„Otišli smo da plivamo i kad smo se vratili u hotel, Filip je zakucao na vrata i upitao da li može da pozajmi, pazi sad ovo, pitao je da li može da pozajmi fen za kosu tvoje majke.“ To je bilo to. Kraj priče. Nije ga gurnuo sebi u dupe, niti išta slično, samo ga je upotrebio kako se inače fen upotrebljava, ali ipak je i to za mog oca bilo neverovatno. „Mislim, fen za kosu! Ajde, kaži nešto bolje!“ (str. 53)

Ne biste sebi poželeli da budete sestra, brat, majka, otac ili ljubavnik američkog pisca grčkog porekla Davida Sedarisa, jer je vrlo verovatno da će neke vaše male tajne, srednje nastranosti ili velike gluposti možda čitati hiljade i hiljade ljudi, zabavljajući se silno na vaš račun, a za piščev račun... Mislim, gde ste vi u svemu tome i šta vi od svega toga imate, osim da vam se i oni koji mrdaju usnama dok čitaju najednom smeju iza leđa?! To, naravno, ako u tumačenju Sedarisove literature pođemo od „naivne“ teze – koju vam ni jedan savremeni književni teoretičar ne bi preporučio – da su ljudi koji defiluju njegovim pričama „stvarno“ njegovi rođaci i druge osobe iz njegovog najintimnijeg kruga, a ne tek temeljito dopisani i domaštani književni likovi koji slučajno imaju ista imena i neke druge osobenosti stvarnih ljudi... 

Ovo je prvi ovdašnji prevod Sedarisa, čoveka kojeg neki oduševljeni kritičari nazivaju „jednim od najduhovitijih živih pisaca“, ali, bez brige – da se priručno poslužim upravo Sedarisovom vedro morbidnom tehnikom – čak i kada bi, daleko bilo, naprasno umro, dobro bi stajao i u hijerarhiji duhovitosti mrtvih pisaca! 

Ozbiljno govoreći, Sedaris (rođ. 1956) dolazi iz tipičnog srednjozapadnog backgrounda, iz duboke „unutrašnje Amerike“ sa njenim čestito konzervativnim srednjoklasnim vrednostima, na čelu s „porodicom“, pa još sve to ukršteno s grčko-pravoslavnim poreklom, nužno asocirajući na nama predobro poznati svet My Big Fat Greek Wedding. Ali avaj, on „srećnu i idiličnu porodicu“, tu ikoničku zajednicu svih konzervativnih svetonazora na ovom svetu demontira temeljito i ustrajno, a pri tome dosledno bez gorčine, kamoli mržnje, beskrajno trpeljivo i pritajeno melanholično (otuda nije sasvim bez smisla kritičarsko pozivanje na Čehova), ostavljajući čitaoca u onom najozarenijem raspoloženju koje mu može podariti upravo ona književnost koja vidi ama baš svaku ljudsku nepodopštinu, koja će radoznalo zaroniti u smrduckavo dno svačije duše, ali koja se u tom svom njuškanju po mestima u koja se radije ne zaviruje neće zaraziti bacilom pozerske mizantropije.

Nije nevažan aspekt ovih priča činjenica da je Sedaris gej, pri tome dovoljno star da pamti vremena kada je to bilo mnogo teže društveno prihvatljivo nego danas. Pišući mestimično o svojim „ranim jadima“ i erotskom samospoznanju, ali se i briljantno izrugujući dan-danas živućim predrasudama (recimo, onoj po kojoj su gejevi tobože skloniji pedofiliji od heteroseksualaca, što ne podržava ni jedna statistika), Sedaris se ni jednog momenta ne „izvinjava“ nikome zbog toga što ga privlači sopstveni pol, ali takođe od toga ne pravi ni borbeni ideološki poklič: i to je, baš kao i sve ostalo, tek ravnopravan deo „komedije ljudskog tkiva“, što bi rekao Vitomil Zupan. 

Na koncu, Sedaris poseduje mnoge od najdragocenijih vrlina najbolje anglosaksonske proze, duhom iznikle na protestantskoj nesklonosti mistifikacijama: on niti se trudi da bude „težak“ pisac, niti je, pak, bilo šta nalik na „lakog“ pisca u onom banalnom smislu, onom koji ugađa površnosti i gajenom neznanju potencijalnog čitaoca ili čitateljke. Umesto svega toga, Sedaris je naprosto rasan, neumoljivo lucidan, zaigran, a iz nekog sveprisutnog offa ipak i rezigniran pripovedač intimnih ljudskih mikrosvetova. Nadam se da su mu njegovi bližnji oprostili eventualne “indiskrecije“ jer nema tu pravog tračarenja nego sve to služi jednom višem dobru: uživanju radoznalog čitalačkog duha, srećnog zbog pronalaženja još nekoga ko pokušava da lepo i dobro proglavinja svetom, i da usput u tome malo i uživa...

Autor: Teofil Pančić