Modna industrija suočila se sa novim izazovom. Ne, nije reč o reinvenciji modnog pravca, već o revidiranju fashion vokabulara. Plus-size, kovanica koja mnogima već dugo stoji kao kost u grlu, postala je goruća tema na društvenim mrežama i to zahvaljujući  australijskoj tv-prezenterki Ajay Rochester. Revoltirana odnosom modnih poslenika prema korpulentnijim ženama Ajay je u februaru izazvala online debatu sa ciljem da se termin plus-size protera iz modnog rečnika – zauvek. 

Njenom pohodu priključilo se na hiljade žena (između ostalih i nekoliko modela), te hashtag #DropThePlus na Instagramu iz dana u dan ima sve više pristalica koje izražavaju protest protiv etiketiranja onih koje nose veličinu iznad 12 po standardima Velike Britanije (odnosno M-L) kao plus-size. 

Jedna od njih je i model Stefania Ferrario, inače zaštitno lice Dita Von Teese linije donjeg veša. Kako je istakla, ponosna je na to što je model i ne vidi nikakvu svrhu, a kamoli benefit, od toga da je bilo ko deklariše kao plus-size. Taj epitet joj, kako kaže, uopšte ne daje vetar u leđa, naprotiv. 

Kada joj se žena koja se i sama izjasnila kao plus-size suprotstavila rekavši kako joj je upravo ta etiketa omogućila da izgradi karijeru, Ferrario je odgovorila: „Oblik tvog tela nije drugačiji, samo su te ubedili da veruješ u to, taj termin plus-size zapravo uopšte ne bi trebalo da postoji.“

Otkud sad toliko nezadovoljstvo kad su plus-size modeli napokon napravili proboj u svetu visoke mode?

Robyn Lawley se, na primer, upisala u istoriju kao prvi plus-size model koji se slikao za Sports Illustrated Swimsuit Issue. Ona je, takođe, i prva iz te kategorije koja je bila zvezda kampanje Ralpha Laurena. Ashley Graham bila je zaštitno lice Levisa i Lane Bryant. Justine Legault postala je slavna kada se pojavila na naslovnici ELLE Quebeca u maju 2013, a nedugo nakon toga na naslovnici ELLE Španija našla se i Tara Lynn.

Crystal Renn prošetala je modnim pistama noseći komade koje potpisuju Chanel, Zac Posen, Vena Cava, Jean Paul Gaultier…

U čemu je problem? Ispostavlja se, upravo ono što je njihov zaštitni znak – veličina.  Zapravo, doživljaj, tumačenje i potenciranje iste. Prvo, nevolja je u tome što se pod „plus“ ubraja svako ko nosi veličinu iznad S-M. 

Sećate li se histerije koja je nastala kada je Calvin Klein slikao Mylau Dalbesio za svoju liniju donjeg veša? 

Jedan magazin opisao ju je kao plus-size i izazvao lavinu negativnih komentara na društvenim mrežama. Dalbesio, naime, nosi veličinu 10 po američkim standardima (L-XL), dok većina Amerikanki nosi 14. Gnev je bio neizbežan. „Ako je ona plus-size, šta smo onda mi? Kitovi koji su se nasukali na obalu?“, zapitala se jedna čitateljka. 

I sama Myla opisala je trenutak kada je dobila poziv za kampanju kao jedan od najneočekivanijih u karijeri. Angažman u kampanji donjeg veša tako ikoničnog brenda san je svakog modela, ali na njegovo ostvarenje obično može da računa samo – mršav model. Za Delbesio koja nosi pomenutu veličinu 10, to je bio potpuni šok. Inače, ne tako davno kao plus-size kotirali su se modeli koji nose veličinu od 10/12, ali od skora u tu kategoriju potpada svako ko nosi veličinu 8 (M-L). Plus model je čak skrenuo pažnju da su stvari u realnosti još radikalnije i da se pod plus-size ubrajaju žene čija je garderoba veća od 6 (S-M).

Tako se i Myla našla u čudu jer sebe smatra krupnijom devojkom, u svakom slučaju krupnijom od svih modela sa kojima je Klein do tog trenutka radio. 

Sigurno se pitate šta bi Calvinu Kleinu, brendu koji je poznat po lansiranju karijera modela poput Kate Moss, da angažuje manekenku koja prilično odstupa od (idealne) veličine 0 (XXS-XS) i još da od toga ne pravi big deal? 

Za Delbesio koja je godine i godine provela na iscrpljujućim dijetama, konstantno flertujući sa bulimijom u pokušaju da dođe na straight-size, to je bio veliki uspeh. Tako misli i većina. Bravo, Calvin Klein!

Sličan iskorak napravio je i Pirellijev kalendar za ovu godinu – prvi put u svojoj poluvekovnoj istoriji objavio je fotografiju jednog plus-size modela, i to Candice Huffine.

Koliko god ohrabrujuće delovala činjenica da su u modnoj industriji prisutni krupniji modeli, sve veći kamen spoticanja jeste to što modni metrički sistem nije podudaran sa onim u realnom životu.

Iz modne perspektive plus-size žene jesu one koje nose veličinu 12 (XL) i visoke su 1,73 m. Uporedite to sa, recimo, prosečnom Amerikankom koja je deset centimetara niža, ali zato nosi XXL i postaće vam jasno zašto su žene negativno reagovale na etiketiranje Mylae Delbesio kao plus-size. 

Ironija u celoj ovoj situaciji jeste u tome da mnogi od tih plus-size modela imaju teškoće prilikom oblačenja odeće na snimanjima, ali ne zbog toga što su prevelike, već zato što su premršave. Neki stilisti otud pribegavaju triku oblaganja kukova penom kako garderoba na njima ne bi visila. Ako ste se zapitali zašto onda jednostavno ne angažuju krupnije modele, odgovor je – zbog proporcija. Komadima visoke mode više odgovaraju mršave žene sa razvijenim kukovima od onih koje su oble od glave do pete, a taj željeni raskošniji i volumenizirani efekat može se postići samo angažovanjem mršavijih modela kojima se na prava mesta stave implanti. 

Na kraju ispada da samim tim fejkovanjem gabarita, angažovanje plus-size modela u nekim slučajevima maši poentu. 

Situacija očito jeste malo blesava jer bez obzira na to da li se vezuje za modele ili samu odeću, termin plus-size prilično je kontroverzan i nema jasnu i preciznu definiciju, što je ironično, naročito ako se uzme u obzir koliko se često poteže bez mnogo razmišljanja. Straight size vs. plus-size... Kada tako postavimo stvari, ispostavlja se zaista da je „plus“ nešto što odudara od „normalnog“. I to je poenta devojaka sa početka ove priče: „Zaboravite plus-size. Mi smo modeli. I samo modeli.“

Tekst: Jasmina Lazić