Uspeh

Piše: Andrea Darabašić

Svet je zasnovan na subjektivnosti - svako ima sopstvenu interpretaciju svega, pa i empirijski nepobitnih činjenica. Ukoliko biste pitali ljude da objasne apstraktne, a životno esencijalne stvari, poput ljubavi, sreće ili spokojstva, verujem da biste dobili hiljadu i jedan različit odgovor.

Iako svi imamo ideju toga šta te apstrakcije uopšteno predstavljaju, osobiti doživljaji tih pojava razlikuju se od čoveka do čoveka, istovremeno razvijajući se kroz vreme na osnovu našeg iskustva. Međutim, teško objašnjivim pojavama konstantno pokušavamo da damo etikete i stvorimo odrednice po kojima bismo ih kao društvo definisali.

Uspeh u dvadeset prvom veku okarakterisan je kategorijom materijalnog, kao i društvenim statusom - ova dva su u međusobnoj sprezi. Postoje određeni kriterijumi koje treba zadovoljiti kako bi se titula uspešnosti zaslužila, barem u očima drugih. Retko kad uspeh merimo po sopstvenim idealima. 

Nisam odrasla sa idejom da je novac merilo ostvarenosti i takav odgoj omogućio mi je da ne pokleknem u svetu gde je bitno da pokažeš i naglasiš koliko imaš. No, javno priznanje drugih, u bilo kojoj formi, bilo mi je bitno - jedina njegova svrha bilo je pravo da kažem kako neki ljudi misle da radim nešto dobro. Diplome, osvojene kao nagrade za umeće i veštine koje su se nepravedno merile sa sličnim kvalitetima drugih, prerasle su u poslove, honorare, pozivnice. 

Idealizovala sam ideju uspeha i tuđih dostignuća smatrajući da je apsolutno sve ostvarivo. Spolja uglavnom vidite samo trijumfe drugih, ali ne i njihove poraze. Mislite da oni rade nešto bolje od vas, brže i efikasnije. Kao što sam bila svesna svih svojih neuspeha, morala sam da shvatim da ničiji put nije bio savršeno pravolinijski. Bila sam pogubno samokritična. Svaki, ma koliko mali poraz bio, boleo me je kao da sam izgubila čitav rat. Nisam sebi opraštala niti jednu grešku, svaki pad vratio bi me tri koraka unazad. Većina krahova nije bila uporediva sa dostignućima. Odbijala sam da priznam kako su te stvari deo uspešnosti jer se nisu uklapale u idealnu sliku. Neophodno je da sebi postavljamo velike zadatke koji pomeraju naše granice, ali istina je sledeća - koliko god mi radili, nećemo imati sve. Uspeh podrazumeva žrtvu - T. S. Eliot rekao je da svako ko odbija da bilo šta žrtvuje u cilju da zadobije nešto drugo, završava kao mediokritet ili promašen čovek.

Nisam optimistično gledala na uspeh, već krajnje idealno iz čega je proizašla iscrpljujuća želja da ne napravim nijedan pogrešan korak. I to je postalo nepodnošljivo. Dovela sam u pitanje ovaj društveni konstrukt nove generacije i shvatila da se ne uklapam u njega jer ne želim sve ono što on podrazumeva. Uspeh je, barem po rečnicima, ostvarenje nečega čemu smo se nadali, a ne nadamo se svi istim stvarima. Nadam se životu u kom su mir i sreća imperativi, u kom ne stremim, eskapistički, vikendu. Nijedna društvena odrednica ovog pojma nema nikakvo uporište kada se nađete ogoljeni, sami pred sobom. Kada izuzmete sebe iz sveta koji diktiraju drugi, možete iskreno da odgovorite na pitanje da li ste uspešni, dajući toj izlizanoj reč pravo značenje.

Ljubav

Piše: Barbara Tatalović

U doba tranzicije ljudi se gube, pa se nađu, pa se ponovo izgube i možda se više nikada ne nađu... Nisam dovoljno kompetentna da mudrujem jer imam 24 godine, al’ volim da slušam i čujem starije. Poštujem mudrost koju „za džabe dele“. 

Jednom kada sam bila jako zaljubljena, pa kasnije i volela, nisam ni u jednom trenutku mogla pomisliti da gledam kroz „ružičaste naočare“... zaljubljenost je strast, ljubav je mir. Čoveku treba dati slobodu da bi ga upoznao, i uvek biti samo dobar, bar ćeš brzo shvatiti sta je istina.

U doba kapitalizma ljudi zaboravljaju na svoju dušu i tu i gube tlo pod nogama. Nije duša nešto čime se trguje, a 21.vek je izgleda misija koja u tome uspeva.

Sve je manje iskrenih prijatelja, iskrenih ljubavi, jer je „sve na prodaju“.  Da razjasnimo - ne postoji definicija termina „ljubav“. Svako je na autentičan način percipira.

Ljubav je više ideologija, i svako ima svoju. Ako govorim iz svoje perspektive, ona je prijateljstvo, sloboda, razumevanje, podrška, sitnice i neprocenjivi trenuci. Ljubav je staviti sebe na drugo mesto, nekad i treće i četvrto. Nije ego, nije takmičenje, nije borba za opstanak, već je suština. Kako je Hesse već rekao: „Ljubav se boluje i, što nas više boli, to nam veću snagu daje.“ Rastemo kroz neprijatna i teška iskustva jer da nije bilo njih, ne bi bilo spoznaje.

Žižek opet kaže: „Ljubav je traumatsko iskustvo. “Na engleskom glagol „to fall in love“ ( „pasti“ - nije beznačajan, oslikava bespomoćnost i nekontrolisanost). Jednostavno se desi, ne postoji bilo kakva svesna selektivnost. Objekat ljubavi iznenada se pojavljuje kao radikalna idealizacija.

Gotovo svaki čovek teži upotpunjenosti koja se može pronaći samo u sintezi sa drugim živim bićem. Ovo je donekle „idealistički“ jer predstavlja krajnje ljudsku i prirodnu tendenciju da budemo „zaljubljeni u sopstveni kapacitet za ljubav“.

U svemu tome ima ono malo naivnosti u smislu da nismo sasvim u stanju da razlučimo momenat kada nastaje „prava ljubav“ od puke idealizacije, strasti, zaljubljenosti... Idemo u filozofiju, znam, šta ću. Ovakva materija to iz mene izvlači. Često postavljam sebi pitanje da li je prava ljubav danas samo nagon u kome se krije imperativ da nam je bitnije da budemo voljeni no što volimo.

Institucija

Piše: Milica Špadijer

Dolores iz Westworlda na početku serije kaže: „Neki ljudi biraju da vide ružnoću ovog sveta. Ja biram da vidim lepotu“, da bismo vrlo brzo otkrili da nije ona ta koja bira da vidi lepotu, već da joj se svakoga dana iznova brišu sećanja na užase koje joj čine drugi.

Do relativno skoro osećala sam da je moja „dužnost“ da na svet gledam tako. Da moja lažna uteha nije opasna, da je „do mene“, da se treba koncentrisati na dobre stvari, da ružičaste naočare ne samo što imaju smisla, nego su i neophodne.

One su počele da gube boju s godinama, konačno postale potpuno prozirne, pa se pretvorile i u fotogrej na bleske bezobrazluka, nesposobnosti, neznanja i neodgovornosti kada je počela epidemija kakvu svet nije video poslednjih 100 godina. 

Slušam u poslednje vreme podkast Dana Carlina u kojem se bavi različitim istorijskim događajima i temama. Baš juče bila je epizoda o bubonskoj kugi u 14. veku. Reč je o pandemiji koja je pokosila polovinu čovečanstva.

Karlin između ostalog priča i kako je jedan od efekata bolesti bio taj da su ljudi, koji u teškim trenucima imaju tendenciju da se zbijaju u grupe, sada bili prinuđeni da budu razdvojeni jedni od drugih i koliko je to dodavalo osećanju očajanja.

Podkast je sniman pre nekoliko godina, naravno i pre korone, tako da je u nekim trenucima bilo tragikomično slušati ga, pogotovo kada je pokušao da približi kugu opisom španskog gripa sa početka 20. veka. Zamislite, kaže, koliko se tek tada bolest brzo širila sa svim novim sredstvima transporta. 

Osećam veliku nelagodu razmišljajući o tome kako će izgledati kada za nekoliko decenija ili vekova neki budući istoričar bude prepričavao događaje s počeka 2020. godine. „Svi su ludi, a većina je i neverovatno glupa“, jeste rečenica koju sam najviše puta izgovorila tokom vandrednog stanja.

Pretvorena u mrzitelja onih koji su nesposobni da pokažu minimum odgovornosti za svoje sugrađane, brzo sam bes okrenula ka onima koji bi morali da znaju istoriju i da budu spremni na sve što može doći. Obične ljude sada, malo hladnije glave, i razumem, ali države, vlade i svetske organizacije postoje, između ostalog, da ne bismo morali od svega sami da se čuvamo. 

Još je Polibije pričao kako istorija ide ukrug, imamo toliko citata o tome kako su oni koji ne znaju istoriju osuđeni na to da je ponavljaju i ipak se ovako nešto desi. I to se dešava isključivo zbog gluposti, nadmenosti čudno iskombinovane sa poniznošću, i naravno pohlepe onih koji odlučuju.

Zbog činjenica poput razlika naših i njihovih prosečnih plata ako ničeg drugog, ja sam verovala da su „vođe prvog sveta“ sposobnije. Ne bolje, ne manje korumpirane, ne dobronamernije, jednostavno sposobnije. 

Ne može se na događaje od pre sto godina gledati kao na davnu istoriju koja nema veze sa nama jer smo mi sada potpuno drugačije društvo i ljudi. Priroda, i izvan i unutar nas, ma koliko je mi uništavali, nije drugačija. 

O vlasti svoje zemlje iluzije nemam, ali vreme je da oni koji su dozvolili da se sa Evropom, pa onda svetom desi šta se desilo, koji su lupetali o ljudskim pravima, nezatvaranjima granica i sličnim stvarima, skinu roze naočare, koje neki od njih zapravo nose iz ubeđenja.

Može se jedino pokušati sa razumevanjem sveta u kojem se živi, da bi se šteta mogla unapred predvideti i umanjiti koliko je moguće. To bi morao da bude posao onih čija odgovornost jeste da predvode, da „rade u ime svih građana“ i da zapravo, služe narodu.