Poznavala sam ga samo petnaestak dana, ali smo brzo završili u spavaćoj sobi. Kada sam tražila da stavi kondom, pogledao me je i rekao: „Šta će mi to, nisam ja gej.“ Ovo nije prvi put da sam čula takvu rečenicu, kao i: „Zar ti nemaš poverenja u mene?“, „Upravo sam izašao iz duge veze, pa sam bezbedan“, „Želim samo da te osetim bliže/intimnije“... Nebrojeno znakova pitanja je krenulo da mi se mota po glavi. Ako tako razmišljaju visokoobrazovani ljudi u svojim kasnim tridesetim, šta li je u glavi nekom ko je manje obrazovan i informisan? U svojoj glavi sam brzo te partnere osudila, a onda sam shvatila da ni ja nisam baš takva moralna čistunica kakva bih želela da budem. Iako teram svoje prijatelje da koriste kondom prilikom svakog seksualnog odonosa, bilo je nekoliko situacija u kojima ga ja nisam koristila. Ne mogu da kažem da sam u tim trenucima imalo razmišljala, ali kasnije sam te svoje rizične postupke pravdala rečenicom: „Ma, neće to mene.“ Pošto to nije bio usamljen slučaj, osuđivački glasovi u glavi su bili sve glasniji. Prosto nisam više mogla da živim sa njima. Iako pratim anti-AIDS kampanje u Srbiji od kada su počele, nikada se nisam testirala. Volim da verujem da sam još vrlo mlada, pa sam otišla da se testiram u Zavod za zdravstvenu zaštitu studenata tj. Odeljenje za prevenciju HIV/side i PPI i higijensko-epidemiološki nadzor.

Kako sam prilazila samom objektu, počela je da me hvata panika. Znala sam da imam zbog čega da brinem i da postoji mogućnost da rezultat testa koji ću uraditi bude pozitivan. Kada sam ušla u prostoriju, umirio me je topao i neformalan ambijent, ali i prijatno i ljubazno osoblje. „Jako sam uplašena i uznemirena“, rekla sam, a epidemiolog prim. mr sci. med. dr Mila Paunić mi je odgovorila: „Racionalno gledano, test neće promeniti vaše zdravstveno stanje kakvo god da je.

Ali hajde prvo da porazgovaramo, zatim da uradite test ako želite, pa ćemo zajedno razmotriti da li treba i dalje da brinete.“ Potom smo razgovarale o rizicima koje sam imala, ali sam saznala i za mene do tada neke nepoznate stvari: „Ukoliko se HIV infekcija otkrije na vreme, tj. unutar šest meseci od kada se virus prenese, životni vek osobe koja živi sa virusom je na taj način izjednačen sa životnim vekom osobe koja nema HIV“, objasnila mi je doktorka Paunić. „Kada bilo koja bolest napadne naš organizam, on se brani belim krvnim zrncima – limfocitima. Nekompromitovani imuni odgovor neoštećenog imunološkog sistema iznosi oko 1.000 T4 limfocita (+/- 100). Kod osobe koja ima HIV, taj broj se polako smanjuje. Kada broj CD4 limfocita padne veoma nisko – npr. na 17, 10 ili 2, tada i sama terapija teže deluje. Zahvaljujući naučnim dostignućima i terapiji koja je napredovala u velikoj meri u odnosu na pre, danas se sa programom lečenja počinje kada ta cifra stigne do broja 500. Lekovima može da se pomogne da se smanji umnožavanje virusa i da se rekonstruiše imuni odgovor, kada osoba može ponovo da ima 800 ili 1.000 CD4 limfocita. Zahvaljujući tim dobrim terapijama, koje se stalno usavršavaju, danas kažemo vrlo odgovorno da je AIDS jedna hronična bolest, ali ponovo naglašavam koliko je važno otkriti je na vreme.“ Prilikom savetovanja me je pitala koliko je vremena prošlo od poslednjeg rizičnog odnosa: „Prilikom testiranja je veoma važan takozvani period prozora. To je ono vreme koja mora da prođe od kada se desila infekcija do kada može da se uradi pouzdan test na HIV. Radimo izuzetno senzitivne testove poslednjih generacija, koji otkrivaju ili antigen virusa ili antitela, tj. ono što organizam proizvodi kao odgovor na prisustvo virusa. Organizmu je potrebno neko vreme da napravi ta antitela u dovoljnoj količini da mogu da se otkriju testom, a taj period je dva meseca. Tako da, ako se nako ponašao rizično (imao nezaštićeni seksualni odnos ili podelio sa nekim pribor prilikom intravenoznog konzumiranja opijata) pre desetak dana i tada se preneo HIV, ako uradi test danas, on će biti lažno negativan.“

Osećala sam se bezbedno jer sam prešla taj period od dva meseca i rekla sam doktorki da je sada potrebno samo da sačekam nekoliko dana pre nego što dobijem rezultate. Nasmejala se i objasnila mi da više ne mora da se čeka toliko dugo, da će rezultati biti gotovi posle podne i da će ona biti tu da mi ih saopšti. Posle detaljnog savetovanja o zaštiti dala mi je nekoliko muških i ženskih kondoma, kao i brošuru o tome šta sve treba da znam o HIV-u. Vratila sam se na posao i pretvarala se da radim. To su bila najduža četiri sata u mom životu. Za to vreme sam počela da paranoišem i tražim sve činjenice koje sam mogla da nađem.

Prema podacima Institututa zа јаvnо zdrаvljе Srbiје „Dr Milаn Јоvаnоvić Bаtut“ i Ministаrstva zdrаvljа Rеpublikе Srbiје:

- Od 1984. dо krаја 2013. gоdinе u Rеpublici Srbiјi је rеgistrоvаnа 3.001 оsоbа inficirаnа HIV-оm, оd kојih su 1.692 оsоbе оbоlеlе оd side, dоk је 1.159 оsоba inficirаnih HIV-оm umrlo (1.061 оsоbа је umrlа оd side).

- Pоčеtkоm 2014. gоdinе u Srbiјi su 1.842 оsоbе živеlе sа HIV-оm. Prоcеnjuје sе dа јоš 1.800 оsоbа nе znа dа је inficirаnо HIV-оm, оdnоsnо prоcеnjеnа prеvаlеnciја HIV infеkciје u pоpulаciјi uzrаstа 15 i višе gоdinа mаnjа је оd 0,1%. Оd pоčеtkа еpidеmiје, 1985. gоdinе, Bеоgrаd је nајtеžе pоgоđеn HIV еpidеmiјоm (višе оd 70% svih rеgistrоvаnih оsоbа inficirаnih HIV-оm), pri čеmu је pоlоvinа svih nоvооtkrivеnih оsоbа inficirаnih HIV-оm tоkоm 2013. gоdinе rеgistrоvаnа nа tеritоriјi grаdа Bеоgrаdа.

- Nајvеći brој оsоbа sе tеstirа u Bеоgrаdu (pоlоvinа svih dоbrоvоljnih sаvеtоvаnjа i tеstirаnjа nа HIV tокоm 2013. gоdinе је rеаlizоvаnа u Bеоgrаdu – 4.983 tеstirаnih оsоbа, tј. 53%).

- Tоkоm 2013. gоdinе nоvооtkrivеnо је 147 оsоbа inficirаnih HIV-оm.

Jedva sam dočekala 14 časova da bih mogla da podignem rezultate testa. Kako sam prilazila savetovalištu, doktorkine reči su mi odzvanjale u glavi: „Test neće promeniti vaše zdravstveno stanje, test neće promeniti vaše zdravstveno stanje, test neće promeniti vaše zdravstveno stanje…“ Kada sam ušla, ona je ušla za mnom i zatvorila vrata. Iako je saopštavanje rezultata vrlo diskretna procedura i normalno je da se to radi iza zatvorenih vrata, odmah sam pomislila da ona to radi da bi mi saopštila loše vesti. Bez okolišanja mi je rekla da je sve u redu, da je test negativan i da ne moram da brinem. Pao mi je ogoman kamen sa srca i samo sam rekla: „Hvala vam što postojite.“ „Ne postojimo samo mi“, uzvratila je, „tu je čitava mreža Zavoda za javno zdravlje, a njih ima 23 širom zemlje (na sajtu www.batut.org.rs možete naći kontakte). Svaki ima jedinicu koja je savetovalište, tj. DPST centar (akronim od: dobrovoljno, poverljivo, savetovanje, testiranje na HIV). Svi savetnici, zaposleni po centrima, prošli su dodatne treninge mimo svoje osnovne edukacije. Svi smo tu da se nađemo građanima, posavetujemo ih, odgovorimo na dileme koje imaju i smanjimo stresove i strah koji se javljaju jer ljudi nemaju prave informacije. Treba naći balans: postoje oni koji vode nonšalantiji stil života, hazarderi su i gledano sa moje tačke gledišta kao medicinara, lekara, žive neodgovoran seksualni život ne koristeći kondom uopšte, njih treba edukovati, a ove druge što preterano brinu treba takođe informisati i ublažiti im nervozu.“ Kada sam izašla iz Zavoda, sela sam u kola i plakala jedno desetak minuta. Užasan nalet griže savesti zbog neodgovornog ponašanja. Nikada više!

U Beogradu se možete besplatno savetovati i testirati na HIV

1. Gradski zavod za javno zdravlje – Savetovalište za HIV/AIDS, Bulevar despota Stefana 54a, IV sprat, soba 72, 011/3230038, biljana.begovic@zdravlje.org.rs, radno vreme: 8–12 h

2. Zavod za zdravstvenu zaštitu studenata – Odeljenje za prevenciju HIV/side i PPI i higijensko-epidemiološki nadzor, Braće Nedića 28, 011/2432192, infoaids@sezampro.rs, radno vreme: 9–16 h

Tekst: Branislava Kostić