Sandru Pecić možda poznajete kao kototamo na Instagramu i sigurno ste bar jednom pokušali da skinete neki njen recept, ili ste bar uzdisali pred sočnim fotografijama jela koje svakodnevno pravi. Sve te đakonije ne bi bile tako primamljive da ispod njih ne stoje poetični i inspirativni opisi koji začine dan taman onoliko da on ne bude sasvim običan. Njena ćerka Marija takođe je vlasnica jednog inspirativnog parčeta Instagram neba (ascoolaskimdeal), u okviru kog možete uroniti u lepotu jednostavnosti tipografije i boja, ili pronaći reč za stanje u kom se nalazite, a da to ni sami niste znali do trenutka kada ste ugledali njen vizual.

Marija, koja je prva uspomena na mamu i detinjstvo?

Marija: Definitivno smeh i igra. Mislim da sam dugo doživljavala mamu kao drugaricu i deo tog doživljaja prenela sam i u svoj odrasli život.

Jeste li oduvek bile bliske i šta biste istakle kao najvažnije u odnosu mame i ćerke?

Marija: Iako se odnos dosta menjao kroz godine, mogu da kažem da je bliskost jedna od slabo promenljivih vrednosti, a direktno se oslanja na poverenje, što je ujedno i odgovor na pitanje šta je najvažnije u odnosu mame i ćerke. Mama je uvek na mojoj strani, ali će reći ako joj se nešto ne dopada, ako se nečega boji i slično. Takav odnos ostavlja mnogo prostora za dijalog i priču i manje su šanse za potiskivanje emocija i formiranje trauma. Gledajući svoju majku, uspela sam da zaključim šta je to što „radi posao“ u odnosu sa decom. Nikada nisam osećala strah i uvek sam znala da ne postoje nedozvoljene teme, što mi je dosta olakšalo period adolescencije i sazrevanja kada su devojčice posebno zbunjene i emotivne.

Sandra: Da, zadovoljna sam što smo uvek bile bliske jer to znači da je bliskosti bilo u svim ključnim periodima njenog, ali i mog razvoja, kao i tokom svih mogućih promena životnih okolnosti koje su se dešavale. Imam običaj da kažem da sam porasla zajedno sa njom. Evo primera: Bili smo na moru. Imala je pet ili šest godina. Sedela sam sa velikim crnim naočarima ispod suncobrana i plakala kao kiša jer je poslednji keks iz kutije podelila sa tatom, a ne sa mnom. Niko nije znao zašto plačem. Nije se radilo o keksu. Bio je to kraj sveta za mene. Nešto kasnije došla je prava bliskost. Doduše, od tolike bliskosti zna nekad i glava da zaboli. To mame veoma dobro znaju. Koliko god poverenja da steknemo kod svoje dece, nekad jednostavno ne znamo šta ćemo sa tolikim njihovim „problemima“, željama, strahovima, snovima i iskrenošću. Kako ih posavetovati, usmeriti i biti sve ono što oni očekuju, a ne „samo“ brižna majka. Moj zaključak, nakon svega i sa ove distance, jeste da je u stvari najvažnije da smo im uvek tu negde, pri ruci.

Šta za vas predstavlja ženska solidarnost?

Marija: Za mene je ženska solidarnost prihvatanje i podrška uprkos razlikama. Ukoliko razumete politički i sociološki kontekst položaja žena u svim sferama društva danas, verujem da je ženska solidarnost nešto što dolazi prirodno i bez mnogo pitanja. Ona ne zahteva velike gestove i napor, naprotiv. Ponekad je dovoljan stisak ruke, prosto: „Verujem ti“, a u doba pandemije čak i lajk. Važno je biti empatična i ne kretati uvek od sebe - toliko je različitih iskustava.

Sandra: O ženskoj solidarnosti sam možda više nego od svih drugih naučila od Marije. Ona jednostavno zna te stvari. I ne priča samo, već deluje. Danas, kad je svet postao mnogo komplikovan, važnija je nego ikad i drago mi je što ima pametnih mladih devojaka koje neće dozvoliti da to postane samo istrošena reč. U našoj porodici ženska solidarnost oduvek se neguje kroz najbanalnije svakodnevne situacije. Žene su nekako uvek znale da se drže zajedno i mi to nećemo menjati. Ženska solidarnost je i doviknuti svim ženama ovog sveta: „Čuvajte se!“.

Koliku podršku pružate jedna drugoj i u čemu se ona uglavnom ogleda?

Marija: Ako zanemarimo ono: „Ti si meni najbolja i najlepša“, podrška koju dobijam od mame najviše se ogleda u iskrenosti. Istina često nije lepa, ali je lekovita.

Sandra: Počevši od uobičajenih „ženskih“ pitanja, pa sve do nekih malo smelijih ideja koje se kod mene uglavnom stidljivo razvijaju. Ona je „sve i odmah“, a ja sam „polako i oprezno“ tip. Valjda je to dobra kombinacija.

Sandra, pre nekoliko dana imali ste divan post o majčinskom predosećaju, intuiciji, i neraskidivoj vezi koja počinje još od pupčane vrpce. Na koje ste sve načine vas dve povezane?

Sandra: Pre svega moram da kažem kako ja nisam dobila priliku da u životu provedem sa svojom majkom dovoljno vremena i budem sa njom bliska. To mi je naročito nedostajalo u mojim zrelijim godinama. Verovatno sam sa Marijom nesvesno gradila taj skladan odnos majke i ćerke kakav sam i sama želela da imam. Povezanost je kod nas dve stvarno mnogo veća od kad je i ona odrasla osoba. A intuicija... eh intuicija... kao što sam rekla, ni sama u nju nisam naročito verovala. To su stvari koje razumeš tek kad i sam odrasteš i imaš o kome da brineš. Zna pomalo da smara i opterećuje ta majčinska intuicija, zato izvini, Marija.

Obe ste pronašle ono što vas inspiriše i definiše i stvarate u tim poljima. Da li ste jedna drugoj uticale na interesovanja, i koliko je važno i unutar odnosa graditi individualnost?

Marija: Mnogo puta čujem kako sam ista mama, ali to zaista ne može biti dalje od istine. Tokom naših razgovora često se čuje: „Ja stvarno ne znam na koga si!“. Što se interesovanja i talenata tiče, crtački talenat dobrim delom ide sa mamine strane tako da je uticaj definitivno postojao i još postoji. Dosta inspiracije u poslu pronalazim u ženskom delu svoje familije, počevši od mame, i to je uvek dolazilo spontano. Veliku ulogu u tome igra upravo individualnost i sve te razlike koje pre svega poštujemo jedna kod druge. Moja majka želi najbolje za mene, ali isto tako razume da sam ja individua koja funkcioniše u nekim svojim okvirima. Osećam da se ona trudi da razume i neguje taj presek dva skupa, i na tome sam beskrajno zahvalna.

Sandra: Marija je veoma uticala na moj život, pa se to odrazilo i na moja interesovanja. Ipak, naša različitost je uočljiva. Iako mi je vrlo stalo do njenog mišljenja, uvidela sam da je individualnost to što mi prija i što želim da razvijam.

Koje su najvažnije lekcije koje ste naučile jedna od druge?

Marija: Od mame sam naučila koliko je podrška važna i trudim se da to nikada ne zaboravim. Mislim da još učim da razdvojim bitno od nebitnog, može se reći da je to najvažnija lekcija koju nastojim da naučim od mame. I poslednje, ali ne manje bitno - lepota jednostavnosti.

Sandra: Naučila sam kako izgleda nesebičnost i požrtvovanost na svim poljima u jednoj mladoj osobi. Naučila sam mnogo o pažnji, ljubavi i strpljenju. Naučila sam i to da čovek od dece uči dok je živ. Dakle, najvažnije lekcije tek slede, pretpostavljam.

U martovskom broju Elle magazina pročitajte još 2 inspirativne priče o sestrinstvu Kristine, Mirjane i Anđele, kao i Nataše i Staše.