Kada razmišljam o klimatskimpromenama i svom užasu kog ljudski rod nije svestan (bar ne u dovoljnoj alarmantnoj meri), prvo na šta pomislim je scena iz filma First reformed koji je režirao Paul Schrader, a koji je ostavio jednako snažan, tužan i gorak utisak na mene i podigao moju ekološku svest za čitavu jednu skalu. U toj sceni u crkvu sveštenika Tolera, kog glumi Ethan Hawke, dolazi trudna mlada žena Meri, da traži savet. Njen muž Majkl je vrlo posvećeni ekološki aktivista koji smatra da ne treba da donesu dete na svet koji polako, ali sigurno ide ka uništenju. Film dalje na fenomenalan, intiman način povezujući nas sa glavnim likom i njegovim dubokim dilemama i promišljanjima o egzistenciji, pokazuje svima nama da je maltene skoro kasno, da ovom svetu nema spasa. Da je, bez obzira na to u šta verujemo, kome se molimo, naša vrsta uništila planetu na kojoj živimo.

Međunarodni panel o klimatskim promenama, u kom učestvuje i naša zemlja, objavio je rezultate istraživanja prema kom svet ima vremena da do 2030.  napola umanji emisije ugljen-dioksida u atmosferu inače će doći do „katastrofalnih i nepovratnih promena u životnoj sredini - manjka hrane, smrti riba, nestanka ledenih polova, rasta nivoa okeana, migracionih kriza“ i svih ostalih katastrofa i scenarija koje ne možemo ni da zamislimo. Zbog borbe sa još jednim užasom - kovid krizom, priča o klimatskim promenama je sa devedeset devetog pala u stoti plan, ali činjenice upozoravaju da je septembar 2020. godine bio topliji za 0,05 stepeni Celzijusovih nego septembar prošle godine, koji je do sada držao rekord. Naučnici kažu da je to jasan pokazatelj da je štetna emisija gasova uzrok globalnog porasta temperature.

Svet je sve topliji, opasnost sve bliža, a odgovornost leži na svakom pojedincu. Međutim, da bismo se uspešno borili sa klimatskim promenama, potrebno je da ih prvo analiziramo i njihove posledice sagledamo na pravi način. Jedan od njih je da klimatske promene ne pogađaju sve ljude isto.

RODNA PERSPEKTIVA I KLIMA

Kada se govori o klimatskim promenama, uglavnom se misli na njihove posledice i krizu koju one izazivaju. Posledice kao i mere koje se donose, disproporcionalno utiču na različite grupe, a rodna komponenta jedna je od najizraženijih osa različitosti. U klimatskoj, kao i svakoj drugoj krizi (što smo mogli videti I tokom pandemije korone)  žene su prve na udaru i disproporcionalno su pogođene kako samim posledicama, tako i merama koje se donose. Žene čine veći deo javnog sektora (administracija, školstvo, zdravstvo, itd), mobilnost im više zavisi od gradskog prevoza. Upravo su to samo neke od oblasti koje se u vreme krize najviše opterećuju, dok su istovremeno hronično nedovoljno finansirane.

„U vremenima krize, veliki deo društvenih usluga pomera se sa javne na privatnu sferu, i te obaveze najvećim delom preuzimaju žene. Kad se zatvaraju vrtići i škole, kad nema kapaciteta u zdravstvenim ustanovama, žene gotovo bezupitno preuzimaju na sebe brigu i negu. I najčešće nisu u mogućnosti da naprave nikakav kompromis sa svojim dotadašnjim obavezama. Bilo da se radi o ekonomskoj, ekološkoj ili zdravstvenoj krizi, svaku prati gubitak radnih mesta, opet pogađajući više žene i njihova radna mesta.  Više ih pogađa energetsko siromaštvo. Lista je zaista predugačka, i zadire u svaki deo naših života“, priča Vesna Jusup, dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i koordinatorka odeljenja za strategiju Evropskih Zelenih u Briselu.

Ona naglašava i da su žene u selima, kao i u siromašnijim delovima zemlje, izložene dodatnim izazovima, težim uslovima i manjom podrškom da se nose sa posledicama klimatskih promena. Žene u manjinskim grupama gotovo su nevidljive, kao i u samim merama podrške u kriznim situacijama. Siromaštvo, diskriminacija, (ne)obrazovanost, društvena mobilnost,  samo su neke od dodatnih komponenti koje utiču na različit stepen pogođenosti klimatskim promenama. Nedavno sam i na portalu DW čitala o devojčici Ntoji Sande iz Malavija, koja je  imala samo trinaest godina kada je bila prisiljena da se uda. Njeni roditelji više nisu mogli da hrane porodicu jer su im poplave uništile prinose. Ovaj primer samo je jedan od mnogobrojnih kako fenomen klimatskih promena može da se odrazi na povećanje opresije i nasilja nad ženskom populacijom.

„Jedan od mojih omiljenih situacija je kad na diskusiji o položaju žena pod klimatskim promenama dobijem argument: ,Ali, šta to ima veze za rodom, to je klima/vreme, tiče se svih nas!’ Hm, zamislite da pada kiša. Naravno da svi kisnemo. Ali, razlika je da li neko ima kišobran ili ne“, ilustrativno zaključuje Vesna.

Reprezentativan primer uticaja klimatskih promena na žene jeste i priča o ženama u Africi koje u periodu suša prelaze desetine kilometara da bi došle po vodu, s obzirom na to da je to nešto što se smatra „ženskim poslom“.

SITUACIJA KOD NAS

U Srbiji tokom toplotnog talasa između 16. i 24. jula 2007. godine, stopa smrtnosti starijih osoba povećana je čak za 76 odsto. U tom periodu mortalitet žena bio je dvostruko veći od mortaliteta muškaraca. Žene u našoj zemlji ugroženije su na različite načine - češće su one manje plaćene, opterećene „drugom smenom“ kućnih poslova, siromašnije i manje mobilne. Na mnoge od ovih aspekata klimatske promene imaju negativan uticaj.

Međutim, u našoj zemlji u poslednjih nekoliko godina značajnije se ističe važnost ove perspektive u istraživanjima. Urađeno je nekoliko projekata, a u jednom od njih koji je sproveo UN Women učestvovala je i Milena Zindović, urbanistkinja, koja je pre dve godine na velikoj konferenciji u Njujorku i predstavila strategiju za Srbiju i rezultate istraživanja u ovom polju.

„Klimatske promene u Srbiji dovode do povećanih letnjih temperatura, posebno u urbanim sredinama usled efekata toplotnih ostrva, što leti može izazvati poteškoće u kretanju i zdravstvene probleme. Kada znamo da su ženama privatni automobili, kao najudobniji način prevoza, manje dostupni, te da se one obično kreću peške ili javnim prevozom, jasno je da će ovaj negativni efekat više uticati na žene“, kaže Milena.

U okviru istraživanja o upravljanju otpadom sprovedenog kod nas u svojoj spremnosti da menjaju svoje, ali i tuđe navike, prednjače žene. Čak 77 odsto žena odgovorilo je pozitivno na pitanje da li su spremne da menjaju svoje navike, a na isti način je odgovorio 67 odsto muškaraca. Ukupno 55 odsto žena takođe podstiče druge da usvoje pozitivne svakodnevne prakse, što čini i 48 odsto muškaraca.

VAŽNO JE

Bez osvešćivanja specifičnih potreba i položaja osetljivih i ranjivih grupa, naši napori u preokretanju klimatskih promena mogu imati i kontraefekat, te dodatno otežati život građanki i građana. Mnogi gradovi u razvijenom svetu, u želji da smanje emisije gasova staklene bašte, pribegavaju novi urbanističkim i saobraćajnim rešenjima, i proteruju automobile iz svojih centralnih zona - na prvi pogled sjajno rešenje koje će verovatno podržati većina građanki i građana. Ali, ako grad ne obezbedi adekvatan javni prevoz ili neke druge alternative načine kretanja (e-vozila na primer), takva mera može značajno otežati život starijim sugrađanima koji se teže kreću, ženama čija su dnevna kretanja u gradu kompleksnija od muških, i mnogim drugim grupama građana.

„Da bismo zaista napravili kvalitativan iskorak u pristupu održivom razvoju i borbi za klimatske promene, moramo postaviti muškarca, ali i ženu, u centar tog pristupa. Donosioci odluka, naučnici, aktivisti, preduzetnici i svi ostali koji imaju uticaj na različite aspekte društvene borbe protiv klimatskih promena moraju osvestiti razlike u načinu života, iskustvima i potrebama različitih ljudi, kako svojim merama, aktivnostima i odlukama ne bi otežali živote tih ljudi, i time onemogućili održivost predloženih mera“, zaključuje Zindović.

Ceo tekst Ive Parađanin možete pročitati u aprilskom broju ELLE magazina koji je u prodaji.