Mogu li moda i ekologija koegzistirati, te kako spojiti brigu i odgovornost prema okolini s večno prisutnom potražnjom u tekstilnoj i odevnoj industriji, pitanja su kojima promenama strategija proizvodnje poslednjih desetak godina pokušavaju da doskoče sve veće modne kompanije.

I dok udruženja poput Greenpeacea svoju pažnju usmeravaju upravo ka modnim konglomeratima pozivajući ih na odgovornost izvrsnim programima poput Detox My Fashion, uvedenog u 2011. sa namerom da proizvodnju odeće liši opasnih hemikalija koje utiču na čistoću vazduha i vodu zemalja u kojima je najveća koncentracija fabrika, prava promena uvek kreće od nas. Kompanije poput Adidasa, Primarka, Valentina, Zare, H&M-a i Benettona već su uskočile na Greenpeaceov brod, a gde se mi ubacujemo?

Za početak, nekoliko brojki kojima je na prvo čitanje teško poverovati. Iako nisam sigurna kako stižemo, činjenica je da godišnje kupimo 80 milijardi odevnih predmeta, što je čak četiri puta veća brojka od one izračunate pre samo dvadeset godina. Od te nepregledne hrpe odeće godišnje samo u Americi čak 11 miliona tona završi na smetlištu. Jeste li se ikad zatekli da kupujete jako povoljan komad robe sa mišlju: „Ako potraje jednu sezonu, dobro je za tu cenu“?

A šta je sa pravilom „30 nošenja“ koje nalaže da promislimo o potencijalu iskoristljivosti i nosivosti pre odlaska na blagajnu? Po defaultu programiran konzumeristički mindset jeste krivac za naše prečesto odbacivanje potrošnih komada odeće i glavni je pokretač začaranog kruga ponude i potražnje u kojem je modna industrija naizgled bezizlazno zapela. Jeste li emotivno vezani baš za svaki komad u svom ormanu, možete li se uopšte da se setite gde ste koji kupili bez gledanja u etiketu - pitanja su koja olakšavaju čišćenje ormana, ali šta je sa daljom kupovinom, sa našim navikama? Prvi korak, čak i ako se ne smatrate zavisnom od shoppinga, zahteva minimalan trud, a potencijalno mogao bi da dȃ izvrsne rezultate - za vas, vašu kožu, a na kraju i za okolinu. Sve što treba jeste da obratite pažnju na etiketu, i pri tom ne mislim na ime brenda.

Naime, iako prilikom kupovine kvalitetnih komada odeće sve češće posežemo za prirodnim materijalima, to automatski ne znači da je reč o ekološki čistim sirovinama. Posebno je problematičan pamuk za kojim posežemo ne trepčući, misleći kako „100% cotton“  ne znači ništa više nego mekan odevni komad.

Ali, zahtevno gajenje pamuka krivac je za skoro četvrtinu iskorišćenih pesticida na svetu, čineći modnu industriju drugim najvećim uzrokom zagađenja! Srećom, većina eko-pametnih brendova doskočila je tome dodajući mu oznaku organic. Ako kupujemo organsku hranu i nastojimo da izbegavamo unošenje pesticida u stomak, zašto bismo kožu, najveći organ u telu, hteli da izlažemo otrovanom materijalu? Još jedan dobar razlog zbog koga prirodne materijale nije zgorega probrati, ne samo zbog potencijalno manjih mrlja od znoja i „disanja“ kože, već i zato što ih možete godinama kasnije odbaciti znajući da će priroda u kratkom roku s njima učiniti svoje. Kombinovani materijali, oni koji se neretko čine izuzetno poželjnima (ko još kupuje farmerke bez elastina?), druga su priča. Kombinacija više materijala u jednom odevnom komadu naknadnu razgradnju čini nemogućom.

Što se jednom sastavi u fabrici tekstila, ni priroda ne može rastaviti! Među prihvatljivim prirodnim varijantama nalaze se i lan, konoplja, lyocell, alpaka i organska ili reciklirana vuna. Zanimljiv je podatak, iako još nedovoljno iskorišćen da biste od njega u skorije vreme imali puno koristi, jeste to da je odbačena riblja koža takođe jedan od materijala od kojih se može dobiti sasvim kvalitetan komad - pogledajte samo Adidas teniske patike iz saradnje sa Parley for the Oceans! Još jedan efikasan način provere održivosti brenda koji kupujete dostupan je u svega par klikova. Web stranice brendova uvek imaju i about sekciju u kojoj ćete već posle nekoliko pročitanih redova lako dokučiti radi li se zaista o posvećenosti i želji za promenom ili trendovski hermetičnoj bujici reči koja se dešifruje samo u kodu otrcanih fraza.

Brendovi koji promišljeno izgrađuju svoju eko strategiju ogradiće se u opisu svoje ponude od megalomanske proizvodnje oznakama „svevremenske“, „pomno kurirane“ i „dugovečne“  mode. A asociraju li vas termini poput eco-friendly, održiva moda, reciklirani tekstili na hipi tunike zemljanih tonova, biće vam drago da znate kako je vreme u kojem su juta i lan bili jedini pristupačni i ekološki prihvatljivi materijali davno prošlo. Razvoj tehnologije omogućio je prodor ekologije i u visoku modu.

Savršen primer su kolekcije koje za Green Carpet Challenge Livie Firth svake godine izrađuju neka od najpoznatijih imena modnog sveta - od Erdema do Victoriae Beckham. Hoće li inicijative poput te usporiti obrtanje modnog točka? Preoblikovanje zamršenog poslovnog modela modnih kompanija proces je kojem treba dati vremena, a prava moć isključivo je u našim rukama. Uostalom, ne čini li se kako je ideja da industrija poznata po svojoj neobuzdanoj kreativnosti napokon uhvati korak s vremenom minimalno zahtevna? 

Priredio: Nambi Kezić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija