Zašto samo ljudi plaču?

Poslednji put sam zaplakala juče, jer sam se osećala usamljeno, a dan pre jer sam slučajno izbrisala deo članka na kome sam radila i onda propustila autobus.

Rođeni sam melanholik, osećam duboko, izražavam javno, smejem se često, besnim burno, a plačem u galonima. Morala sam rano da naučim da kontrolišem suzne ispade kako bih preživela osnovne društvene situacije s obzirom na to da niko ne želi provoditi vreme pored čovečje prskalice. Otac nije imao puno strpljenja za moju emocionalnu ekspresivnost, te bi mi uglavnom namršteno dobacio da se umijem hladnom vodom, što bi me samo još više učinilo neutešnom.

Profesor suzâ, nizozemski klinički psiholog Ad Vingerhoets u knjizi “Why Only Humans Weep” rastvara jednu od najučestalijih predrasuda – da plačemo kad smo tužne. Češće plačemo jer smo besne, bespomoćne, iznenađene, nego zato što oplakujemo ili se saosećamo. Značenje i praksa plakanja u društvu rastu i opadaju, tvrdi Vingerhoets, koji je tokom deset godina rada sproveo na desetine studija širom sveta, te se pokazalo da sada proživljavamo “sentimentalno vreme” u društvu: “Nikada nismo imali priliku da vidimo toliko suza na javnim mestima - od političara i političarki do sportista i sportiskinja.”

Odnos prema plakanju poslednjih godina se intenzivno menja, te suzice prelaze iz privatne sfere u javni diskurs, što dokazuje, na primer, svedočanstvo Care Delevingne da je svakodnevno plakanje preduslov njenog mentalnog zdravlja. Tu je i priznanje novinarke Emily Maitlis da nakon važnih intervjua redovno plače. Među strastvenim cmizdravicama su i Ariana Grande, koja je proridala nekoliko nagradnih govora, Olivia Colman kojoj suze nisu smanjile smisao za humor prilikom uručivanja Zlatnog globusa, te naš najdraži feminista među teniserima, Andy Murray, koji se besramno rasplakao kada je objavio svoje povlačenje. S druge strane, neupitno snažna, autoritativna i artikulisana novozelandska premijerka Jacinda Ardern, čitave je govore održala dok su joj se oči caklile, povremeno se zagrcnuvši, neprikriveno potresena teškim događajima, te iskreno se saosećajući s okupljenima.

Princip empatije 

Iako patrijarhalni koncept tvrdoga vođe, koji udara šakom – ili čime već – o sto te izaziva opći strah pod latentnom ili manje latentnom pretnjom nasilja i dalje prevladava, polagano ga i sigurno potiskuju druge vrednosti.

Ardern osvaja poverenje sugrađana ne besom, hladnim racionalizacijama i pretnjama, nego upravo iskrenošću, odnosno emocionalnom otvorenošću; demonstracijom da razumevanje i mekoća nisu znak slabosti nego upravo snage i izdržljivosti.

Tradicionalna dihotomija između “razuma i osećanja” aktuelna je koliko i drugi elementi romana Jane Austen, pa, s obzirom na to da nam dramatični padovi s konja nisu uvertira u romantiku, a rukom pisana pisma najbrži modus komunikacije, valjalo bi napustiti i zastarele stavove o hladnim autoritetima.

Psihoanalitičar Kohut u osnovi razvijene ličnosti je postavio kvalitete mudrosti, kreativnosti, humora i empatije, čime se može pohvaliti retko koji talking head, čije bi performanse moći bile urnebesne da nisu ubojite.

Prema World Economic Forumu, u Japanu je preporuka plakati jednom nedeljno, kako bi se otpustio stres, te čak postoji hiperpopularna serija predavanja za podizanje svesti o blagodatima plakanja, koju vodi namida sensei, odnosno učitelj suzâ. Ipak, dominantna je percepcija u našoj okolini da plač deluje poput bele zastavice i da umanjuje autoritet. Nezamislivo je da na poslovnom sastanku, čak i najrazumnije argumente iznesemo plačnim tonom, a da neko ne posumnja u naše psihičko zdravlje.

Uprkos feminističkim talasima novije istorije, i dalje se neguju mačo ideali kao garancija kompetencije – muškarci na vrhu, svoju moć će često uspostavljati i afirmirmisati dislociranom agresijom, dok će mnoge žene nastojati da im pariraju preuzimajući isti obrazac, iako zaokružena inteligencija zapravo podrazumeva intelektualnu, odnosno racionalnu stranu, kao jednako vrednu emocionalnoj, odnosno empatičnoj.

Imaju li suze rod? 

Žene plaču osetno više nego muškarci, i to ne samo u javnosti i popkulturnoj reprezentaciji nego i iza zatvorenih vrata, iza kojih sam se i sama našla, pa se nameće pitanje zašto je to tako. “Imamo razloga da verujemo da možda postoji određeni ženski hormon koji podstiče suze, no društveni kontekst je u znatno važniji faktor”, kaže Vingerhoets, naš stručnjak za pitanja plača.

“Postoje faktori koji oblikuju naše ponašanje kada je reč o plakanju: izloženost emotivnim situacijama (žene se više angažuju u emotivnoj materiji, bilo da je reč o knjigama, filmovima ili prijateljstvima); izbor profesije (istorijski gledano, više je žena radilo u emotivnim industrijama poput zdravstva) te koliko se uopštenp nemoćno i bespomoćno osećamo”, što na potpuno očigledan način povezuje fenomen za politički i društveni položaj žena.

“Kao terapeutkinja, ne mislim da muškarci plaču manje od žena, ali u mom društvenom okruženju, ta bi opservacija bila ispravna”, kaže psihološkinja Natalie Cawley. “Istraživanja pokazuju da pre puberteta nema razlike u učestalosti plakanja između muške i ženske dece, što sugeriše da muškarci uče putem svog društvenog konteksta, posle puberteta, da je manje prihvatljivo da ih netko vidi kako plaču ili pokazuju ranjivost.”

Pisac i aktivista na području mentalnog zdravlja Matt Haig objašnjava: “Naličje patrijarhata je to što smo, uz svu privilegiranost i društveni prostor koji muškarci zauzimaju, emocionalno naterali sami sebe u kut. Plačem prilično često, ali ne pred muškim prijateljima i poznanicima. No sada barem mogu da razgovaram s muškarcima o plakanju pa pretpostavljam da je to značajan napredak. Toksični maskulinitet diktira uske parametre u kojima muškarci izražavaju osećanja, na primer, u kontekstu sporta”. U tom slučaju količina patosa nadilazi sve granice racionalno objašnjivog – obratite samo ton koji se koristi u navijačkim pesmama ili broj emocionalno devastiranih muškaraca na utakmicama kako ridaju od razočaranja ili sreće, kolektivno i besramno.

Cry Me A River 

Plakanje je “iscjeljujuća praksa”, važna za “procesuranje misli i sećanja”, kaže Cawley, te nam pruža osećaj katarze. Ispirajući oči slanom vodom, uz povremeno iskonsko zavijanje, proživljavamo emocionalno rasterećenje kao fiziološko, psihološko, emocionalno i duhovno iskustvo.

Međutim, Vingerhoets otkriva da je društvena važnost plača takođe važna jer “ono drugima signalizira da su nam potrebni. Pokazuje da nismo agresivni te da su nam namere miroljubive. A kada plačemo u pozitivnim situacijama (na primer, kad nas nešto dirne), to otkriva naš moral.”

Istraživanje kliničkog psihologa Corda Beneckea pokazalo je da se ljudi koji ne plaču više emocionalno povlače te doživljavaju negativna osećanja, poput besa i gađenja, znatno više nego mi, plačljivice, koje načelno pokazujemo više empatije te se snažnije povezujemo s drugima. Tendencija da se ukloni sram plakanja dobija na važnosti, no hoće li ljudi koji ne plaču jednoga dana implodirati ili eksplodirati? Verovatno nijedno. Stručnjaci imaju različita mišljenja, no u osnovi, neki ljudi plaču puno, neki malo. Jedno je sigurno: kada osetite da vam je svega malo previše i oči počnu da vas peku, prepustite se.

Izvor: Elle.hr

Tekst: Ana Fazekaš