U poslednjih nekoliko godina bombardovani smo vestima o rediteljima, muzičarima ili producentima čija je istorija seksualnog zlostavljanja izašla na videlo.

Međutim, kada pričamo o modnoj industriji, reakcije često izostaju.

Iako su neki modni autori završili na sudu zbog seksualnih prekršaja, u očima velikog dela modnih medija ostali su praktično netaknuti. Takođe, nedolično ponašanje uzima i mnoge druge oblike – neki dizajneri su otvoreni rasisti, neki su imali mizogine izjave, a neki su jednostavno – kreteni. 

Usled nedostatka reakcije modne štampe (pa čak i one feminističke), ali i reakcije javnosti pitamo se – zašto je u modi, jednoj pre svega ženskoj industriji, #MeToo pokret tih?

(Četiri velike stavke koje će krojiti modu ove godine)

Da li smo toliko vezani za nečiji dizajnerski rad, da ga ne možemo razdvojiti od osobe koja dizajnira? Da li, ako uopšte, lični karakter i moralni prestupi nekih od najuticajnijih modnih ljudi menjaju ono o čemu razmišljamo, koliko volimo i na koji način konzumiramo njihovo stvaralaštvo? 

Odgovor počinjemo s primerom legendarnog Karla Lagerfelda. 


Uprkos tome što je kritikovao #MeToo pokret, govoreći kako ga čine isfrustrirane žene, feministkinje stereoptipno smatrao ružnim i zapuštenim, odbijao da angažuje plus-size modele za svoje revije jer je, po njegovom mišljenju, moda iluzija savršenstva koja ne dopušta takve poteze (čija iluzija?), muške modele nazivao neinteresantnim i glupim (iako je neke od njih dejtovao), takođe – bio je otvoren islamofob, a u čak dva slučaja podržao svoje kolege optužene za silovanje i seksualno uzmeravanje (govoreći kako, ako ne vole seks, žene mogu da odu u manastir), ostaće upamćen kao jedna od najvećih pop ikona sadašnjice i neverovatno talentovan dizajner koji je preoblikovao modnu industriju. 

Takođe, ruski vunderkind Gosha Rubchinskiy nedavno je optužen za lascivan kontakt s maloletnim muškarcima. Ipak, u mainstream medijima on dobija samo reči hvale zbog svoje nove kolekcije GR-Uniforma.

Da ironija bude veća, u kampanji za pomenutu kolekciju, u ulogama modela, nalaze se – upravo i opet – maloletnici. 

Ne zaboravimo i poznatog modnog fotografa Brucea Webera, koji je nakon što ga je čak pet muških modela tužilo za seksualno uznemiravanje, dobio isključivo podršku svojih kolega, kao i poznatih urednica i urednika velikih modnih magazina.


Jedina osoba koja je „popila“ neku vrstu kazne jeste John Galliano koji je, nakon anti-semitskih izjava, nekoliko godina bio suspendovan. Danas je on kreativni direkotor kuće Maison Martin Margiela.

(Devet modnih podcasta koji dokazuju da je modni svet poludeo za ovim fenomenom)

Ovakve stvari u filmskoj ili muzičkoj industriji dovele su do medijske ili policijske istrage, zatim otkaza, suspenzija ili društvene osude.

Kada je moda u pitanju, priča o ovim temama svodi se na socijalne mreže i Instagram influensere kao što su @diet_prada i @pam_boy. Da li to znači da većinu modnih medija, kolege dizajnere i modne konzumente, ove teme naprosto - ne zanimaju? 

Modna scena i modna industrija oduvek su funkcionisale po principu ekskluziviteta.

Dakle, određeni, uticajni krug (modni mediji, dizajneri, celebrity ličnosti) uvek će zaštititi člana svoje ekipe uspešnim ignorisanjem problema i vrlo često skretanjem pažnje.

U prilog tome govori i primer Iana Connora, pulena Kanyea Westa, koga je u proteklih godinu dana dvadeset pet žena javno prozvalo za silovanje, detaljno opisujući događaje. Zanemarujući optužbe, dizajner Virgil Abloh Connora poziva u prvi red na Louis Vuitton revije i promoviše ga na svom Instagram profilu. 

Moda je oduvek bila u dihotomiji, negde između mizoginije i osnaživanja.

Govorila nam je da hrabro nosimo mini-suknje, statement natpise i upoznala nas sa #powerdressing konceptom, dok je u isto vreme ignorisala unižavanje radnica koje odeću šiju i glorifikovala muške dizajnere.

Poražavajuće je da industrija koju većinski čine žene i koja se obraća pre svega ženama, nije uspela da se u svojim redovima osvrne na slučajeve seksualnih i drugih neprihvatljivih prekršaja i suoči se sa njima na prikladan način.  

Ipak, u poslednih nekoliko godina o ovome, čini se, ako ništa drugo, barem razmišljamo malo više nego ranije. Naročito nakon pomenutih slučajeva i zahvaljujući društvenim mrežama koje su nam dale uvid u malo širu sliku. 

Nismo zagovornice revizije modne istorije – ne želimo da zanemarimo nečiji dobar rad na osnovu loših dela i reči.

Naša prva reakcija, kada se postavi ovo pitanje - jeste odbrana dizajna.

Doprinos modi koji je iza sebe u dizajnerskom kontekstu ostavio Karl Lagerfeld - nije podložan preispitivanju.

S druge strane, jasno nam je da svi oni koje smatramo važnim ili #Iconic imaju ogormnu moć i uticaj da svojim stavovima ili radom utiču na javnost i društvo. Kada znamo šta je ovaj čovek govorio, osetimo se pomalo loše što uživamo u njegovim revijama.

Jednostavnog odgovora nema.

Ali moda i jeste tu da izaziva emocije i provocira. Tu je da komentariše društvo, kulturu, svakonevicu. Ove optužbe, koliko god da su razočaravajuće, angažuju nas kao publiku da razmišljamo kritički, čak i onda kada nemamo jasne odgovore. 

Ne bi trebalo zanemariti rad autora/dizajnera na osnovu njihovih ličnih stavova, ponašanja ili akcija. Ali, u isto vreme, kao u slučaju Karla Lagerfelda, ne smemo ih glorifikovati isključivo na osnovu rada.

Svi smo skloni da pojedince stavljamo na pijedestal, ali neprihvatljivo ponašanje takođe treba adresirati - posebno modne novine koje u ovakvim situacijama uglavnom pišu hvalospeve i uskraćuju publiku za informacije. Kako uopšte možemo da odlučimo da li nekog želimo da podržimo, ako nemamo kompletan uvid? Ignorisati znači implicitno tolerisati nečije ponašanje, čime se daje legitimitet nasilništvu, mizoginiji, rasizmu...

U vremenu kada dizajneri imaju ne samo celebrity, nego i status influensera, zbog njihove vidljivosti i uticaja, vrlo je važno imati svest i o odgovornosti koju sa sobom nose. Sloboda ličnog govora i ponašanja neupitno je jedna od najznačajnijih vrednosti, ali sve dok ne ugrožava drugog ili ne utiče negativno na formiranje tuđih mišljenja.  

Na kraju - odluke su individualne.

Nema potrebe za lažnim moralisanjem.

Sasvim je u redu što volite Fendi i Chanel Karla Lagerfelda, ali u isto vreme imajte na umu da je on javno iznosio neke baš loše stavove. Takođe, sasvim je u redu da vas njegove reči lično dotaknu, pa vam se zgadi i sve ono dobro što je proizveo tokom života.

Ovakve stvari u modnom sistemu, na kraju krajeva, forsiraju nas da se suočimo s moralnim nedoumicama – ne samo u svetu oko nas, već i našim ličnim. A ta suočavanja su jedini način da se ide napred.  

Dakle, samo bez ignorisanja.

Tekst: Dunja Jovanović i Marija Radaković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE>>>https://www.instagram.com/elleserbia/