Nedavno mi je bio rođendan i prijateljica mi je na kućnu adresu poslala malo pakovanje kolača. U njemu je bilo devet kuglica od kojih je svaka bila dizajnirana kao životinjica: bubamara, leptir, pčela, prasence, itd. Odlučila sam sjesti na balkon i započeti dan čitanjem i čokoladom. Otvorila sam plastičnu kutiju i pogledala u kolače. Onda sam se zaustavila.

Da bih vam objasnila šta se dalje desilo, morate prije svega prosto prihvatiti da ja nisam najnormalnija osoba na svijetu. Normalna osoba pojela bi kolače i ne bi o tome pisala kolumnu.

Međutim, tridesete su mi počele burno - razvod (jer se to zvalo brak), raskid (jer se to zvalo veza), prekid komunikacije (jer je to bilo na daljinu), raspad (jer je on bio kreten) i, naravno, ništa manje elegantnо, globalna pandemija i razarajući zemljotres. Htjela sam da dočekam trideset i četvrtu na neki opušten i lijep način - uz kolače i knjigu. A onda sam pomislila na sve što je prethodilo toj godini i u glavi mi se stvorilo jedno jednostavno pitanje: Šta ti zapravo želiš? 

Ponovo sam pogledala u devet životinjica. Gledale su me iz kutije nasmiješeno - ili su im makar osmijesi bili nacrtani fondanom i ukrasima, a istovremeno kao da su prestravljene jer ću ih pojesti. Koju sam zaista htjela? 

Znam šta mislite. To je najlakša stvar na svijetu - odabrati kolač. Nisam birala stan ili kola. Nisam birala ime djetetu. To je samo jedan kolač od mnogih koje ću pojesti. Ali, htjela sam biti iskrena. Nije bilo dovoljno poželjeti nešto u trenutku. Htjela sam odabrati baš taj kolač, onaj koji me najviše privlači, i prosto nisam mogla.

Shvatila sam u tom trenutku da je najteže pitanje na svijetu upravo to - Šta želiš? Osjetila sam da nijedan izbor ne bi bio iskren - imao je više veze s tim šta bih voljela da želim nego s onim što iskreno želim. Više sam mislila o tome šta svaki izbor govori o meni, nego o tome šta me istinski privlači. Nisam znala šta se nalazi unutar slatkih životinja, stoga je izbor morao biti površan - ideja koja stoji iza izbora postala je važnija od fakata. 

Voljela bih biti osoba koja odabire tamnocrvenu bubamaru - ona odiše strašću, kreativnošću, nekakvom mračnom slobodom. Ali opet - da li ja želim bubamaru ili samo želim odati utisak osobe koja želi bubamaru? Šta ako lažem sebi? Šta ako zapravo želim ovcu? Koliko su naše želje zaista naše, a koliko su potreba da se pretvorimo u osobu koja bi željela određene stvari? Proizvode? Želje same? 

Moj napad panike nad običnom kutijom kolačića samo je primjer susretanja subjekta sa izostankom želje. Danas, više nego ikad, društvo smo proizvodnje želja i ta nas proizvodnja pokreće mnogo više od proizvodnje stvari. Nije više dovoljno željeti proizvode, stil života, frizuru... Potrebno je da nam neko objasni šta treba da želimo. Nije dovoljno odabrati.

Potrebno je svijetu reći - ja sam osoba koja bira ovakve stvari, a vi znate šta to govori o meni. Nebitno je da li je to najskuplja dizajnerska torbica ili raspadnuta vojnička torba s buvljaka. Na kraju, to ne mora biti proizvod, već i veza, odnosno partner kojeg biramo. Želje su tu da nas objasne drugima ponekad mnogo više nego sebi samima.

Koliko puta ste u nekom butiku kupili ideju sebe, a ne samo komad odjeće? Ako ste iskreni prema sebi, vidjećete da se to dešava gotovo uvijek. 

Na kraju, došla je moja sestra i izvukla iz kutije prvi kolačić koji je dohvatila. Mmmm, rekla je. Jesu li svi istog ukusa?

Ne znam, rekla sam prestravljeno. Nemam pojma. 

Tekst: Lana Bastašić