Haj´mo ovako: u životu uvek gledam da slučaj koji izlažem potkrepim argumentima, ili kako to vole da kažu – primerima. Dakle, da nije UVEK u modi, trendu itd., pretpostavljam da belu košulju ne bi nosili ni oni koji tom istom modom mrače i oblače, kao npr gdin Tom (Ford) i gdin Karl (Lagerfeld, poznatiji kao Kaiser). I upravo na primeru njih dvojice možemo videti kako jedan identičan odevni predmet, u ovom slučaju narečena košulja, a pritom i bela, može imati sasvim različitu kontekstualizaciju.

U slučaju gdina Forda radi se o perfektnoj beloj klasičnoj košulji, od najfinijeg pamuka, uvek u puplinu, dok se od proizvođača tkanine od koje je košulja načinjena očekuje kredibilitet kakav, recimo, ima britanska kraljevska porodica. Gdin Lagerfeld, međutim, svoju košulju namerno iščašuje iz tekućih trendova i od nje pravi ekscentrični detalj kojim naglašava svoje mesto unutar modnog panteona (tačnije, koliko je on iznad i izvan njega, istovremeno).

U svojoj genezi, košulja je gotovo preko noći prešla put od nečega što se smatralo vešom do nečega što ima sopstveni integritet unutar gotovo svake muške odevne kombinacije. Ovaj ambivalentni status, koji košulja i danas (najviše tehnički) ima u percepciji pojedinih elemenata garderobe, najviše se očitava upravo na primeru bele košulje.

Jer ona, pre svega, mora biti besprekorno čista i, bez obzira da li spadala u kategoriju formalne ili neformalne odevne kombinatorike, bez greške. Onog momenta kada je košulja izronila na površinu muške garderobe (do tada se navlačila preko glave i od nje se, eventualno, a zavisno od trenutnog stanja u modi, videla kragna), odmah je izvršila veoma surovu segregaciju – na one koji su mogli da nose bele košulje i oni koji to, jednostavno, nisu.

Da biste mogli da priuštite da nosite belu košulju, tada, podrazumevalo se da imate dovoljno novca da ih svakodnevno menjate, što je opet podrazumevalo da imate i nekog ko će vam ih prati, štirkati, peglati i održavati u besprekornom stanju. Oni koji to nisu mogli da plate nosili su košulje koje su mogle da se nose i više dana a da se to na njima ne primeti. (Odmah se, naravno, neko dosetio da napravi fake podvarijantu – smislio je košulje na kojima su kragne i manžetne mogle biti zamenjene tako da ste, u stvari, imajući jednu košulju, a menjajući ove delove postizali „besprekoran“ izgled u operativnom smislu).

Od tada već bela košulja, kao neka vrsta diskretnog statusnog simbola, zauzima centralno mesto u muškoj garderobi, prvo poslovnoj, a zatim i u svim ostalim njenim segmentima.

U simboličkom značenju, ona je onaj elemenat čistote, besprekorne vizure i početka, takođe, ona je dan i simbol vazduha i svetla unutar uobičajeno stroge i tamne muške garderobe. Što je odeća sa kojom se kombinuje zasićenijeg valera, ukupan utisak dobija na drami i patosu; najekstremniji „sudar“ je onaj koji se dešava kada belu košulju iskombinujemo sa crnim smokingom. Ova muška kombinacija je večna, dok se njeni ženski pandani moraju menjati iz sezone u sezonu. Ali da nije tako, ne bi više postojao razlog da gledamo prenose dodele Oskara.

Već spomenuti dvojac sa početka ovog teksta (Ford – Lagerfeld) upravo igra na ovaj kontrast kombinujući svoje bele košulje sa kompletno crnom garderobom. Naravno, mlađi od njih dvojice bira da svojom košuljom pošalje signal da je za njega garderoba pitanje statusa i luksuza, pre i iznad svega; drugi pak kaže da je bela košulja stav duha.

I tu dolazimo do onoga što možemo nazvati „umetnost zena u nošenju bele košulje“. Bela košulja per se je užasno dosadna, bezlična i nemaštovita. Pravilno iskombinovana, međutim, postaje komad koji o vama govori kao osobi sa jasnim stavom.

Zato, analizirajmo šta su preduslovi da neko na savršen način ponese belu košulju:

1. Pre svega, savršen grooming. Bez obzira na to da li ste izabrali varijantu a (Ford) ili b (Lagerfeld), podrazumeva se da ste svoj imidž držite na nivu perfekcije 24 sata dnevno. U slučaju a, vaša brada ima PERFEKTNU trodnevnu dužinu, taman toliko da izgledate kao da se ne trudite previše. U slučaju b, detalj u svom izgledu za koji ste odlučili da izlazi iz konvencija mora da bude BESPREKORNO NEOBAVEZAN – npr. ovde nijedna vlas kose skupljene u rep nije ostavljena bez apsolutne kontrole.

2. Kontekst – bela košulja ne podnosi nesavršenost u ostalim delovima garderobe sa kojima se sklapa – ako se radi o klasičnom tamnom ili (još važnije) crnom odelu (kao u slučaju a), ono mora biti bez greške, kako u kroju, tako i u kondiciji. Gužvanja bilo koje vrste jednostavno nisu dozvoljena.

3. Detalji – ovo je možda upravo najviši stepen zena koji se mora dostići. Dakle, i u slučaju a i u slučaju b, akter nosi naočare za sunce... međutim dok u slučaju a često postoji odsustvo bilo kojih drugih detalja (ali zato košulja sama po sebi stoji kao salivena), u slučaju b vidimo da se bela košulja koristi kao podloga na kojoj se dramatičnim detaljima, često hipertrofiranim, dovršava cela odevna kombinacija. Međutim, i svi ostali detalji, u oba slučaja, smišljeno su odabrani i pažljivo sklopljeni (nakit, dugmad za manžetne, kaiš, cipele).

Iz svega gore navedenog jasno je da onaj koji za sebe smatra da je savladao veštinu nošenja bele košulje, pored njenog savršenog stanja, koje se podrazumeva, mora znati da:

1. Bela košulja MORA svojim krojem savršeno odgovarati anatomiji onoga koji je nosi. U ovome nema kompromisa jer bela košulja nemilosrdno otkriva svaku grešku. Zato postoje nekoliki bazični krojevi (uski, relaksirani i komforni) sa hiljadu podvarijanti...

2. Bela košulja, čak i kada je od punijeg pamuka, ima tendenciju da se providi. Ako niste sigurni da ste savršeno građeni i da vam je svaka dlaka propisane dužine, bela potkošulja je obavezan detalj.

3. Bela košulja, u svom klasičnom izdanju, izrađena je od pamuka. Odaberite onaj koji će vam najviše laskati. Što je viši sjaj završne obrade tkanine i što ona više inklinira plavim podtonovima, sve što nije u perfektnom stanju na vašem licu ili tenu postaje mnogo vidljivije. Ako ste se prepoznali u prethodnoj rečenici pa i pored ovog upozorenja odlučili da bez bele košulje izgledate kao selo bez crkve i škola bez učiteljice, opredelite se za tkaninu u batisnoj, mat obradi ili meni omiljenom pikeu.

4. Da vam nije palo na pamet da belu košulju nosite a da prethodno niste proverili da li su tzv. fišbajni ubačeni u kragnu. Ako kragna ne stoji na mestu i kada nemate kravatu, odnosno podvlači se ili izvlači iznad ili ispod kragne sakoa, niste izabrali dobru košulju.

5. Košulju, realno, možete da operete jedno 50 puta i toliko puta da je nosite. Pod uslovom da je, naravno, pravilno održavate. Zato postoje etikete sa uputstvima. Ako niste sigurni da ste u stanju da to radite kako treba, dajte svoje košulje na hemijsko čišćenje. I osoba a i osoba b to sigurno rade.

6. Crne pantalone ili farmerke sa klasičnom belom košuljom, čak i ako ispunjava svih prethodnih pet tačaka, od vas ne čine zen majstora, već patetično izvinjenje za nedostatak imaginacije kombinovan sa potpunom nekulturom oblačenja. Takođe, ako u svojoj garderobi imate samo gotovo identična odela istog tona, gotovo identične kravate i isključivo bele košulje, to vas ne čini otelotvorenjem elegancije. Mnogo je verovatnije da se radi o nekom ozbiljnijem psihološkom poremećaju iz roda psihopatije. (Slučaj iz filma Devet i po nedelja ovo ne demantuje, naprotiv, samo mu se posrećilo.)

7. U slučaju da u svom garderoberu nemate savršenu belu košulju a pretendujete da vas neko na osnovu onoga što nosite tretira ozbiljno, imate neki od psiholoških poremećaja iz prethodne tačke.

8. Bela košulja se najlakše kombinuje sa crnim detaljima. Zatim sa crvenim. Zatim sa plavim. Ako ne možete da smislite ništa dalje u ovom smislu, razmislite o tome da prestanete da me zamajavate.

Tekst: Ashok Murty