Kada je reč o nastanku street style fotografije njujorški fotograf Jay Giampietro ima poseban način rada koji karakteriše socijalno- dokumentarni stil fotografisanja.

Naime Jay tajno fotografiše ljude dok se pretvara da razgovara na telefonu. Njegov rad je hrabar, pomalo šokantan ali i neka vrsta otkrovenja jer pokazuje kakve fotografije možete da usnimite kada nekoga tajno fotografišete.

Zato smo odličili da porazgovaramo sa nekoliko poznatih fotografa kako bi nam otkrili šta podrazumeva dobra street style fotografija i dokle idu njihove granice u stvaranju dela.

Scott Schuman, The Sartorialist: "Glavni problem nastaje kada fotografišem starije žene."

U toku Nedelje mode ljudi očekuju da budu uhvaćeni od strane fotografa, tako da ne moraš uvek da im postavljaš pitanja. Loša strana toga je što je odeća često manje iznenađujuća i interesantna nego inače, jer ljudi ne žele da budu ismejani. Oni su svesni toga da će se ta fotografija svuda pojaviti, tako da se previše spremaju za fotografisanje.

Ono šta čini dobar shot nije garderoba koju oni nose - to je svetlo, njihova eskpresija i koliko sexy i zanimljivo oni izgledaju. Na osnovu toga razlikujem dobrog fotografa od lošeg. Na primer, kada biram koja fotografija će se naći u mom booku, skinem naočare i pogledam koja se fotografija ističe i razlikuje od drugih.

Nekada su stilisti s obzirom na posao kojim se bave bili najbolji za fotografisanje, a sada su to blogeri.  

Kada radim volim da tražim dozvolu i najčešće devet od deset ljudi prihvati da ih uslikam, posebno kada je reč o Fashion weeku. Obožam da ostvarim komunikaciju sa ljudima i onda im samo objasnim da gledaju u daljinu ili da ću ih slikati iz drugog ugla, a ne sa prednje strane. Imam tačnu šemu po kojoj radim. Rasporedim osobu u određenu poziciju i onda više puta slikam, bez ikakvih pitanja i sugerisanja. 

To takođe zavisi i od mesta gde se nalaziš. U Moroku, ljudi ne žele da se pojave na nekom događaju da svi znaju da oni žele da budu uhvaćeni u objektivu.

Iako oni nikada neće reći "da" ja ih slobodno sam fotografišem. Sećam se da je jedan momak rekao "ne" a onda je otišao 20 m niz put i time mi je rekao "da" zato što je bilo očigledno da želi da ga fotografišem. To tako funkcioniše.

Glavni problem nastaje kada slikam starije žene te sam prestao uopšte da ih pitam. Ako priđem nekoj, ona se zbuni jer smatra da više nije lepa kao nekada.

Hannah Almassi, urednik tema u Graziji: "Pre pet godina svi su se plašili da ne izađu na popularnoj listi Do's and Dont's."

Biti fotografisan na Nedelji mode je nešto sasvim očekivano i mnogi ljudi se oblače i stilizuju upravo zbog toga. Da li je to baš fer igra, nisam sigurna.

Inače, ja ozbiljnije fotografišem nekoliko puta godišnje. Najčešće je reč o street style fotografijama upravo tokom Fashion weeka.

Za ključne ikone street style koje se stalno fotografišu morate uvek dodati vreme na svoj raspored, naravno ako vas one pitaju da poziraju- jer je gotovo nemoguće da to potraje kratko. Često se desi da u želji za fotografijom počne  zaustavljanje na svaka dva minuta, pogotovo uličnih fotografa koji su upravo tada počeli da slikaju nekoga - a onda se svi ostali osvrnu i krenu da ga prate u stopu. 

To nekada može da bude dobar shot tokom FW, ali na ulicama je drugačije. Sećam se pre više od pet godina svi su se zabrinuli da ne završe na listi Dos i Don’t s- a sada očigledno je ova vrsta predstavljanja ličnog stila izgubila smisao jer sada što jedna žena ne bi uradila, druga žena hoće.

Phill Taylor, britanski fotograf koji slika za i-D, Graziju i Elle: "Nikada ne fotografišem nekoga bez pitanja."

Kada sam počeo da se bavim fotografijom 2008. godine, atmosfera je bila mnogo mirnija i lakša za rad. Imao si dovoljno vremena da se obratiš nekome, razgovaraš i komponuješ snimke. Međutim, kako je popularnost street style fotografije rasla postalo je neophodno da se samo nađeš na mestu zbivanja i fotografišeš.

Izgradio sam odlične kontakte i odnose sa ljudima koji posećuju izložbe ali znam da ako prestanu da sarađuju sa mnom onda će oko 500 drugih fotografa želeti da zauzmu moje mesto, i sigurno će većina njih biti ponuđena čak i pre nego što ja zvanično odem. Hoću da kažem da se ljudi naviknu na tebe samo onda kada ih slikaš, a onda jednostavnu idu dalje.

Kada fotografišem na ulicama, nikada ne pravim fotografije bez pitanja. Takođe, tokom rada prvo uzmem potrebne informacije- npr. šta oni nose, a onda im objasnim šta radim i pronađem najbolje mesto za nastanak fotografije.

U 95 odsto slučajeva ljudi su veoma pozitivni. Najbolji kompliment koji mogu da dobiju je da im kažeš da su veoma stylish, i da želite da se baš oni nađu u magazinu u kojem radite. S druge strane, postoje i oni koji polude i sa nepoverenjem me gledaju. Najčešće je reč o momcima od kojih dobijem hladan i odbojan pogled.

Mislim da se to najbolje vidi na licu osobe. Generalno, ako osoba izgleda tako dobro da ste je odmah primetili u masi drugih velike su šanse da je ona toliko sigurna u sebe da će kompliment shvatiti kao još jednu potvrdu. Moram da naglasim, da ne žele svi uvek da se fotografišu i to je sasvim normalna stvar. Zato se uvek trudim da ispuštujem tuđe želje.

Roger Tooth, direktor fotografije pri Guardianu: "U modnim situacijama zamišljam da su svi deo fer igre."

Ljudi ne bi trebalo da očekuju privatnost na ulicama grada, ali mislim da je uvek pristojno da pitam osobu pre nego uslikam njen portet. Naravno, ovim se uništava neposrednost i umetnička crta fotografije.

Većina street style fotografa uopšte ne traži dozvolu, ali s obzirom da radim za Guardian smatram da fotograf mora da bude malo više svestan reakcije ljudi kada se njihova fotografija objavi u magazinu.

U modnim situacijama, mogu da zamislim da su svi deo totalno fer igre i da pozitivno reaguju na pažnju fotografa. 

Tekst: Kristina Milošev

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija