ono što mi se čini porazno jeste činjenica da su uništavači Jugoslavije i jugoslavenske ideje rasturili upravo ono što je u njoj (za mene) bilo najbolje.

Šta je bilo najbolje?

Njena etnička izmješanost, koja je sa sobom nosila raznovrsnost kultura, običaja, vjere, jezika, hrane, muzike… Ta izmješanost također nas je učila toleranciji. U svojim novim državama nisu se, međutim, mnogo odmakli od onoga što je u bivšoj zemlji bilo najgore. Zadržali su sve njene najlošije osobine: totalitarizam, odsustvo prave demokracije, autokratsku vlast, proganjanje političkih neistomišljenika, nepoštovanje slobode govora i štampe, tajnu policiju, korupciju… 

U Rijeci sam voljela jesti u restoranu s pogledom na Titov brod Galeb. Taj se prekrasni brod doslovno raspada i nema tko da ga spasi. Upravo tako nije bilo baš nikoga da tu, poštovanja vrijednu jugoslavensku ideju i nesavršenu, problematičnu državu koja je iz te ideje proizišla – spasi. Svi su je se odrekli kao vrućeg krumpira u rukama. Svi su pogazili sve zakletve koje su nekad položili. Od samog vrha na dolje. To je možda ono što najviše zastrašuje: ta spremnost ljudi da se odreknu apsolutno svega u što su se nekad s takvim žarom kleli. Ja sam, moram tu reći, uvijek blago prezirala sve zakletve te vrste, osobito zato što su nama, malim pionirima, one bile na silu gurane u mozgove, ali su zato neki drugi sa žarom sudjelovali kako u propisanim zakletvama, tako i u progonu baš takvih neentuzijastičnih kao što sam to bila ja. I upravo ti su prvi obukli nove, nacionalne dresove.

Dakle, tamo u Americi ne bolujete od nostalgije?

„Pusti nostalgiju! Ako je ikada osjetiš, uzmi Tina Ujevića pa čitaj. Ali, nemoj se zbog nje vratiti. Nek ti ne padne na pamet“, rekao mi je pre mnogo godina moj tata.

Pokušavam se držati tog savjeta. 

Nema spasa u mijenjanju lokacije. To je vrijedilo i za naš odlazak, ali i za naš eventualni povratak.  Uvijek ponovo citiram libanonskog pisca Amina Maaloufa, na kojeg me uputila draga i mudra Vladica Milosavljević i koji je rekao: „…Živjeti između dva svijeta od kojih oba podjednako obećavaju i razočaravaju… “

Ili, kao što je govorio moj stari profesor joge, kad me na satu uhvatio kako zvjeram uokolo: „Što gledaš? Nema ništa vani. Sve je unutra.“

Razgovarala: Tamara Nikčević

‹ Prethodna 2 / 2 

KOMENTARI
Inicijalizacija u toku...


Magazin