Zato ne čudi da većina radije prozuji nekim od sveprisutnih lokala brze mode i u tren oka obnovi garderobu najnovijim trendovima. U tom smislu, pojava brze i jeftine mode učinila nam je život jednostavnijim, ali što ako ne želiš da izgledaš kao svaka druga devojka u gradu? Jedno od rešenja svakako je krojačica istančanog stila i nepogrešivog osećaja za proporcije, majstorica koja bi znala šta će sa mojim izbledelim novinskim izrescima.

Na jednom od njih, Zuzanna Bijoch blista u prekrasnoj prljavoroze Valentino haljini od pre nekoliko sezona. Na drugom, očaravajući kombinezon Ulyane Sergeenko od tamnoplavog materijala nalik svili, pa Eniko Mihalik u dugoj plisiranoj haljini leopard uzorka, najverovatnije Roberta Cavallija. I tako u nedogled. Eh, da je danas kojim slučajem 1950, mogla bih da ušetam u jedan od tada brojnih zagrebačkih salona i naručim šivenje svih tih komada. Tako se to zapravo i radilo u vreme pre masovne proizvodnje i globalizacije, kad su šnajderke bile jedini izvor trendova iz Pariza ili Milana i kopirale najnoviju modu sa stranica Voguea ili Bazaara, uprkos naporima velikih dizajnera da ih u tome spreče. 

Danas je priča sasvim drugačija. Šnajderaj polako odlazi u istoriju, ali to ne znači da modna industrija mirno spava. Jer, ono što su pre pedeset ili šezdeset godina na ovim prostorima radile modistkinje i krojačice, uskoro ćemo, barem prema pompeznim najavama specijalizovanih analitičara, moći sami uz pomoć 3D printera. Zbog toga su 3D printeri već neko vreme vruća tema u modnim kuloarima, pre svega u kontekstu intelektualnog vlasništva i autorskih prava.

Poznato je kako modna industrija gubi bitku s lažnom dizajnerskom robom, a prema procenama OECD-a, tržište lažnjaka vredno je neverovatnih 450 milijardi dolara. Ipak, iako kopiranje postoji gotovo koliko i sama moda, 3D printeri za modnu industriju predstavljaju sasvim drugačiju pretnju. Za proizvodnju lažnjaka još su potrebna izdašna ulaganja u mašine i logistiku. Tehnologija 3D printera s druge strane, mogla bi svakome od nas da omogući da u privatnosti sopstvenog doma i uz pomoć sofisticiranog aparata, samostalno izrađuje replike dizajnerskih krpica i modnih dodataka.  

Ali, jesu li ta predviđanja uopšte realna? I za koliko će godina ova 3D distopija postati stvarnost? U potrazi za odgovorima obratila sam se domaćim distributerima 3D printera i pokušala da saznam šta mi sve treba kako bih kod kuće ispisala skupe dizajnerske štikle ili nešto delikatnije poput svilene marame. „Svilu zasad nije moguće ispisati“, pojašnjava Sandro Vrbanus iz kompanije Lepton. „Patike su druga priča. Za takav je projekt potreban kvalitetniji printer sa dovoljno velikim ispisnim volumenom za predmet koji želimo da izradimo. Ulazna sirovina su posebne vrste plastike i gume određene čvrstine, fleksibilnosti ili boje, a potreban je i 3D plan za printanje.

Programi u kojima se rade 3D nacrti takođe su sve dostupniji i jednostavniji pa ne bi trebalo da bude teško izraditi osnovni nacrt prilagođen vlastitim željama.“ Ipak, početnici moraju da budu spremni na inicijalne greške, ponovne pokušaje, prepravke i dorade pre nego što uspeju da izrade nosiv model patika. „Metodom pokušaja i pogreške zasigurno bi se potrošilo podosta plastike, a uzme li se u obzir da ona košta minimalno 150 kuna po kilogramu, ispisivanje vlastitih dizajnerskih patika u ovom trenutku je za prosečnog korisnika zasigurno preskupa igra“, nastavlja Vrbanus. Ipak, ono što je preskupo za prosečnog potrošača, nije za velike igrače. Adidas je još 2015. pokrenuo Futurecraft - liniju patika izrađenih 3D printerom. Sportski gigant otada je mnogo uložio u istraživanje ove tehnologije, a 3D print vidi kao odličan alat za izradu patika po meri.

Adidas ima viziju prodavnice gde će biti dovoljno istrčati nekoliko minuta na pokretnoj traci koja će skeniranjem obaviti sva potrebna merenja, i nedugo zatim, kupac će u ruke dobiti patike savršenih performansi izrađene po meri. Priča očito ima potencijala jer su se u trku 3D patika uključili Nike, Reebok, New Balance, ali i neki još nepoznati inovatori. Jedan od njih je Feetz, široj javnosti nepoznato ime, kompanija koja obećava patike po meri u samo tri koraka. Dovoljno je skinuti njihovu aplikaciju, fotografisati stopalo kako bi se uzele mere i odabrati jedan od ponuđenih modela. Sve ostalo odradiće roboti i sofisticirani 3D printeri, a patike na kućnu adresu stižu već za dve nedelje. Revolucionarno!

Ipak, tehnologija 3D printera, takozvana aditivna proizvodnja, zasad je primenljiva samo u izradi čvrstih predmeta pa se najčešće koristi u proizvodnji naočara, nakita, patika i satova. A šta je sa finim tkaninama ili kožom? „U pogledu materijala 3D printeri su još ograničeni“, navodi Marko Salopek iz fabrike Arca Somni. „Danas je objekte moguće ispisati glinom, raznim plastikama, titanom, gvožđem, plemenitim metalima, silikonom i sličnim krutim materijalima. U teoriji, 3D printerima mogla bi se izraditi i čipka, ali bi to ipak bila čipka od plastike.“ Spomenuta ograničenja ipak nisu sprečila Ines van Herpen da još 2009. u izradi odeće počne da eksperimentiše 3D printerima.

Otada su se njihove mogućnosti višestruko unapredile, izrada je brža, a odeća kvalitetnija i fleksibilnija. Neke od njenih kreacija našle su svoje mesto u prošlogodišnjoj izložbi njujorškog MET-a Manus x Machina, a haljina iz kolekcije proleće/leto 2016. posebno je impresionirala izvođenjem i detaljima koji su toliko delikatni da je teško poverovati kako su izrađeni od plastike. Zbog toga Van Herpen s pravom važi za jednu od najzanimljivijih inovatorki u modi, a predivne kreacije koje stvara uz pomoć 3D printera bude maštu i daju da se nasluti kako bi predviđanja od kojih modna industrija strepi ipak mogla da se ostvare.

Znači li to da ćemo nešto slično uskoro moći da radimo i u kućnoj radinosti? Nažalost, od takvog scenarija još smo prilično daleko. „Iz perspektive malih potrošača 3D printeri su zasad nedovoljno jednostavni i pouzdani“, pojašnjava Salopek. „Rukovanje 3D printerima iziskuje određena tehnička znanja i vremenski predugo traje. Potrebno je uložiti sate i sate prvo u modeliranje i izradu nacrta, a onda i u sam ispis. Zbog toga ih uglavnom koriste hobisti i „uradi sam“ majstori koji 3D printerima izrađuju delove za svoje projekte. Kad govorimo o modi, postoje dizajneri koji testiraju FDM i SLS printere i njima izrađuju odeću, doduše samo plastičnu, a isti princip možete već danas isprobati kod kuće koristeći čak i jeftinije printere.“ Drugim rečima, svoje novinske izreske mogu bar na još nekoliko godina skloniti u fioku. Svilena Valentino haljina i Cavallijev leopard uzorak za 3D printere su još prevelik zalogaj. U tom slučaju, zna li neko dobru šnajderku?

Tekst: Maja Karnik

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/