Hajde da uradimo jednu malu anketu. Uzmite parče papira i napišite pet, po vašem mišljenju, najboljih krimi filmova koje ste odgledali.

Iako njegov opus nije naročito obiman, sa svega 9 filmova snimljenih od prvenca Dve čađave dvocevke iz 1998. godine, Guy Ritchie važi za kultnog režisera i ima čitavu armiju poštovalaca među iskrenim ljubiteljima filma.

Ovakvu reputaciju duguje prvenstveno svojim slavnim počecima u industriji indie filmova. Skoro pa svaki obožavalac s pravom prvo pomisli na dva možda i najbolja filma koja je Ritchie snimio – pomenuti prvenac Dve čađave dvocevke (Lock, Stock and Two Smoking Barrels) i dve godine kasnije objavljen Sneč (Snatch; kod nas još poznat i pod naslovom Sneč, svinje i dijamanti).

U godinama koje su dolazile Guy Ritchie je prešao put od režisera alternativne scene do zvučnog imena Holivuda, te je danas jedno od glavnih imena u filmskoj industriji. Sa ovakvim usponom u karijeri i njegovi filmovi i njihova tematika se menjala, do te mere da postoje kritičari i poštovaoci njegovog lika i dela koji tvrde da je režiser negde na tom putu izgubio sve karakteristike zbog kojih i jeste postao priznat u toj meri.

I zaista, i letimičan pogled na njegov opus može vam reći par stvari. Prvo, njegovi filmovi danas imaju daleko više uspeha na blagajnama nego što su imali njegovi filmovi sa početka karijere.

Drugo, priče kojima se okreće i filmska tehnika kojom ih prikazuje takođe su pretrpele određene promene. Dok su ranije ove priče bile nabijene čistim nasiljem i spletkama, noviji naslovi su sofisticiraniji, a atmosfera daleko manje mračna i turobna, iako je i dalje daleko od klasične holivudske sladunjavosti.

Konačno, kvalitet njegovih poslednjih ostvarenja u najmanju ruku je diskutabilan, naročito kada se poredi sa kvalitetom onih prvih naslova.

Ipak, to i dalje ne znači da je Guy Ritchie prestao da snima dobre filmove. Bez obzira na to šta vam kritičari kažu, njegovi filmovi ne odstupaju potpuno od svih onih karakteristika koje su ga krasile na početku karijere. Naprotiv, pokažu li vam svega segment iz bilo kog filma ovog režisera nepogrešivo ćete znati o čijem se filmu radi.

Šta mu onda zameraju, pitate se?

Pa, pre svega, mora se napomenuti da u poređenju sa prvim ostvarenjima koja smo svi mi gledali u određenom dobu života kada smo verovatno tek formirali filmski ukus, kasniji filmovi jesu načinili značajan pomak.

Ipak, promena ne mora nužno da znači i pogoršanje. Guy Ritchie jeste modifikovao neke od odlika svoje tehnike, ali njegove priče i dalje su ispričane na jedan jedinstven način svojstven samo ovom britanskom režiseru.

Koje su, dakle osnovne karakteristike Guyevih filmova?

Pre svega, treba spomenuti jedinstvenu atmosferu.

U pitanju je svet nižih klasa, sitnih kriminalaca i ljudi koje on naziva uličnim smutljivcima. Atmosfera je mračna, a publika je konstantno svesna prljavštine (u svakom smislu) u kojoj je grad koji je pred njima ogrezao.

Ton kojim je priča ispričana takođe je jedinstven, a plejada likova i svojim jezikom i specifičnim akcentima, često podjednako nerazumljivim publici sa svih meridijana, šalje jedinstvenu poruku – Guy Ritchie priča priču ne tako poštene niže klase.

Ove su odlike očigledno oblikovane pod jakim uticajem pojedinih guy Ritchievih prethodnika, među kojima je najistaknutiji svakako Kventin Tarantino. Štaviše, kritičari su često britanskog režisera nazivali Tarantinovim naslednikom, mada su kasniji radovi obojice naveli kritičare da njihove opuse skoro pa potpuno razdvoje.

Sama priča Ričijevih filmova po pravilu je dosta komplikovana, sa puno zapleta koji su međusobno isprepletani. Ovo naročito važi za njegove ranije filmove.

Setite se samo Dvocevki – imate pokeraša koji izgubi partiju i duguje novac (prethodno pozajmljen od svojih prijatelja) lokalnom gangsteru. Kako bi nabavio novac on reši da sa prijateljima opljačka bandu koja se i sama sprema da opljačka lokalne dilere droge. Onda kada još dođu i u posed dve dragocene puške za kojima traga glavni gangster, linije raznih zapleta će se to te mere zamrsiti da se samo praćenje filma pokazuje kao izazovan poduhvat.

Taj i takav zamršen tok priče ujedno je i kružan, pa na kraju svakog filma junaci istovremeno završe i promenjeni i isti kakvi su i bili. Međutim ono kroz šta u međuvremenu prođu je luda vožnja puna akcije. Svi Ričijevi filmovi puni su akcije i u neku ruku mogu se nazvati klasičnim „muškim“ filmovima. (Osim filma Struje sudbine, tj. Swept Away; iskreno, ni nama nije jasno šta se tu dogodilo.)

Njegovi filmovi do te mere su dinamični, da su pojedine scene bukvalno brzi niz slika – delovi radnje su fragmentirani i kadar skače sa scene na scenu kao da život posmatrate očima osobe koja je pod dejstvom ogromnih količina kofeina (u najmanju ruku kofeina, bolje rečeno). Takve su čuvene scene leta iz Sneča („I’m coming to London!“), ali i novijeg Ritchijevog ostvarenja Kralj Artur: Legenda o maču, onda kada Artur prepričava prošla dešavanja.

Street hustlers ili ulični smutljivci

Ipak, ona najpoznatija odlika Ritchijevog stila jesu njegovi junaci. Sam režiser je u više navrata govorio o tome kako on zapravo stalno snima istu priču - film o uličnim smutljivcima jer je to ono što on najbolje zna.

Iako se u likovima vidi pomak od najranijih do najnovijih ostvarenja, čak i Ritchijevi blokbasteri zadržali su ove odlike, samo su junaci, kako i sasm poster za film Šifra U.N.C.L.E. kaže: Postali junaci iz više klase.

I zaista, sve njegove junake lako je zavoleti jer su uglavnom nađu u situacijama u kojima ne umeju da se snađu i koje su im donekle nametnute.

Osim što su dopadljivi, likovi Guyevi likovi su i višedimenzionalni, te lako pamtljivi. Ko se ne seća maestralne uloge Brada Pita iz Snatcha u kome on tumači uličnog boksera, Irca Mikija, ili Stetamovog Turčina iz istog filma?

A šta tek reći za Krisa, uterivača dugova iz Dve čađave dvocevke, lika koji je možda najpopularniji i najspecifičniji lik iz Ritchijevih filmova, čoveka koji drži moralne propovedi svom sinu koga vodi sa sobom dok obavlja svoje prljave poslove?

Čak su i klasični zlikovci, oni najokoreliji gangsteri krajnje specifični, jer poseduju poseban šarm i harizmu.

Svim ovim junacima zajedničko je poreklo – svi su oni u principu ulični smutljivci koji su se našli u različitim situacijama i na različitim lestvicama društvenih merdevina u svetu kriminala i korupcije. Otuda ne čudi sledeći Guyev poduhvat – Diznijeva filmska adaptacija Aladina čiju će režiju potpisati. Ako Dizni ima jednog lika koji bar donekle odgovara opisu Rizchijevih likova, onda je to svakako Aladin.

Ostaje nam jedino da vidimo kako će se britanski režiser snaći sa formom mjuzikla i da li će uspeti jednu tako popularnu bajku da pretoči u sebi karakterističan film, kao što mu je to pošlo za rukom sa legendom o kralju Arturu.

Izvor: kultivisise.rs

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/