Ni sa jedne tačke malog mista Blace na Korčuli ne vidi se more.

Otočko mesto bliže težačko-lučkoj Vela Luci nego renesansno raspuštenoj Korčuli, nalik je onim mestima u dalmatinskom priobalju u kojima se turobni kišni dani doživljavaju kao teška pokora iz koje valja što pre pobeći, u Ameriku, u Nemačku - ili, bar, do Splita. Tuge tu ima u izobilju, kao kod Tina Ujevića, Vrgorčanina, Imoćanina i bračkog Milnarana, Sarajlije, Beograđanina i Zagrepčaneca. Od te iskonske tuge nastaje sav taj soul, od Olivera do Sinana, i nazad. 

Meri Cetinić nije rasla u Blatu, nego u rodnom Splitu. Možda je kao dete leta provodila kod bake i dede na tom otočkom kopnu, možda je samo svraćala ili samo prolazila kroz Blato, ali tog Blata ima u njenom posebnom glasu, a još više u njenim harmonskim progresijama, u potrebi da peva soul i da oseća gospel, kao da je neki njen predak brao pamuk na poljima Luizijane. Uostalom, težački je život svuda isti: višak napora, manjak zadovoljštine. 

U kraj sedamdesetih prošlog veka, Meri Cetinić završila je svoju avanturu sa grupom More.

Istoimeni album, u svoje vreme nedostatno primećen, sad stoji kao retka celovita i čista ploča na kojoj se slobodno i bez zazora sreću jazz-rock, psihodelija, ondašnja zabavna muzika, a dalmatinski melos tek je u sferi latentne prisutnosti. I kad je, u godini smrti našeg velikog operetnog diktatora, izašao njen album Ja sam žena, bio je to otklon i od njenog prethodnog benda i od dalmatinskog dijalektalnog pop-šlagera, onako kako ga je, ponajpre sa Oliverom Dragojevićem, utemeljio Zdenko Runjić.

Split, grad Meri Cetinić, uostalom uvek je bio varoš puna soula.

Uvek se tamo sviralo i jazz, i rokenrol (pa je tako i Meri, kao petnaestogodišnjakinja, imala prve hammond orgulje u gradu i svirala u slavnim Delfinima), uvek su splitski muzičari, a među njima vrlo prisutni i Merin rođeni brat Ante, neka vrsta supervizora i ove ploče o kojoj je reč, svirali raskošno melodioznu i još raskošnije eklektičnu muziku, sačinjenu, čini se, od svega što u jednu veliku luku može stići s brodova što su u slepo crevo Jadrana stigli sa atlantskih, pacifičkih i indijskih pučina. O manjim morima da ne govorimo. 

Otud se na Ja sam žena stiče zvukovlje američkog adult oriented rocka a la Carly Simon, natruhe italijanske šansone, domaćeg šlagera, ponešto funky ukrasa. Ja sam žena zapravo je konceptualni album, iako takve pretenzije ne iskazuje: u svih deset pesama, lirski subjekt je ta jedinstvena, posebna, samosvojna, pa ipak prepoznatljiva mlada žena, ona koja je u stanju da ljubavnu bol - jer ovo je ljubavna ploča par excellence - opevava i prosvirava sama za klavirom u noćnoj tišini. 

Kad bi se ovog albuma latio kakav sociolog, možda bi zaključio da se baš s tom pločom konstituiše moderna jugoslovenska žena, ona koja će u decenijama koje stižu svoj život uzeti u svoje ruke. Uostalom, u dalmatinskom ili crnogorskom krasu, u priobalnom zaleđu, pa i dalje prema panonskim ravnicama, uvek je žena držala stvari na okupu, dok su brkate junačine ratovale, pijančile, kockale i pohodile svakojake javne prčvarnice, od bordela do narodne skupštine. Sad se ta žena spustila u grad. I sela za klavir. I otpevala svoju pesmu. 

Album Ja sam žena stoji na razmeđi dvaju svetova u kojima se kreće Meri Cetinić, kao muzičarka i kao pevačica. Na jednoj je strani ono po čemu je najviše znana, dalmatinskim narečjem otpevana poezija Jakše Fijamenga ili Momčila Popadića (takođe Blaćanina, autora, među drugim seminalnim dalmoškim pesmama i Oliverove Oprosti mi, pape), uglazbljena Zdenkom Runjićem i njegovim splitskim spleenom sentimentalno-melanoličnih srednjih i sporih tempa.

No, to će, zapravo, doći kasnije. Drugi (ili prvi) svet jest ovaj u kojem se Meri Cetinić kreće i očituje kao savremena mlada žena (u doba nastanka albuma ona ima tek dvadeset šest godina i deceniju profesionalnog muziciranja iza sebe, školovane prste i glasne žice, turneje po inostranstvu i gaže po moru, jugoslovenski uspeh i festivalsko iskustvo), svet primenjenog rokenrola, sve manje buntovnog, sve više utešiteljskog. Rokenrol namenjen ispisnicima onih koji ga prave, ne više tinejdžerima, to je prostor koji zauzima ovaj album, na taj način blizak, recimo, počelu žanra - albumu Rumours Fleetwood Maca.

Da nije umekšanog splitskog l, onaj koji ga čuje prvi put, ne bi lako prepoznao poreklo i utemeljenje iz kog dolazi ovaj pomalo prozukli glas u svom rasponu od alta do mecosoprana. Nema ovde dalmoških toponima, davnih riječi, mitskih motiva: ovo je ploča, rekoh li, samosvojne žene za klavirom, suverene muzičarke koja ima šta reći, kroz tekstove Ivice Flescha, onakve kakve za žene i pod njihovom paskom, mogu napisati senzibilizirani muškarci. 

Gotovo u svakoj pesmi, ona, ta pomalo ranjena, pomalo umorna žena, obraća se muškarcu, moli, preti, zapoveda, obećava, ište. Svi ti imperativi, međutim, jesu iz nežne polovine njezina srca. Ja sam žena, žena što voli/žena od suza, strasti i boli/Ja sam žena, žena od tuge/žena što ljubi, žena ko druge - ne, to žena o samoj sebi ne može napisati, ali može otpevati uz klavir koji svira sama, u harmonijama koje je sama čula, kroz, što je najvažnije, melodiju koja stiže pravo iz soula, splitskog, blatačkog, crnačkog. Njenog soula. I samo njenog.

Tekst: Gorčin Stojanović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/