Većina savremene modne industrije posluje po OPT (Outward Processing Trade) sistemu, koji podrazumeva unajmljivanje radne snage u državama širom sveta, ali i nabavku materijala ili sirovina za izradu odeće. Tako je otkriveno da se Louis Vuitton čizme, čija se cena kreće od 500 do 2.300 američkih dolara, zapravo prave u Rumuniji, dok se delovi kolekcija brendova Dior ili Saint Laurent izrađuju u Indiji.

Prema istraživanju međunarodne organizacije Clean Clothes Campaign - čak i se kod nas proizvodi roba za brendove Gucci, Armani, Versace, Dolce & Gabbana… Da li ste ikada na njihovim etiketama videli natpis „Made in Serbia“? Zašto je odgovor - ne? Luksuzni brendovi grade svoj imidž na osnovu kulturnog nasleđa. Šta to znači?
Uzmimo za primer kuću Saint Laurent, odnosno bivšu YSL. Osnovana je 1961. u Parizu, a bila je u privatnom vlasništvu dizajnera Yves Saint Laurenta. Odeća koja se izrađivala pod imenom ovog brenda bila je proizvedena u francuskim ateljeima, originalna je, a sam Yves uspeo je da se istakne kao jedan od najinovativnijih modnih dizajnera druge polovine XX veka. Na toj ideji - da su dobar zanat, kvalitetan materijal i inovacije vredne - živi i danas kuća Saint Laurent, iako posluje sasvim drugačije. Ona više nije u privatnom vlasništvu, već je deo Kerring korporacije, a radi smanjenja cene proizvodnje, sirovine se najčešće nabavljaju iz Kine ili Turske, a zatim delove kolekcija prave u zemljama u razvoju gde je proizvodnja jeftinija. U Francuskoj nalepe etiketu – jer ona „poskupljuje“ proizvod u očima kupaca. Na primer, Kinezi - koji su najveći kupci luksuzne robe na svetu*, žele da njihovi satovi budu švajcarski, parfemi francuski, a cipele italijanske. Ono što u najvećem broju slučajeva ne znaju - jeste da se sve te stvari prave u njihovom susedstvu, u zemljama Istočne Evrope ili u Južnoj Americi. Pored toga, etikete kao što su „Made in Bangladesh“ ili „Made in India“ danas same po sebi imaju loš imidž kod kupaca jer se povezuju sa nehumanim radnim uslovima i kršenjem ljudskih prava, pa ih luksuzni brendovi izbegavaju - iako i dalje proizvode tamo.

Kako je to pravno moguće?

Akademici Dale Rogers, Thomas Choi i Rudolf Leuschner u svojoj knjizi Finansiranje lanaca snabdevanja** napisali su da prema aktuelnim tržišnim zakonima Evropske unije, etiketa označava mesto gde se dešava završni stepen proizvodnje - dakle, dovoljno je da se, na primer, u Italiji sastavi komad ili čak samo našije etiketa da on bio predstavljen kao da je napravljen tamo. Ovaj postupak se kod nas zove Sistem poslednjeg eksera - sam termin je indikativan: dovoljno je da se poslednji ekser ukuca u EU, da bi ta cipela nosila „Made in EU“ natpis. Osim što se krije sam proces, ovakvim poslovanjem veliki brendovi izbegavaju punu carinu u zemljama proizvodnje jer im se ne šalje gotov proizvod.

Šta je alternativa? Niche brendovi kao što je švedski Asket - kontriraju ovom sistemu prikazivanjem informacija. Pa se tako na njihovim etiketama može pročitati gde su nabavili apsolutno sve sirovine - od, na primer, konca iz Kine, do pamuka iz Turske. Ovako se daje uvid u funkcionisanje čitave industrije, ali i pruža mogućnost provere rada celog lanca proizvodnje i opravdava sama cena finalnog proizvoda. S obzirom na to da je u trenutnoj situaciji ovo isključivo volja individualnih proizvođača, a ne pravilo po kom industrija mora da posluje - brendovi kao što je pomenuti Asket danas su istinski luksuzni jer ispada da je luksuz kad je neko iskren prema svojim kupcima.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pišu: Dunja Jovanović i Marija Radaković, autorke ffm podkasta