Kosmopolitski duh velikih prestonica njihovo je najveće bogatstvo, ali ako poželite da zaista upoznate Ameriku, u Njujorku, glavnom gradu sveta, o njoj ćete najmanje saznati. Isto će vam se dogoditi s Belgijom ako pokušate da je doživite u Briselu.

Dok budete hodali ulicama glavnog grada Evrope, moglo bi vam se dogoditi da uzalud pokušavate da osetite ili prepoznate ono što o Belgiji znate u teoriji. Osim etničkog šarenila, ništa se ne čini naročito uzbudljivim na ulicama glavnoga grada zemlje koja se proslavila svojim moćnim i prepoznatljivim dizajnom, naročito modom. Sve postaje potpuno drugačije tek kada otkrijete centar flamanskog dela Belgije – grad dijamanata, Antverpen.

Ovaj grad je i te kako uticao na čistoću i belinu koje propagira Martin Margiela, odiše misterioznom odmerenošću koju sledi Ann Demeulemeester i pleni dekorativnim šarmom po kome se proslavio Dries van Noten.

Posmatrate li pažljivo prolaznike oko sebe, sigurno ćete se zapitati da li su moderni poslovni ljudi koji prolaze pored vas možda isti oni alternativni tinejdžeri koje je Raf Simons sredinom devedesetih regrutovao na ulicama Antverpena za svoje modele i koje je favorizovao i kasnije, kada su odrasli, počeli da se zapošljavaju i dobijaju svoje sinove, sada već tinejdžere. Simons kaže da su njegove kolekcije upravo deo tih odrastanja i njihova refleksija.

Da mu je neko u to vreme, kada je stvarao muške kolekcije koje su bile spoj tradicionalnog formalnog mensweara i buntovničkih dress-codova tadašnjih i prethodnih tinejdžerskih supkultura, prorekao da će danas biti na čelu ultimativnog pariskog šika, kuće Dior, verovatno bi samo odmahnuo rukom.

Njegov modni početak ohrabrila je osoba koja je puno ranije, početkom osamdesetih, dolaskom na Akademiju lepih umetnosti počela da menja konzervativni obrazovni pristup i da podstiče i ohrabruje avangardu i potpuno oslobađanje individualnosti studenata. Linda Loppa, kasnije čelnica modnog odseka, time je nesumnjivo udarila temelje izuzetno artistički orijentisanog Akademijinog pristupa obrazovanju budućih dizajnera i odigrala jednu od krucijalnih uloga u usmeravanju razvoja belgijske modne škole. Njen naslednik na čelu modnog odseka, Walter van Beirendonck, nastavlja njenim putem i kaže da je osnovni zadatak koji je sebi postavio podsticanje studenata na preispitivanje sopstvenih granica kreativnosti.

Radikalno pomeranje granica počelo je osamdesetih godina, kada na Akademiji diplomiraju prve generacije mladih dizajnera čije ideje počivaju na avangardi i dekonstrukciji. Sedam diplomaca posebno se istaklo svojim vizionarskim rukopisom, koji je belgijsku školu dizajna u narednim godinama pozicionirao na svetskoj modnoj sceni. To su: Ann Demeuelemeester, Dries van Noten, Dirk Bikkembergs, Dirk van Saene, Walter van Beirendonck, Marina Yee i Martin Margiela. Još u studentskim danima ovu grupu je vezalo prijateljstvo, pa su se u zdravoj kompetitivnoj atmosferi uvek uzajamno podržavali. „Pojava naše grupe prijatelja bila je neka vrsta čarolije slučajnog susreta. Nije se dogodila odmah od prvoga dana, ali se dogodilo klik, kao kada se u nekog zaljubite. Ne znam kako to da objasnim, samo smo se odjednom povezali“, opisala je Marina Yee.

Martin Margiela je 1984. godine otišao u Pariz da radi kao asistent Jean-Paula Gaultiera. Pet godina kasnije tamo je osnovao modnu kuću i počeo da prikazuje svoje kolekcije. Ostalih šestoro su 1986. zajedno nastupili na British Designer Showu u Londonu i tako se prvi put predstavili svetskoj modnoj publici. Ova ih je dočekala s velikim odobravanjem i interesovanjem, koji u narednim godinama samo dobijaju potvrdu. Nazivaju ih „Antverpenskom šestorkom“, a sada je to antologijski pojam koji ih ujedinjuje u modnoj teoriji o počecima današnje belgijske škole dizajna uprkos tome što je svako od njih osnovao svoju modnu kuću i razvio prepoznatljiv modni rukopis.

Apsolutna dominacija modne estetike koju nameće belgijska modna škola poprima svetske razmere u devedesetim, kada ih modna kritika naziva najuzbudljivijom pojavom u modi otkako su se ranih osamdesetih na sceni pojavili japanski dizajneri dekonstrukcije – Rei Kawakubo, Yohji Yamamoto i Issey Miyake. Internacionalni uspeh nove generacije belgijskih dizajnera doneo je ugled i školi, koja počinje da privlači najbolje mlade kreativce iz čitavog sveta. Dok u prvoj polovini osamdesetih na Akademiji diplomiraju samo Belgijanci, danas ovu školu s uspehom završavaju pripadnici više od trideset nacionalnosti iz celog sveta. Prepoznatljivost je neosporno i rezultat kvalitetnog obrazovanja. Program studija je izuzetno težak, a profesori strogi i maksimalno zahtevni, pa samo najbolji opstaju do kraja. Akademiju svake godine upiše oko 150 studenata dizajna, a godišnje ih diplomira svega nekoliko.

Nakon proslavljene prve grupe „6 + 1“ (Antverpenska šestorka i Martin Margiela), belgijska škola u modnu orbitu od devedesetih naovamo lansira brojna zvučna imena, kao što su Veronique Branquinho, Jurgi Persoons, Josephus Thimister, dvojac A.F. Vandevorst. Potom dolaze i pripadnici novih generacija, među njima Bernhard Willhelm, Kris van Assche, Bruno Pieters, Christian Wijnants, kao i najnoviji modni miljenici, dvojac Peter Pilotto.

Nakon diplome na poznatoj briselskoj Le Cambre (još jednoj belgijskoj obrazovnoj riznici kreativnosti) pažnju modnog sveta svojim mračnim romantizmom privukao je još jedan Belgijac, Olivier Theyskens. Njegove kolekcije za kuću Rochas kao i legendarnu kreaciju koju Madonna nosi u kultnom spotu za pjesmu Frozen obožavamo, kako onda, tako i danas, kada s jednakim uzbuđenjem gledamo kako Tilda Swinton blista u kreacijama jednog od najuzbudljivijih modnih vizionara današnjice, a to je Haider Ackermann.

Tajne belgijskih dizajnera iz prve ruke otkrivamo i kroz razgovor s Christianom Wijnantsom, jednim od dvanaest najslavnijih Akademijinih diplomaca, prozvanih „Ikone Antwerpena“. Pričali smo u njegovom ateljeu, u kojem užurbano traju pripreme za predstojeću Nedelju mode u Parizu. Prema njegovom mišljenju, reč je o elementarnim stvarima koje je lako demistifikovati:

„Belgijski dizajneri izraziti su individualci i svaki od njih kreira modu iz nekog svog sveta. Ne prate slepo trendove i na neki su način izolovani od velikih modnih gradova poput Milana i Pariza. To donosi određenu slobodu, baš kao i činjenica da istorija mode u ovoj zemlji nije duga, pa Belgija nema breme prošlosti. Zbog toga dizajneri ovde imaju svež pogled na modu i usuđuju se da budu inovativni, uz vrlo individualan pristup kreiranju.“

Tekst: Petar Trbović