Dobro došla u tim! Tvojim dolaskom okrećemo novi list u časopisu, a to je početak Elle Aktiv sekcije posvećena aktivizmu.

Ćao Anja, drago mi je da ću biti deo tima! Mislim da Elle magazin u Srbiji već dugo ima odličan temelj za važne priče koje je i do sada objavljivao, ali uvođenjem ove sekcije to ćemo raditi zajedno još glasnije i intenzivnije, što me posebno raduje. Uvek su nam potrebni novi prostori gde ćemo se osećati prihvaćeno i prijatno. Nadam se da će čitateljke listajući stranice ove sekcije naći nešto što ih stvarno zanima, inspiriše i ohrabruje.

Poslednjih godina aktivizam je postao i deo mejnstrim tokova, pogotovo kada pričamo o medijskoj propraćenosti. Koliko je ovo značajno za aktivističku scenu?

Aktivizam jeste postao prisutniji i ja bih rekla ličniji, ne sprovodi ga samo nevladin sektor, već su sve češći pojedinci koji odlučuju da progovore u svoje ime ili u ime neke grupe ljudi. Čini mi se da je to što zahvaljujući društvenim mrežama i medijima, što zbog sve veće osvešćenosti u društvu i nadam se, višeg nivoa poznavanja svojih osnovnih prava. Broj ljudi koji oseća ličnu odgovornost da deluje povećava se i polako spoznajemo koliko je važno da podelimo svoja iskustva i utičemo jedni na druge. Takođe, shvatamo koliko je ponekad sebično da nešto prećutimo ili progutamo ako znamo da makar na nekom majušnom nivou može biti uticajno. Polazim od sebe, ja sam kao svoje sredstvo izabrala medije i to da pomognem određenim glasovima koju su važni da se bolje čuju, ali tu je i moja lična borba kao žene i želja da iole utičem da svet za žene bude bolje i slobodnije mesto. Odgovornost svih nas je da reagujemo protiv nepravde kako bi se sistem alarmirao, prepoznao je i ponudio praktična rešenja.

Kao što si rekla, poseban naglasak stavljaš na rodnu ravnopravnost. Kada si osvestila da želiš da se usmeriš ka borbi za ženska prava?

Karijeru sam započela u sportskom novinarstvu gde sam prvi put iskusila tu profesionalnu diskriminaciju. Nisam je bila odmah svesna, ali čim sam je osvestila, shvatila sam koliko ona može biti demorališuća i opasna za celo društvo. Koliko može da vas obeshrabri, ponizi i baci u ponor u kom ste krivi jer ste se rodili kao žensko. U redakciji VICE-a, sam zahvaljujući svojoj urednici dobila priliku da se bavim temama koje se tiču ženskih prava i odgovori i reakcije koje sam dobila na neke teme koje bi trebalo da se podrazumevaju, govorile su mi koliko je ceo narativ u ovoj zemlji u koji je žena utopljena diskriminatoran i mizogin. Počev od samog odrastanja devojčica, njihovog obrazovanja, oblikovanja interesovanja, samopouzdanja, pa kroz ceo život. Ja sam imala sreću da je moja mama kao model meni postavila zdrava i ravnopravna načela, ali sam bila svesna da je to privilegija, i da je patrijarhat kod nas zakoreo i internalizovan. Baveći se medijima, nastavila sam da učim o istoriji ženske borbe i da saznajem koliko nešto na prvi pogled naivno poput stereotipa, može da oblikuje društvo. Kao misiju sam odabrala to da utičem na što više žena da se probude i shvate da imaju pravo da žive ravnopravno, da imaju izbor.

Deluje kao da se položaj žena unapredio prethodnih deset, pa i pet godina, ali se onda ponovo iznova dovode u pitanje osnovna prava, kao što je pravo na abortus. Da li je ovaj napredak samo farsa?

Neverovatno je kad hronološki pogledamo žensku borbu i neke revolucionarne trenutke u njenoj istoriji, pa i čitave periode poput socijalizma, da danas ponovo pričamo o njenim ključnim tačkama, poput abortusa i pitanja autonomije ženskog tela. Ne bih rekla da je napredak farsa, već bih za ta talasanja isključivo krivila desničarske ideologije koje se povremeno povampire i pokušavaju da ženu odvuku i sapletu nazad do samog početka gde će ona biti nemoćna i potčinjena. Važno je da na vreme prepoznamo ovakve struje i solidarno reagujemo protiv njih. Ne samo kada one utiču direktno na nas, već na svaku od nas. Bitno je i da kontinuiranom edukacijom radimo na svesti i muškaraca i žena kako bi svi tu retradicionalizaciju percipirali kao lošu i štetnu, što ona pre svega i jeste.

Sećaš li se trenutka kada je započet #MeToo pokret? Rekla bih da je to bila prelomna tačka za žensku borbu u 21. veku.

Slažem se. Ovaj pokret je pre svega osvetlio jedan od najčešćih i najstrašnijih problema sa kojim se svaka od nas suočila makar jednom u životu, a to je seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Time što se toliko omasovio, hešteg je pokazao koliko je ovaj problem učestao i da se dešava svima, od glumica iz Hollywooda, preko naših sestara, drugarica, komšinica, kasirki, lekarki. Da ovaj normalizovan oblik ponašanja muškaraca koji nas okružuju ne bira ni boju kože, ni stalež, u njemu smo sve zajedno, a razlog je svuda isti - patrijarhat. Rekla bih da je njime srušen jedan veliki zid tišine i da je stvarno ohrabrio žene širom sveta da progovore, o bilo čemu, ali da nisu same u tome što im se dešava. Sklonio im je knedlu iz grla koja je mnogo žena sprečavala da progovore. U našoj zemlji možda se nije rodio doslovni pandan, ali su u čitavom regionu nicali heštegovi koji su se ticali važnih problema. U Hrvatskoj #prekinimošutnju, gde su žene govorile o nepravdi koju su trpele na ginekološkim pregledima i intervencijama, u Makedoniji #segakažuvam - o uznemiravanju na javnom mestu, i u Srbiji - #pravdazaMarijuLukić. Istraživanja nakon pojave #metooa pokazala su da je za dvadeset odsto porasla stopa prijave nasilja i uznemiravanja, što je zaista znatna brojka. Pokret je dokazao i da online aktivizam može dati rezultate, da može doprineti umrežavanju, ali ja sam i dalje zagovornica izlaska na ulice i mislim da je taj realni aktivizam još veoma važan. Dobitna kombinacija zapravo je spoj ta dva pomenuta: pokrenuti temu i omasoviti je online, a zatim tražiti pravdu na ulicama direktnim pozivanjem na delovanje. Bilo da je ona promena u zakonu ili reagovanje institucija. Kao sjajan primer izdvojila bih akciju u Hrvatskoj koja je pokrenuta pod heštegom #pravdazadjevojčice, u okviru kog se tražila adekvatna kazna za silovatelje maloletne devojčice, koja je na kraju zahvaljujući masovnim protestima u nekoliko gradova i sprovedena.

Kada si počela da govoriš da si feministkinja?

Reklo bi se danas svako ima svoju definiciju feminizma, što je pogrešno jer se tačno zna šta on podrazumeva. Priznajem da sam i sama do 25. godine koristila neke stereotipne fraze, nisam koristila rodno senzitivni jezik, pa možda se čak i gnušala samog izraza „feminizam“. Međutim, edukacija je bila ključna, tj. samo upoznavanje sa tokovima borbe koje me je osvestilo. Kada sam shvatila šta je meni ta borba obezbedila: kontrolu nad sopstvenim životom, telom, pravo glasa, pravo na rad, edukaciju, kao i šta tek može svima da nam obezbedi, počela sam sa velikim ponosom da govorim da sam feministkinja.

Početkom pandemije dobila si dete. Da li ti je bilo u planu da postaneš mama?

Da, ali nisam znala da će se desiti tako brzo i u ovakvim okolnostima. Svima nama, novopečenim mamama i trudnicama, ovaj period je veoma intenzivan i divim nam se kako smo ga iznele. Samo novo stanje vuče za sobom tektonske promene, u glavi i telu, a tokom pandemije sve to biva udvostručeno. Neizmerno sam srećna što sam postala mama, a u kontekstu aktivizma, to mi je donelo jednu novu perspektivu toga koliko su određene teme vezane za sama prava porodilja, postporođajnu psihološku podršku ženi, ravnopravno učestvovanje u roditeljstvu, i dalje stigmatizovane. Od svake mame očekuje se da je savršena, srećna i da ne izlazi van kalupa te uloge. Sada vidim koliko je i za mamu i za dete važno da je mama odmorna, da ima podršku i najvažnije, da se njeni postupci ne osuđuju. Isto tako, još bliže sam upoznala težinu i važnost nevidljivog ženskog kućnog rada. Počela sam da uviđam koliko je važno da mame i deca stasavaju u jednom zdravom i podržavajućem sistemu, što je nažalost retkost. U mnogo zemalja, uključujući i našu, vode se sage o podizanju nataliteta, dok se porodiljama ne obezbeđuju osnovni uslovi. Sa Zarjom je za mene nastao jedan novi univerzum, nova ona i nova ja, nova sreća, stari identitet sa novim odelom, nova briga, ali i nova borba i još veća želja da devojčice žive bolje i budu bezbednije. Sa jedne strane, bude mi nekad naporno što je nemirna i neposlušna, sa druge, mislim da u ovom svetu baš takva treba da bude.

Što se tiče borbe za rodnu ravnopravnost - kuda dalje?

Do kraja! Do društva u kome ćemo biti ono što želimo da budemo u svom najpunijem obliku: gde ćemo moći bezbedno da se vozimo prevozom, radimo svoj posao, gde će naše telo biti naš najbezbedniji dom u kom odluke donosimo isključivo mi. Gde nas neće diskreditovati zbog izgleda, već uvažavati naš profesionalizam. Mislim da držeći se za ruke sve zajedno, zarad zajedničkog cilja možemo izboriti sve ovo. Teško je i ponekad deluje da stojimo u mestu, ali svaka mikropobeda jeste korak bliži cilju.

Razgovarala: Anja Paspalj