Tog jutra izgledao je kao da je na vreme upozoren da će pripadati onoj srećnoj nekolicini prepuštenih životu. Njegov fudbalerski hod razbarušenog mladića u crnim šimi cipelama, koje mu je poklonila devojka Brada Pitta jer ga je naučio balkanskom dertu, kao da je govorio: zdravo, ja sam tu, šta još hoćete od mene! Samo da se presvučeš, kada se ionako više ne vezuješ za večne "smaračke" teme.

Za šankom je sasuo nekoliko gutljaja omiljenog burbona da bi se lakše ubacio u kostim Nicka Woostera, sedog kicoša spektakularnog stajlinga. Bio je to pravi holivudski sitkom u dekoru jedne beogradske kafane, čije se naredne epizode iščekuju s nestrpljenjem. 

Zaista nisam mogla da zamislim dan kada ću te pitati: "Kako si, dragi deda Rade?" Ili je "djede" primereniji atavizam?

Šta uopšte znači "deda"?! To je samo neka otrcana, glupa imenica. Šest banki? To je šest puta dečko od deset godina. To tako brzo proleti i ti si sad neki "deda". Ma, čiji sam ja "deda" kad sam još dijete?! Moja Lenka (uvijek je tako oslovljavam, što nas je u Kanadi, gdje sam upravo završio snimanje televizijske serije, dovelo u smiješnu situaciju: kada sam je upoznavao sa ekipom, pitali su je: "How are you Moja Lenka?", ubijeđeni da je to njeno puno ime) kaže da smo moj unuk Sergej i ja isti, zapravo kolege.

Da li starenje podrazumeva i to da oguglaš na sve?

Uopšte nemam osjećaj da starim. To me može skupo koštati. Moj prvi ustupak je što sam prestao igrati nogomet, iako sam još uvijek najviše golova zabijao. Ali sam počeo da se povređujem. To ti je starost.

I dalje hodaš kao fudbaler?

Zato su mi i noge postale krive. Kao klinac sam imao fine, normalne i ravne. Do prije pet godina sam pikao loptu svakog dana. Naš klub Tifani je predstavljao jednu od najboljih momčadi u bivšoj Jugoslaviji u malom fudbalu. Veliki sam igrao za Slobodu i nekoliko puta smo bili prvaci Hrvatske.

Koliko u tvom životu ima toga što vredi zaboraviti? Da li je to teži posao od pamćenja?

To je već mnogo zajebano pitanje. Ima stvari koje vrijedi zaboraviti. Za to sam specijalista. To sam naučio iz svoje profesije. Kada igram neku ulogu, koja postane dio mene, pogotovo u teatru, i kada dođe čas da ta predstava bude skinuta s reperotara, sutradan ne znam šezdeset odsto teksta. Samo ga izbrišem. Dobar način da se preživi. Tako je i na ličnom planu. Događa ti se nešto ružno ili tužno – samo precrtaš. Doviđenja.

PageBreak

Rade Šerbedžija
Bez obzira na Tvoju Lenku i svu decu (komada pet), da li se nekada osećaš kao usamljeno biće na toj pučini površnih poznanstava, među ljudima kojima slava zatvara, sputava i sužava život?

Koliko si usamljen, najbolje shvatiš kada završiš u hitnoj pomoći jer se nešto dogodilo s tvojim tijelom i pomisliš, sada je gotovo. Kroz glavu ti prolaze tvoji najbliži, djeca, žena, roditelji, ali na koncu je taj prokleti osjećaj da si potpuno sam i bespomoćan. Te žute minute su jedno posebno stanje, koje treba zapamtiti. Jednom sam se tako otrovao od školjki da sam skoro odapeo. Ili kada sam u Ljubljani na premijeri Kralja Lira pao sa četiri metra u orkestarsku jamu Cankarjevog doma zavezanih očiju. Baš sam se ubio. Uspoo sam da se nekako dobauljam na scenu, gdje me je čekao Ratko Polič. Onda smo se zagrlili i gorko zaplakali, opraštajući se od mnogo toga, pa i od Jugoslavije.

Pevaš od ’92. Kako ti nije dosadilo da drndaš po gitari o našim bivšim životima i bacaš nas u sevdah/bedak? Ljuba Tadić ti je lepo govorio da ozbiljan glumac to ne radi!

Bilo je to u njegovoj Maderi: „Ljudi, zamislite, Rade Šerbedžija tako divan glumac, a peva na sceni, i to na mikrofon!” Cijeli život sam pjevao. Arsen Dedić me je kao mladog uzeo pod svoje i učio tom poslu. Moja majka je takođe uvijek pjevala. Uđem u kuhinju, a ona raspalila po sevdalinkama ili šlagerima. Nije prestala ni dok se liječila od raka. Čudo jedno. Izlazimo iz bolnice, leži u kolima polumrtva, i ja čujem Zvijezda tjera mjeseca.

Tih devedesetih sam izgubio teatar, koji mi je tada bio važniji od filma, s izuzetkom Žike Pavlovića, jer sam upoznao Ljubišu Ristića i zaljubio se u njegovu estetiku. U to vrijeme sam živio u Londonu i silom prilika provodio vrijeme u stanu s gitarom. I shvatio da pjevanje može biti moj jedini kontakt s publikom. Prvi koncert sam održao u Sloveniji, a 1997. sam u Beogradu napunio dva Centra „Sava“. Sjećam se, došli su neki smrknuti ljudi u sivim odijelima i rekli da treba isprazniti dvoranu jer je podmetnuta bomba. Dok su se oni raspravljali s organizatorima, istrčao sam na pozornicu.

Iako je privatizacija sveta u toku, kod tebe sve deluje jednostavno: dovoljna ti je flaša crvenog vina, malo ribe na gradele ili jagnjetine ispod peke, jedne pantalone, ispasana košulja i Krležin šešir. To je sve lepo, pod uslovom da iza tog proleterskog odnosa prema stvarima ne stoje holivudski honorari, privatno pozorište i besplatni zakup Briona.

Kada sam 1992. došao u London, ne da sam bio na nuli, nego ispod nje. Uopšte nisam očajavao. A pogotovo nisam mislio da će svijet prestati da postoji zato što ja više nisam glumac. Sebe sam prekrižio i bio sretan s onim što mi je do tada Bog dao. Do 1943. sam postigao neki uspjeh, upoznao fenomenalne ljude i umjetnike – Žiku Pavlovića, Kostu Spajića, Makavejeva – radio sa divnim glumicama – od Milene Dravić do Sonje Savić – i postao prijatelj s Brikom Krivokapićem, Gagom Nikolićem, Ljubom Tadićem. Poslije toga me boljela briga što ću morati da vozim taksi da bih prehranio ženu i djecu. Nisam sujetan, a tu je i naša Lika, koja obezbjeđuje nagon za preživljavanjem.

Da li samo istinski pretenciozna bića dobro podnose uspeh?

Taj arhetipski način života mi je u krvi: toplina ognjišta u kući djeda Vujadina, miris pečenih polica od krompira, okus iskonske jednostavnosti, zbog koga ama baš nikada nisam razmišljao o svom uspjehu. U kući ne držim nijedan svoj film ni CD, nemam ništa što podsjeća na mene, čak ni profesionalne fotografije. Postoji samo plakat filma Prije kiše Milka Mančevskog, koji je Lenka uramila. Bez moje dozvole.

Ili i ovo odlično šmiraš, ili si stvarno ostao "zdrav u glavu"?!

Želim da budem normalno biće, da se zezam i pjevam. Glava mi je ostala toliko zdrava da u telefonskom imeniku nemam broj nijedne svjetske face koju poznajem. Čak ni Angeline Jolie, s kojom se Lenka dopisuje. Zato što ih nikad ne zovem. Uglavnom se oni meni javljaju ako im nešto treba.

PageBreak

Rade Šerbedžija
Koliko ti sada, kada ti se desio više nego jedan život, rodno selo Bunić deluje psihodelično? Sam si priznao da čovek počne da se boji grada svoje mladosti.

Bunića se ne bojim jer sam tamo samo rođen, ali me strah Vinkovaca, u koje smo se doselili kada sam napunio četiri godine. Vinkovci su dio odrastanja moje duše i svega što sam prvi put napravio.

Tamo je pao i prvi seks?

K... sam kao i svaki normalan mlad čovjek. To se podrazumijeva.

Strogi otac, supovac, mnogo toga ti je branio?

Samo fudbal i glumu! Kao šefa SUP-a u Vinkovcima svi su ga slušali, pa me je izbacio iz juniorskog tima vinkovačkog Dinama. Za moje dobro. Nije želio ni da budem glumac. Otkud je mogao znati da ću uspjeti?! Pošto sam bio dobar đak, mislio je da ću postati uzoran akademski građanin, doktor, inženjer ili službenik koji prima lijepu, redovitu platicu, prilegne poslije posla i povremeno hvata ‘ladovinu. A kada danas mom Dani, koji u sto prvoj godini hoda prav kô strijela, kažem kako sam ipak nešto napravio, a još i neke novce zaradio, znaš što mi odgovori:"Znam, Rade, ali mnogo se, brate, mučiš!"

Iako si mislio da je Holivud opasna fabrika, za koju te je bolelo uvo, ipak ti se osvetio žanr: tamo nisi "popušio”!

Uspio sam. Ali nisam postao svjetska zvijezda. Za razliku od, recimo, Antonija Banderasa. Ljudi me prepoznaju, traže autograme, slikam se, popularan sam kao nekada u Jugoslaviji, ali nisam zvijezda. Prvo, bio sam prestar kada sam došao u Holivud, gdje te zbog toga samo prekriže. Bekim Fehmiu je bio superstar jer je imao 30 godina, a ja 44. Meni je važno s kim sam sve radio. Stanley Kubrick: čisti genije. Clint Eastwood: više sam volio sve filmove u kojima je igrao nego jedan koji je režirao. Guy Ritchie: fantastičan i prepametan. Tom Kruz: divan čovjek; nježan, pažljiv, božanstven. Vanessa Redgrave: najveći glumac na svijetu, tek onda moja prijateljica i kuma. Michael Caine: dobar i skroman. Brad Pitt: zajeban i intrigantan; uz Angelinu je postao mnogo zanimljiviji.

Ko je prema tebi bio stroži – Krleža ili Angelina?

(Smeh) Otkud ti to, Duška?

Poznato je da te je on svakog dana dočekivao grdnjom: "Imate takvog autora kao što je Krleža, pa što ga ne igrate, sunce li Vam Vaše?!“

Nije istina da me je Krleža grdio. On je samo onako usput govorio da bi me volio gledati kao Leona ili Berutanskog. Imali smo drugačiji odnos. Više me je volio kao čovjeka nego što je o meni razmišljao kao o glumcu. Mnogo ga je više zanimalo da sjedimo kod njega i pijemo Courvoisier. On bi pričao neke divne priče o Jugoslaviji, njenoj istoriji i narodima. Noćima sam slušao te mudre riječi i uživao. Gledajući monodramu Moj obračun s njima, shvatio je šta me boli. Poslije mi je samo rekao: „Da, mali moj, sviraš ti na violini, ali zapamti – tvoj život će biti borba s divljim zvijerima.“

Je li ti Krleža namestio da se rukuješ s Brozom?

Bela Krleža me je jednom sačekala: "Je li moguće, Rade, da su danas Tito i Krleža satima pričali o Vama?" To je bilo zbog filma Bombaški proces, u kome sam igrao Tita. U pauzi predstave Kiklop u Novom Sadu nekoliko glumaca-partijaca i ja, koji sam upao u tu delegaciju jer sam imao glavnu ulogu, trebalo je da budemo predstavljeni Titu. Kad sam prišao da se rukujem s njim, dobacio je: „Jovanka, evo ovog tvog!“ Ja sam bio njen, a Bata (Živojinović) Brozov miljenik.

PageBreak

Rade Šerbedžija
Kako te je Angelina driblala?

Gledala je neke moje filmove i htjela je da mi ponudi ulogu u U zemlji krvi i meda. Moji agenti su je blagovremeno upozorili da ja takve uloge ne prihvatam. Istina je da sam odbio sve holivudske filmove sa temama iz našeg rata. Uglavnom su scenariji bili loši, a i nisam iz principa htio da igram. Međutim, ona je uporno tražila moj broj. Sjedio sam u zagrebačkom Okrugljaku kada smo se prvi put čuli. Počela je da mi priča kako me obožava kao glumca. Ljubazno sam je zamolio da mi pošalje scenario. Kada sam ga pročitao, odgovorio sam da me ne zanima. Znao sam da bi me ne samo moji Srbi nego i svi ostali razapeli. S druge strane, svidjela mi se priča. Antička ljubavna tragedija. Angelina je i dalje navaljivala da se nađemo u Budimpešti. Tako sam upoznao jednu nevjerovatno lijepu, smirenu, znatiželjnu i dragu osobu. Večerali smo potpuno sami u malom restoranu hotela Four Seasons i pili crno vino. Počela je da spominje neke svoje filmove. Kažem: „Nisam gledao.“ Na kraju nije izdržala: „Dobro, da li si vidio bar jedan?“ „Ne.“ Nije mogla da vjeruje da na svijetu postoji muškarac koji nju nije gledao na filmu.Na snimanju je bila izuzetno blaga i nježna. Gotovo je šaputala glumcima u uho rediteljske upute. Ponašala se apsolutno savršeno. Super cura. Što se mene tiče, igrao sam sve i svašta: Tita, četnike, ustaše, partizane, Ričarda III, što onda ne bih igrao jednog jadnog čovjeka iz Republike Srpske?! Njegova priča je dramatična ispovjest tragičnog lika kome je cela familija pobijena. 

Više nisi nesrećni jugonostalgičar, već samo Rade Šerbedžija. Oprostio si svima, čak i onom napaljenom momku koji te je jedne noći puškom isterao ne samo iz diskoteke Nana nego i iz Beograda?

Normalni ljudi su znali što će biti i kako će se sve ovo završiti. Zato su i bili toliko ogorčeni, pokušavajući na sve načine da spriječe i zaustave rat. Neću više nikoga da imenujem, ali se tačno zna koji su srpski, hrvatski, slovenački i bosanski „pjesnici“ radili gluposti. I postali nacionalni heroji.

Ipak je šou-biz jači od svake ideologije?

Smučila mi se ta riječ "jugonostalgičar". Ali neka se svi nose, ja jednako volim sve narode. Mogu me izvesti pred streljački stroj, ostajem vjeran toj ljubavi. Baš me briga da li se ta zemlja zove Jugoslavija ili kako god, ali meni se sviđao moj život u njoj.

Nekada davno, u ljubavnom životu Srba, Hrvata i Slovenaca, bio si otrov za ribe. Dok si izgovarao sudbinske monologe iz Shakespearea ili Glembajevih, one su se potajno nadale da ćeš sve to prekinuti i samo za njih odrecitovati mučenu Ines. Nisu ni slutile da si bio toliko ubedljiv jer te užasno boleo zub?

Prije snimanja te ploče operisao sam desni. Poslije su me prijatelji iz Beograda zezali da je najbolje da nastavim tako da šuškam.

Ines te pustila u promet?

Ovdje je riječ o dobroj Arsenovoj poeziji. Kad sam prvi izgovorio tu pjesmu, već sam bio popularan mladi glumac, a godinu dana kasnije igrao sam Hamleta u Dubrovniku. Simbioza Arsena, Shakespearea, mene i tih zajebanih stihova učinila je svoje. Toliki ljudi su mi priznali da su uz tu pjesmu najljepše vodili ljubav. Koliko čujem od svoje djece, radi i nove generacije. Ta poruka bivšoj ljubavnici da se ne da zaista je nevjerovatna.

Šta te je, dok si bio noćna ptica koja šacuje žene, kod njih najviše uzbuđivalo?

Podjednako se "udvaram" i ženama i mušarcima, volim kad me ljudi vole. A žene su me uvijek prve startovale. Samo, to je više priča nego što je stvarno tako bilo. Osim toga, radi se o ljubavi. Drugo je nepristojno i pitati.

U to doba si praktično stanovao u kafani, ali kao laka kategorija u cuganju, iako si pio s ozbiljnim protivnicima, kakvi su Pavle Vujsić & co. Da li si zbog Lenke prestao da budeš boem i lička baraba?

Čim Lenke nema pored mene, ne znam šta da radim. Iako me stalno tjera iz kuće, uporno se motam oko njene suknje.

Na koju foru te je dobila?

Hemija. Dirnem je za mali prst i cijelo tijelo mi zadrhti.

Ipak je ona glavna urednica tvog života i karijere?

Jeste, iako to ne radi svjesno. Djeluje kao da je ništa ne zanima, a pogotovo moji poslovi, ali zapravo je glavna u bitnim stvarima. Nije stroga, ali je mnogo opasna kada se zaintači. Velika je lafica. U početku me je užasno nerviralo što stalno kasni. Dešavalo je da se iznerviram, ali na kraju sve ispadne po njenom, i još joj priznam da je bila u pravu.

Nikada nisi delovao kao neki džangrizavi tip. Zbog čega si danas u stanju da se iznerviraš?

Samo zbog nekih gluposti koje naprave moje djevojčice ili moj sin, koji je već mator čovjek od četrdesetak godina. Počnem da vičem, a onda se sam sebi slatko smijem.

Misliš li da je biti srećan prostačko iskušenje ili čak ni ti nisi toliko ambiciozan?

Ne pritiskaj, ne traži, ne juri, budi relax, čekaj i – dobićeš ulogu, lijepu ženu, sreću – ako si pravi. To je najvažnije iz mog životnog iskustva.

Tekst: Duška Jovanić