Tekst: Sarah Ditum

Šta ako je ta jna ljubavi prema sopstvenom telu ne u tome da ga zavolite onakvo kakvo jeste, nego upravo suprotno – da ga promenite?

Prihvatiti sebe zvuči kao vrlo jednostavna stvar. Zato je i osnova svake self-help literature „naučite da volite sebe“, a kada to budete učinili, sve ostalo će ići lakše. Takve izjave u suprotnosti su s medijskom slikom koja nam se servira: ako nismo kao devojke s naslovnica ili bilborda – debelo smo omanule. Ali, kao i savršeno telo, savršeno mentalno stanje takođe je teško dostižan ideal. I kao što smo naučili da budemo sumnjičavi prema brzinskim dijetama, takođe bi trebalo da budemo obazrivi kad su u pitanju uputstva o brzom postizanju sreće i psihičkog zadovoljstva.

Normalno je da težimo samoprihvatanju i to je svakodnevni posao da bismo imali samopouzdanja u svoje telo. U medijima viđamo samo neke tipove tela, ali je istina da ih postoji još mnogo i da su ljudi koji ih imaju srećni, zdravi i lepi. Gledajući fotografije iskonske, klasične lepote čine osećamo se malo nesigurno, ali one su jedno... nezahvalne paparaci slike modela, glumica i ostalih prelepih žena iz javnog sveta koje obične svakodnevne stvari (podočnjake, celulit, sitne osipe po licu) surovo predstavljaju kao katastrofalne nesavršenosti stvarno su previše.

Većina žena shvata da je ideal nemoguć, pa onda idu u drugu krajnost i rečenica „nije me više ni briga“ postaje im osnova samopouzdanja.

Veoma je teško naći ženu koja je u potpunosti zadovoljna svojim izgledom. A to nije sve, stvari su još komplikovanije – čak i ako prihvatite svoj izgled, da li je to zato što ga prihvatate sa svim njegovim manama, ili je to samo još jedan način da sebi priznate da niste uspeli i da ste zaglavljeni u telu koje vam se baš i ne dopada? I ako to samoprihvatanje uključuje i mirenje sa svojim manama, da li to znači da slučajno stvari koje baš i ne volite dolaze u središte vašeg telesnog imidža? Čak i ako ste dostigli fazu samoprihvatanja, da li je to nužno dobro? Iskreno rečeno, gde je granica između samoprihvatanja i samozavaravanja?

Ponekad je ono što izgleda kao samopouzdanje u stvari samo nesigurnost prikrivena ponižavanjem drugih žena. Jedna prijateljica opisuje svoje telo, negde između zadovoljstva i opsesije njime: „Trenutno sam zadovoljnija svojim telom više nego što sam ikada bila u životu, ali hvatam sebe da kritikujem sve ostale.“ Njen mir u stvari je prouzrokovan osećajem nadmoći u odnosu na druge žene. Dobro poznata izreka koju većina pripadnica lepšeg pola voli da upotrebljava, „prave žene imaju obline“, laska svim onim damama koje imaju liniju peščanog sata, ali je automatski uvreda svima koje je nemaju. Da li to znači da one nisu prave žene? To i nije toliko prihvatanje sebe koliko je odbijanje svih ostalih. Na jednom ekstremnom polu je i lobi gojaznih, koji svoje stanovište brani na dva načina: prvo time da težina ne treba da bude nešto čega će se ljudi gaditi, a drugo je da je rizik po zdravlje preuveličala medicinska industrija. Takođe je i istina da je poželjnost mršavih ljudi preuveličana, jer postoje žene koje su konfekcijske veličine 38 i muškarci koji nose 52 a i dalje su nesrećni. Takođe, vitka linija ne mora obavezno da znači da su ljudi zdravi. Zdravlje je individualno, možete imati idealne proporcije a opet imati problema s holesterolom ili srcem.PageBreak

S druge strane, istraživanja u Americi otkrivaju da čak trećina gojaznih žena smatra da višak kilograma nema nikakve negativne posledice po njihovo zdravlje. Treba znati da gojaznost ipak povećava rizik od nekih bolesti, kao što su bolesti srca, rak, problemi sa zglobovima, depresija – ne samo što se život skraćuje nego je fizički naporno nositi višak kilograma, a često su ovakvi ljudi skloni i depresiji. Nekada prihvatanje sebe znači i menjanje slike javnosti onako kako nam odgovara da bismo lakše prihvatili istinu. Često se ljudi predaju i odustanu od mogućnosti da naprave neku promenu.

Razumljivo je da se odupiru ideji da su naša tela popravljiva, jer je teško prihvatiti odgovornost. Fitnes treneri bi kazali da, ako ne izgledaš onako kako želiš, to je zato što se ne trudiš dovoljno, ali treba imati u vidu da pozitivne promene na telu imaju dobar efekat i na samu psihu. Hajde ipak da se ne zavaravamo ‒ naše genetske predispozicije i način života određuju nam brzinu metabolizma i izgled, a takođe i građu. Ali s druge strane, telo se stalno menja, a u kom pravcu će to ići uveliko zavisi od nas samih. Tip prihvatanja po kojem je zdrav odnos s telom onaj gde ništa ne morate da menjate već treba da ga prihvatite onakvog kakvo jeste, čini nas prilično nemoćnim.

Postoji razlika između objektivnog shvatanja toga šta želite i koje su vam potrebe, i puštanja niz reku. O telu treba razmišljati kao o karijeri: treba davati svoj maksimum i biti ambiciozan, što znači prihvatiti mogućnost da postoji neki bolji posao i da se treba truditi i težiti svom idealu. Bez vizije bolje sebe upašćete u stanje koje će se samo pogoršavati, a kasnije nećete moći da ga promenite. Personalni trener Sally Moss kaže da se često sreće s negativnim posledicama samoprihvatanja: „Često klijenti misle: ja to nikada neću moći da uradim, prihvate stvari kakvim jesu i prosto prestaju da se trude samo zato što su pretrpeli jedan neuspeh. U ovakvim slučajevima menja se način vežbanja da bi im se učinilo da rade nešto drugo, a oni u stvari rade ono isto, često čak i teže. Kada savladaju, polako ih vratimo na prvu vežbu i čim vide da mogu da urade ono što su mislili da nikada neće moći, osećaju se mnogo pozitivnije, tj. imaju više samopouzdanja da napreduju i prave nove promene.“

Kada sam počela da razgovaram sa ženama o tome šta misle o svom telu, dve stvari postale su mi jasne: prvo, one dame koje kažu da su oduvek bile zadovoljne svojim telom spomenule su da njihova majka nikada nije držala dijetu i one prosto nisu naučile da ratuju sa svojim telom, drugo, one koje su napredovale od mržnje i negiranja sopstvenog tela do zadovoljstva njime obično su to radile tako što su prihvatale novu aktivnost koja je menjala njihovo telo u željenom pravcu. Iako je prvi cilj bio biti mršavija, nalazeći oblik vežbanja koji im prija ove žene počele su bolje da razumeju svoje telo, da ga doživljavaju kao svog saigrača, a ne kao neprijatelja koga treba krotiti.

Naravno, krajnja odluka je na vama samima. Ljudi uživaju u svom telu u različitim veličinama i oblicima, a budete li se nevoljno podvrgavali nekoj promeni, nećete se osećati mnogo bolje. Ali nemojte ni odbijati promene misleći da su one tortura i posledica modernog doba ideala lepih ljudi. Ako jednostavno ne prihvatite sebe onakvi kakvim jeste, nego se malo potrudite, videćete da možete da budete srećniji nego što ste mislili da možete da budete.