Bilo gde.

Možda na stepenicama ispred ulaza u njenu zgradu. Ako ispred ulaza nema stepenica, onda čovek treba da se snađe, kao i uvek. Ako ima, onda on treba da sedi na desnoj strani a ona na levoj, gledano iz njihove perspektive, dok sede. Dok sede, dok se zaljubljuju, on ne treba ništa da traži od nje, baš ništa, treba da bude on, i da se ponaša onako kako se oseća. Često čovek mora da dȃ sve od sebe, ali baš sve što ima, a ponekad i ono što nema, da bi uspeo da se ponaša baš onako kako se oseća.

Često je potrebno uložiti svu silu koju čovek ima u sebi da bi pobedio glupost koju nosi sa sobom, u sebi. To je mnogima najteži zadatak, da budu ono što jesu, a jedino je to ono što će nam doneti ono što nam je potrebno. U međuvremenu, ako je nekome teško da bude to što jeste, može da jednog jutra, pre svitanja, ili baš kad pukne zora, da na Kaleniću kupi cveće za sve pare koje je pozajmio od nekoga ko ga voli, i da tim cvećem zatrpa njen ulaz, sve po gelenderima sa obe strane stepenica, i da ode, i da zna da će neko pokupiti to cveće pre nego što se ona probudi i izađe da ga vidi. Ipak, on treba da ostavi to cveće tamo, za nju i njenu sestru, i da zna da će ga uzeti neki drugi ljudi, i da će ga odneti nekim drugim ljudima, ženama ili muškarcima, ili ko zna kome, i da zna da svi putevi kojima se cveće kreće, vode ka njoj.

Bilo gde.

U automobilu, na primer, ako čovek ima automobil. Ako nema, može da ga iznajmi, ili da ga kupi, ili ukrade, ili već nek smisli kako da dođe do njega, ali treba da ga vozi, dok svira muzika, ili dok ne svira, i važno je da ona bude na suvozačkom sedištu, i da joj bude udobno. Važno je i da se ćuti, ili zbog toga što je muzika glasna, preglasna za priču, ili samo zbog ćutanja. Mada, uvek je zbog ćutanja, jer ćutanje je najvažnije, reči su suvišne, reči su uvek izvor svih nesporazuma, znam to jer mi je to jednom rekao jedan Francuz. Neka je, neka ćuti, ćuti i ti, i vidi da li može da se ćuti, jer ako može da se ćuti, može i da se priča, i sve može ako može da se ćuti.

Bilo gde.

Možda pored šporeta. Šporet je ognjište. Ona pored šporeta je život. To treba da se poštuje. Postoji više načina. Ovako, može čovek da se sklupča pored njenih nogu, da legne i da živi na pločicama dok ona kuva, da je gleda iz dnevne sobe i da piše ljubavnu pesmu, možda čovek i samo da je gleda i da ništa, da ništa ne misli, da ne piše, da ne govori, naročito da ne govori, nego samo da bude tu, da bude nemi svedok čiste lepote, jer ako čovek planira da se zaljubi, ona mora da bude čista lepota, kao god da izgleda. Ona pored šporeta, kuvala, ne kuvala, mora da bude čist život, i ako čovek te stvari raščisti sam sa sobom, on nema druge nego da se zaljubi. A ona, ona takođe nema druge nego da ti primeti. A kad ona to primeti, onda je sve u Božjim rukama, a tamo je svemu mesto.

Bilo gde.

Može čovek da se zaljubi i sam, dok ona nije tu. U krevetu, ako je krevet pored prozora, ako taj čovek leži na leđima i očima vidi nebo, jer na nebu je sve. Na nebu su njene oči, na nebu je njen osmeh, oblaci se smenjuju u ritmu njenog govora, ona ti priča sa neba, ona tamo živi i tamo moraš da se zaljubiš u nju, a nebo je iznad nas, iznad svih nas, ovo iznad nas je nebo i svi moramo da se zaljubimo. Svako u nekoga, ali svako mora, a nebo je jedino mesto gde su sve one, i svi oni, i sve što nam treba je tamo, na nebu, koje ne postoji.

Bilo gde.

Na klupi u nekom parku. Na klupi negde, bilo gde. Dobro je da čovek bude opušten, ili neopušten, svejedno. Važno je da ide glavom tamo gde drugi neće nogom. To je najvažnije. Klupa u parku mesto je za sirotinju da se zaljubljuje, a niko se ne zaljubljuje kao sirotinja. Sirotinja je objasnila zaljubljivanje i snalaženje i život, generalno. Na klupi u parku, na klupi bilo gde, imaš samo sebe i eventualno pljuge i upaljač, i to ti je sve, mislim, imaš i sebe, a to ti je baš sve što ćeš ikada imati. Tamo se lako daje sve od sebe, na toj klupi. Zasmejavaj je kao da ti život zavisi od toga da li će ona da se nasmeje jer, dečko, zavisi ti, ako si ozbiljan čovek, zavisi i tvoj život i sve što postoji, zavisi od toga da li će ona da se nasmeje. Ako se nasmeje, spasao si svet, i spasao si tu klupu na kojoj ste sedeli, spasao si je dečko za sva vremena. Bravo!

Bilo gde.

Na primer u bezizlaznoj situaciji. Bezizlazne situacije su odlične, za sve, pa i za zaljubljivanje. Ako nema izlaza, nemaš šta da izgubiš. Čim se izlaz pojavi, makar na vidiku, možda i nije izlaz, ali može da bude nešto što liči na izlaz, odmah pomisliš da imaš nešto, a kad pomisliš da imaš nešto, odmah misliš da imaš i nešto da izgubiš, i imaš, u pravu si, i odmah počneš da se plašiš da ćeš to nešto da izgubiš, i onda to više nisi ti, nego si svoj strah, a nemaš šta da izgubiš, jer nikad ni nemaš ništa, ništa nemaš, ništa, valjda ti je to jasno, i nemaš šta da izgubiš, nikad, jer nemaš ništa, i nikad nećeš ni imati, magarče. Ako si nekad nešto imao, ako misliš da si imao nešto, magarče, kaži šta je to bilo, i seti se, seti se, magarče, seti se da ga nisi ni izgubio, nego si samo primetio da nikad i nije bilo tvoje.

Bilo kad.

Naročito kad misliš da je sve u redu, da si se zaljubio i da nema tu više šta. E, onda ima još, kad misliš da je sve u redu onda je trenutak da izađeš na terasu i da popušiš pljugu, ako ne pušiš, povedi nekoga sa sobom da puši umesto tebe, trebaće ti, ako si budala, a samo se budale zaljubljuju, tako da ako si se zaljubio, budala si. Nikad te ne pukne ono čega si se najviše  plašio, skoro uvek je nešto neočekivano, neka glupa stvar u nedelju posle podne, neki pokret, desi se da ona okrene nešto na neku stranu na koju ti nisi očekivao, i da ti se sve sruši, da proba da ti se sruši, e tad idi na terasu, vodi nekoga ko puši, vodi celu vojsku pušača, biće ti potrebna, biće ti potrebne dve vojske, biće ti potreban ceo svet pušača, moraće da popuše sve pljuge na svetu da ne bi uništio sve što si zidao onoliko, a dao bi sve da ga sad srušiš, zbog jednog pokreta, zbog jednog pokreta koji si ovako ili onako protumačio, ali zabole te štikla, to si ti, ti to tako vidiš, i sad bi odmah sve uništio, napravio si savršenu konstrukciju i sad vidiš da je njena jedina svrha bila da bude scenografija za najbolju scenu rušenja. Najbolje od svega je kad se sve ruši, i kad se sruši, kad ne ostane kamen na kamenu, kad ne može da se prepozna šta je to bilo, kad to što je bilo, tako srušeno izgleda kao da nikad nije bilo ničega, na tom mestu. Zato povedi sve pušače koje imaš na terasu, neka puše i neka te spreče, ako ikako mogu, da sve porušiš, da sve vratiš u prvobitno stanje, neka te spreče ako mogu, neka te spreče da budeš budala koja jesi, ako si. Ako nisi budala, džaba ti ja sve ovo pričam.

Bilo gde.

Naročito na koncertu Beogradske filharmonije. Tamo ljudi sviraju. Lepo su odeveni. Umeju da sviraju razne instrumente, svako po jedan. Pristojan svet svira, pristojan svet sluša. Ako nisi baš pristojan svet jedan na jedan, i ako ipak uspeš da uđeš, ako te puste, a pustiće te ako im obećaš da ćeš se praviti da si pristojan, ako im obećaš i ako nekako nagovoriš neku princezu da ide s tobom, tamo možeš da se zaljubiš kao car. Treba da vas postaviš tako da možeš da gledaš u nju, u princezu, ali da perifernim vidom gledaš pristojan svet koji svira. Dok gledaš kako igraju pokretima za sviranje, i dok gledaš u nju, mirnu, visoku ili nisku, ovakvu ili onakvu, nju koja ti se sviđa, zaljubićeš se. Zaljubićeš se u večnost koja se rađa iz svakog tona i ta večnost, jedina, svakodnevna, progovoriće ti kroz njeno telo, naslonjeno na stub jer nije bilo mesta za sedenje, progovoriće stub na koji je naslonjena, reći će ti da je ona jedina, ako je jedina. Ako nije jedina, džaba si se uvlačio na Kolarac da je gledaš dok ih slušaš.

Bilo kuda, čuka svuda. Moraš da imaš herca i tačka. Nema tu šta da se priča. Da bi se čovek stvarno zaljubio, mora da ima hrabrosti da igra u sve. Nema zaljubljivanja bez toga. Mora da se bude budala. Moraju da se stave karte na sto, mora da se igra go. Mora nešto. Mora da se cepa po životu kao car, mora ego da se pošalje na celo leto na Havaje, da tamo dobije sunčanicu i skoro crkne, da ga jedva izvuku, da pretekne nekako, da pobegne grobaru s lopate, da pobegne jer će ti opet biti potreban, ali dok se zaljubljuješ, potreban ti je kao rupa u glavi, kao kec na jedanaest će da ti legne, uništiće te. Ako nemaš herca, dečko, nemoj biciklom na Rusiju.

Tekst: Ivan Tokin

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/