Nakon završene Umetničke akademije u Splitu, Tisja se okrenula slikarstvu. Zatim je odlučila i da svoju duhovitu stranu prenese na papir i od svakodnevnih životnih situacija napravi karikature u kojima se neretko pronalaze mnogi ljubavni parovi. Njene crtane priče nekada su vladale samo društvenim mrežama, a danas su široj javnosti poznate i izvan digitalnih granica. 

Postoje različita tumačenja vaših karikatura, ali šta one zaista predstavljaju?

One prikazuju nebrušenu svakodnevicu jednog para koji se istinski voli. Velika je prisnost između njih i veoma su upućeni jedno na drugo. U suštini, svi živimo slične živote, tako da samo treba izabrati određenu životnu situaciju u kojoj se svi pronalaze. 

Odakle dolazi sav taj šarmantni smisao za šalu?

Inspiracija je moj život, život mojih prijatelja, roditelja... Ma svih! To me tera da pravim priče o stvarnim ljudima i njihovim ogoljenim zanimljivim životnim situacijama. Vrlo je bitno da svaku reč ili gest prenesem na papir bez ikakvog umotavanja u foliju. 

Kako ste uopšte uplovili u svet umetnosti?

Nisam imala vremena za uplovljavanje. Rođena sam takva! Doduše, moja familija je slikarska, tako da su moji jedva dočekali prve znake talenta. Znam da napišem, nacrtam i znam da se zezam. Za ostalo sam šteta živa, pogotovo za matematiku. 

A kad ste se okrenuli karikaturi?

Na mojim slikama uvek je postojao nagoveštaj karikature i to je bio logičan sled. Zanimljivo je da su u svim mojim delima uvek dva lika. Na slikama je prikazan njihov emotivni i poetičan život, dok karikature predstavljaju njihov ogoljeni stvarni život bez ulepšavanja i umotavanja u celofan. 

Sećate li se prve?

Kako ne! Prva je bila Počeši me, i nastala je nakon što su mog muža zasvrbela leđa. Tako se sve zakotrljalo.

A najzanimljivijeg komentara? 

Za vreme Svetskog prvenstva u fudbalu, jedna familija poslala mi je sliku kako nazdravlja. Ispod fotografije je pisalo Kristal izvađen na zapovid. Nadovezali su se na jednu moju karikaturu, gde On nakon dobijene utakmice viče: „Vadi kristal!“ 

Kakav je osećaj kada čujete da neko prepriča vašu šalu?

Karikature uopšte nisu smešne kad se prepričavaju. One su druga vrsta humora i crtež tu nosi veliku ulogu. Na primer, za Noć muzeja ide tekst: „Oćemo na noć muzeja?“, a on odgovara: „A vidi vrimena...“ Dakle, da nema crteža koji priča svoju priču, to bi bilo glupo do bola.

Kako ste se dosetili da sve to pretočite u dve knjige?

Nekako spontano stvarala se jedna celina. Prva knjiga je bila U malu je uša' đava i ona priča o mom detinjstvu osamdesetih u Splitu. Šablon je bio standardan za osamdesete. Velika familija u malo kvadrata. Dok je knjiga Oni ljubavna, pisana godinu dana. Svako godišnje doba nosilo je nove inspiracije, jer ipak mi je bilo potrebno leto da mi letnja karikatura padne na pamet. Mislim da nisam izostavila nijednu bračnu situaciju koja nam je svima zajednička, zato knjigu interno zovem Bračni udžbenik.

Šta su vaši dalji planovi?

Nema plana kod mene. Da sam ikada išta planirala, ništa od ovoga ne bih napravila. Kad me nešto veseli, onda ima velike šanse da bude dobro. I naravno,  mora biti gotovo u roku od odma'!

Tekst: Teodora Bogdanović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/