Još uvek se vodi žestoka borba za dokazivanje ko je bolji šef, žene ili muškarci. Ovde se lako ulazi u opasno klizav teren generalizacija i prenošenja subjektivnog iskustva, nezadovoljenih očekivanja i nezavršenih starih poslova iz sopstvene kuće sa prvim „šefovima“, roditeljima. Ima li razlike u ponašanju šefova i šefica? Ko je bolji? Koga biste više voleli da imate na poslu za šefa, ženu ili muškarca?

Veliki broj studija potvrđuje da su muškarci na šefovskim pozicijama favorizuju: 37 procenata preferira muškarca, 19 odsto ženu, a 43% ne pravi razliku. Zanimljivo je da čak trećina žena tvrdi da više voli šefa od šefice, a tek svaka deseta bi više volela da za nadređenog ima ženu.

Gospođa Carol Smith, nekadašnja potpredsednica ELLE grupe, u intervjuu biznis dodatku The New York Timesa tvrdi da su žene bolji menadžeri, savetnici, mentori, da su racionalnije u donošenju odluka. One su manje bossy jer verovatno nesvesno pretpostavjaju (osećaju) da ljudi teže podnose „šefovsko“ ponašanje žene nego muškarca, demokratičnije su i sklonije saradnji. One koriste pozitivan pristup ohrabrivanja svojih saradnika, posvećenije su im i okrenute razvoju. Gospođa Smith takođe smatra da žene brže i lakše rešavaju probleme, a taj stav obrazlaže činjenicom da su, iako im nije svojstveno, na to prinuđene zbog stalnog pritiska i straha od otkaza.

Ima mnogo jasnih i logičnih opservacija o tome da su žene bolji šefovi. Na primer: dok je muškarac više fokusiran na jednu stvar u jednom trenutku, žene tako često ne „gase svetlo na poslu“ i nose posao kući jer mogu komotno da prave večeru i istovremeno pišu izveštaj; one bolje vode timove, a to je direktna posledica višekanalnosti (npr. istovremena briga o više dece).

Danas se ne može zamisliti izvrsno obavljanje posla bez networkinga, a žene su svakako prirodni stvaraoci mreža odnosa. Sklonije su konsenzusu u donošenju odluka, što je danas izuzetno važno u kompanijama, koje se veoma brzo menjaju. Muškarci u većini slučajeva donose odluke sami ako su u liderskoj poziciji i na raspolaganju im je određena moć. Carol Smith je još u jednoj stvari u pravu, a to potvrđuju i novija istraživanja – grupa menadžera sastavljena od žena bolja je od muškog menadžerskog tima zato što su žene sklonije „transformacionom liderstvu“. Transformacioni lider je onaj koji koristeći osećanja proizvodi nove lidere, pokretače promena. Transformacioni lideri ugrađuju u svoje sledbenike sposobnost da ispituju ne samo izgrađene stavove već i stavove svojih lidera. Transformacioni lideri imaju harizmu (komuniciraju svrhu i značaj misije/cilja/zadatka i odlični su modeli za ugled), oni inspirišu svojim optimizmom, stimulišu kreativno razmišljanje i pokazuju brigu za razvoj zaposlenih. Dok muškarci mačem prave gruba odsecanja i spremniji su na rizik, žene kao skalpelom prave fine rezove, gde sklonost detaljima dolazi do izražaja.

Žene su bolji lideri?

Trebalo bi dakle da su žene bolji šefovi. Međutim, ne treba suditi o knjizi na osnovu korica. Muškarci su, složićete se, agresivniji, ali iz mnogih razloga žene koje su postale top-menadžeri demonstriraju svoju agresivnu i kompetitivnu prirodu. Tanka je granica između borbenosti i probojnosti i agresivnosti koja nije svojstvena ženama. Saradnici osećaju ovu agresiju na svojoj koži, naročito saradnice, jer je istopolna kompeticija često žestoka. Sukobi se pojačavaju kada su resursi tanji i u krizi i recesiji.

Oni koji bi radije izabrali muškarca za šefa nastavljaju da potkrepljuju tvrdnje da su momci bolji šefovi: „Šefica je u stanju da ti radi iza leđa, celog meseca se ponaša kao da je u PMS-u, ima svoje ljubimce kroz koje pokušava da sebe klonira, unosi privatan život u posao...“ Ako rade sa šefovima umesto sa šeficama, mnogo manje žena se žali na simptome stresa, depresiju, glavobolju, nesanicu, anksioznost.

Stakleni plafon

Zbog čega nema mnogo žena među top-menadžerima? Termin „stakleni plafon“ predstavlja nevidljivu i neprobojnu barijeru koja nedozvoljava uspon u karijeri, a za koju postoji mnogo razloga: predrasude, stereotipi, granice koje postavljaju muškarci, dupli standardi čine da je ulaznica za sam vrh vrlo skupa. Ono što se muškarcima toleriše, ženama se zamera i pripisuje kao nedolično. Tipičan primer može da bude poslovna večera na kojoj muški menadžeri dolivaju vino u čaše sagovornicima i sebi dok ona pije negaziranu vidu i u svakom trenutku pazi da joj se suknja ne popne iznad kolena. Ili, Ginger Rogers je igrala podjednako dobro kao i Fred Astair i mogla je da ide i unazad, i to na visokim potpeticama, ali nikad nije zasenila slavu muškog kolege.

Do srednjeg menadžmenta danas se žena nekako i probije, ali za njih lift retko ide do poslednjeg sprata. Istina, kod mnogih i ne postoji želja da postane direktorka, prioriteti su na strani kuće, porodice i privatnog života. Teško je napraviti balans i biti podjednako dobar u poslu i gajiti decu, samo malom broju to uspeva. Šteta je što mnoge žene koje bi bile izvanredni lideri odustaju iz nedostatka samopouzdanja. Postavljaju sebi granice i kažu: „Nisam ja za to“ i često racionalizuju, traže razloge koji su izvan njih.

Pčela matica

Žene se često ponašaju u skladu s onim što se pretpostavlja da se od njih očekuje. Neretko, po uzoru na muškarce, postaju „menadžerke biciklistkinje“ – pognute u odnosu na „one gore“, a gaze „ove dole“ pretvarajući se u Morticiu Adams. Muškarci mogu da nose pantalone, ali tanka ženska štikla ponekad uspe da polomi staklo na plafonu i ipak uđe u Klub muškaraca. Već viđeno i u filmovima, od Baby Booma (1987, Diane Keaton i Sam Shepard) i Working Girl (1988, sa Melanie Griffith, Harrisonom Fordom i Sigourney Weaver) do Đavo nosi Pradu.

Put pčele matice započeo je rano u detinjstvu, s prvim pozivom oca: „Sine, molim te, idi kupi...“ Naravno da je ćerka dobila jasnu poruku: bolje je biti muško, tata će me više voleti, to se od mene očekuje, da budem jaka na muški način. U 95 odsto slučajeva stil šefa je sličan ponašanju istopolnog roditelja, tako da, iako se zaklela da nikad neće biti kao stroga majka, jabuka ne truli daleko od drveta.

Setite se scene iz Titanika u kojoj Rose traži od Jacka: „Nauči me da se ponašam kao muškarac. Da govorim kao muškarac. Da hodam kao muškarac. I da pljujem kao muškarac.“ Kobna greška! Ovakvo agresivno, vojničko ponašanje saradnici možda opraštaju muškim šefovima, ali ženama – ne!

Pčela matica polako preuzima muški imidž i ova mimikrija pomaže da se preživi u muškom svetu direktora. Često autoritarnije i od samih kolega, opravdavaju svoje komandovanje i kontrolu krizom, procedurom i time da „oni moraju da shvate“ i „ništa ne bih uspela da nisam borbena“. Same donose odluke, često čujete njihovo disanje iza ramena, stalno kritikuju, zahtevaju da se ostaje na poslu dugo, fokusirane su samo na zadatak i često su hladne, bez osmeha i nezainteresovane za tuđe snove i probleme, tako da ih zovu i Zimske kraljice. One čine radnu atmosferu smrtno neprijatnom, a saradnike bolesnima. Nedostatak samopoštovanja i nesigurnost stvaraju ovaj višak agresivnosti i zloupotrebu moći koja proizlazi iz pozicije lidera. Samo rad na samosvesnosti i porastu samopouzdanja smiruje ove „cunami žene“.

Dobra mama

Drugi tip šefica takođe ruši emotivnu distancu, probija barijeru i ponaša se kao negujuća majka, takozvana Dobra mama: brižne su, lako komuniciraju (lakše čitaju misli), demokratične su, manje okrenute zadacima, a više orijentisane ka saradnicima, sklone holističkom pristupu u donošenju odluka, spremnije su da pohvale. Dobre mame stvaraju prijateljsku, motivišuću atmosferu na poslu. Ako ih pitate kako da rešite neki problem, uvek su tu da pomognu, pa čak i da ga reše umesto vas. Nevolja nastaje kada kriza zahteva da se promeni stil rukovođenja, poštuje procedura ili uputi kritika i kada svaki zahtev šefice zbuni saradnika. Ovaj podtip dobre mame, tzv. Majka

Tereza je humana, topla, altruista, ali često nema velike ambicije, zadovoljna je svojim mestom u srednjem mendžmentu i retko napreduje dalje. Drugi podtip je Lady D, pseudoaltruistički tip koji hrani sebe pomažući drugima. Upoznao sam engleskog psihijatra koji je godinama u đžepu sakoa nosio papirić „u slučaju saobraćajne nesreće, molim da me u bolnici ne posećuje Lady D“. U osnovi je nedostatak samopouzdanja, a jedini pravi razlog za to je izostanak bezuslovne ljubavi koja se na ovaj način „kupuje“.

Šta možemo da naučimo jedni od drugih?

Žene su, kao i svi lideri, najefikasniji kada vode druge na autentičan način, unoseći svoje lične unutrašnje snage, viziju i glas lidera. Kada bi žene iskoristile svoje ženske atribute, toplinu i mekoću, mogle bi mnogo više i dalje. Samo zadovoljna i samopouzdana žena je dobar šef, jer jedino tada može do kraja da iskaže sve svoje kvalitete.

Začin može da se doda: od muškaraca se može naučiti strateško planiranje i analiza, što upotpunjuje liderski repertoar. Ljudi vole da im se obraćaju s poštovanjem, žele da razgovaraju sa šefom kao sa odraslom osobom, a ne sa roditeljem, čak ni kad je brižan. Žene su predodređene da budu emotivni vodiči i mogu da pomognu muškarcu da nauči šta je empatija, slušanje, strpljenje, senzitivnost na različitost i tome kako da pohvale svoje ljude. Ako već može da se odglumi orgazam, posle dovoljnog broja ponavljanja odglumljene empatije, saosećanje će postajati sve autentičnije i uveren sam da će i muškarci šefovi moći da stvore mnogo povoljniju klimu na poslu.

Došlo je vreme humanizacije (dobro ste pročitali, nisam rekao feminizacije) sa kliznim radnim vremenom, saradnici više nisu buntovni, već ignorišu nametnute autoritete a ginu za one koji umeju da ih kritikuju na konstruktivni način, često ih pohvaljuju i cene njihove vrednosti. Došlo je vreme koje zahteva visok nivo veština u međuljudskim odnosima i kada žene uoče svoje komparativne prednosti i malo našminkaju svoje mane, mogu (i treba) da izmene korporativni svet i daju mu znatno lepši feminine oblik.

Zoran Ilić, psihoterapeut