Intimnost se mahom se povezuje sa seksualnošću, a to je dosta površan način posmatranja. Zapravo je intimnost sve samo ne površna. Reč je o bliskosti, ali ne fizičkoj. Pre svega mentalnoj i duševnoj. Danas kada je sve tako banalno, ova vrsta bliskosti možda je značajnija nego ikada pre.

Njegov stav naveo me je i na pitanje o banalizovanju umetnosti u smislu trenda koji je zaživeo na globalnom nivou. Fotke iz muzeja i ispred poznatih likovnih dela postale su pandan onima iz noćnog provoda.

Da, primetio sam to i izuzetno me nervira. Umetnost - pogotovo likovna - ne bi nikako smela da bude trendovski usmerena. Takav vid njenog konzumiranja stvara lošu sliku među onima koji su istinski zainteresovani.

Ovaj fenomen površnog doživljaja umetnosti od strane posmatrača, zastupljen je i među samim umetnicima koji nemaju hrabrosti da se ogole pred platnom, a onda i svetom.

Prisutne su čitave grupe onih čiji radovi izuzetno liče jedni na druge - do te mere da ne razaznajem radove autora u koje gledam. Slični su na toliko nivoa: stilski, tehnički, tematski.Upravo su stil i pristup temi, koji su u slučaju akademskog slikara Petra Mošića  prepoznatljivi, bacili svetlo na njegova dela - danas vrlo tražena među kolekcionarima.

Umetnost koju ja prezentujem nije svima  dopadljiva. Moje radove su na različitim konkursima odbijali, te nemam problem sa tim da mi se kaže ne, ali ni ne želim da se dopadnem svakome. Takođe, mogu bez problema da kažem kako su neke moje slike poprilično morbidne, da ih ja ne bih držao na zidu u svom stanu, ali ljudi ih kupuju i drže u dnevnoj sobi. Ne radim delo sa ciljem da ga prodam, već stvaram po osećaju koji se rađa u tom trenutku.

Baš kao što je danas slučaj sa pogrešnim doživljajem intimnosti, koja se posmatra na površini stvari, isti je slučaj i sa doživljajem Petrovih dela koja u prvi mah asociraju na S&M tematiku - a, čak je i ona sama mnogo više od autentičnih aksesoara i divljih seksualnih igara, zapravo se bazira na prepuštanju i poverenju. 

Moja dela su u principu angažovana, ali kroz vrlo suptilnu provokaciju. Meni intimnost u stvaralačkom procesu omogućava da svoja iskustva i doživljaje inspirisane raznim socijalnim dešavanjima, kao i onima generalno u svetu, prenesem na rad. A, da bi se na pravi način prenela poruka koju umetnik želi da prikaže, mora da postoji ta intimna veza između stvaraoca i umetničkog dela. Zato je važno prepuštanje.

Smatraš li da je otuđenost kao suprotna strana intimnosti česta pojava?

Smatram da se ljudi generalno plaše suočavanja sa sobom samima, a svojim strahovima i sa sopstvenim demonima koji ih tlače - što se vrlo jasno moglo videti na primeru koji smo imali tokom izoalacije. Čim su prve mere popustile, bez obzira na opasnost od bolesti koja je opravdano postojala, veliki broj ljudi je pohrlio odmah ka kontaktu sa drugima, potreba za društvom ujedno je i beg od sebe. Ja lično nemam problem sa tim. Uvek se nekako kroz svoje stvaranje preispitujem. I van ovog likovnog konteksta uvek to radim. Tako da mi ovaj period nije uopšte teško.

Koliko nam umetnost pomaže da shvatimo određenu problematiku i temu, a ko na kraju dana pomaže tom umetniku da iznese svoju viziju do kraja, ne odustavši u procesu koji je bio mučan od vajkada?

Umetnost ima tu prednost da pomaže u tome da se ukaže na određene probleme, pogotovo u društvu - ukoliko se neko bavi društveno angažovanom umetnošću. I mislim da bi cilj svakog umetnika trebalo da bude da protka neke teme, kroz svoja dela kako bi nametnuo društvu određenu problematiku. Međutim, problem je u tome što su likovni stvaraoci margilizovani, državi nije stalo da uloži u ovu disciplinu, stanje je dosta loše i sve na kraju dana zavisi od lične angažovanosti umetnika: koliko je sposoban i koliko ima želje da istraje u toj borbi koja izgleda poput one Don Kihotovske. Samostalni umetnik je doslovno prepušten sam sebi. Jako je teško. Sa jedne strane suočavate se sa egzistencijom i koliko god se vi ne trudili da ne stvarate radove da biste ih prodali, u jednom trenutku shvatite da je neophodno da zaradite nešto, jer je to jedini način da zapravo radite i nastavite da radite.

Da li to znači onda kako je bavljenje umetnošću hrabro, cena plaćanja jer radite ono što vas ispunjava?

Ja sam bio u situaciji da radim izuzetno dobro plaćen kacelarijski posao, ali to nije trajalo svega ni godinu dana. Iz razloga što sam u jednom moemntu shvatio da sam jako nesrećan i dao sam otkaz. Tako da poslednjih deset godina živim isključivo od slikanja. Ne bih rekao da je to hrabar potez, već uzevši u obzir okolnosti ivreme u kome živimo - jedan potpun lud potez! Morate dati 300 posto sebe da vaš trud i rad budu primećeni, morate biti prisutni, umeti da se nametnete kada je neophodno - što su sve stvari koje bih ja najradije da izbegnem, ali jednostavno to je neraskidivi deo ovog posla, ne možete da sedite u svom atelju i slikate i očekujete da nekom primeti i prepozna vaš rad.

Platili smo i cenu za gramzivost u sveopštoj dostupnosti i slobodama koje ne umemo da cenimo?

Moralna načela kao da više ne postoje. Sloboda i anarhije koje su se otrgle svakoj kontroli. Emotivna povezaost je pre svega jako važna. Dobili smo slobodu i upropastili smo to, otišli smo u krajnost iz halapljivost, poneli smo se bahato i izgubili smo ono najdragocenije, sada funkcionišemo na principu fizičkih potreba, bez emocionalnog povezivanja - nikoga više ne zanima šta su tvoje želje ni kakve su tvoje emocije u vezi bilo čega, udaljili smo se od nas samih. MIslim da je razlog to što su ljudi postali jako sebečni, današnjem čoveku je bitno: samo jedno - on sam: ja, ja i ja. Narcisoidnost je ubila tu osnovnu emocionalnu sponu koja je neophodna kao konekcija između dvoje ljudi. Ljubav prema sebi koja je prerasla u perverziju i bolest. Bolest savremenog društva je preterivanje i otuđenost.

Razgovarala: Maja Bunčić