Poput ovih crnih slova na ovom belom papiru, crno-bela fotografija može da bude hladna i jednostavna, dosadna i lagano zanatska. Pre samo nekoliko godina sve dnevne novine bile su crno-bele.

Peter Lindbergh je 1988. slikao Tatjanu Patitz, Christy Turlington, Estelle Lefebure, Karen Alexander, Rachel Williams i Lindu Evangelistu za avgustovsko izdanje američkog Vogue izdanja. Sve su bile na plaži u belim košuljama.

Devojke bez šminke, i sa kosom koju frizira vetar dotad su bile gotovo nezamislive u modnoj fotografiji.

Nažalost, i danas su podjednako retke.

Lindbergh je govorio da je crno-bela fotografija veoma značajna za stvaranje supermodela pošto se na taj način bolje vidi kako oni zaista izgledaju, jer se smanjuje komercijalna interpretacija koju omogućuju boje i, zvuči pomalo čudno, lakše se postiže efekat realnosti. Govorio je i da fotošop može da unizi osobu do ništavila, a da fotografi danas imaju odgovornost da oslobode žene od terora mladosti i perfekcije. To bi u krajnjem slučaju značilo i slobodu od (terora) mode. Ali, to je već previše filmski. Baš kao što su i njegove fotografije filmske, često sa vidljivim kamerama i šinama, reflektorima i zavesama. 

Herb Ritts je u to vreme imao malo drugačiji pristup.

Brisao je granice između komercijalne i umetničke fotografije, postajući jedan od stvaralaca originalnih supermodela. Ako pogledamo Tatjanu Patitz pod šifonskim velom na naslovnoj strani britanskog Voguea za oktobar 1988, možemo da primetimo tu monumentalnu statičnost grčke skulpture, koja je bila sinonim za modnu fotografiju pre Richarda Avedona. Rittsov statični pokret sličan je akademizmu Horsta P. Horsta, čiji su svetlosni kontrasti ipak jači, toliko da modeli izgledaju kao da su od kamena, a ne od mesa. Upravo je to glavna razlika između njih dvojice. Horstove modele želite da gledate.

A Rittsove želite da dodirnete.

Želite da se sunčate sa njima na tom kalifornijskom suncu. Možete da osetite i pesak pod nogama, i talase na plaži.

I jedino što vas sprečava da se pokvasite jeste strah od njihovog savršenstva. Kao što se za spot za Freedom od Georgea Michaela tvrdilo da može da pretvori hetero muškarca u homoseksualca, tako je Wicked Games Chrisa Isaaca, u režiji Herba Rittsa, mogao da prebaci gejeve na straight put. Nažalost, previše je njegovih antologijskih slika Madonne, Cher, Princea, Michaela Jacksona i Davida Bowiea da bi to bilo moguće. I svakako je previše nagih muškaraca sa renesansno izvajanim ramenima, savršenim trbušnjacima i donjim delovima leđa, previše je nagih žena sa savršenim stomacima i donjim delovima leđa i mekano punim grudima, zbog kojih vam nikad ne bi palo na pamet da imate neke šanse za tu kalifornijsku plažu. 

Irving Penn je određene telesne mane ili neobičnosti činio glavnim likovima svojih fotografija. Isto kao Horst i Ritts, on ne napušta statičnost, ali potpunim odsustvom simetrije i fokusom na stopala, šake, ili mladež na licu, njegova dramatičnost je bila skoro zastrašujuća. Alfred Hitchcock, Truman Capote, Pablo Picasso, Salvador Dali, John Kennedy i Igor Stravinski sa svojim biografijama i delima bili su njegovi savršeni modeli. 

Helmut Newton mogao je da stvori istu takvu mračnu napetost, ali uz pokret, i to odlučan i moćan ženski pokret, kojim se provokativno menjala modna fotografija u drugoj polovini dvadesetog veka. Fetišizam, voajerizam i sado-mazohizam, ponekad uz previše cigareta, gurali su erotičnost njegovih slika do granica pornografije. Ali, ono što je sprečavalo i njega i većinu legendarnih fotografa da pređu tu granicu jeste razumevanje glamura. 

Richard Avedon je tim glamuroznim jezikom govorio tečno kroz svaku svoju sliku. Ne samo da je uveo pokret u modnu fotografiju, nego je njime promenio i samu modu, i to njen najstroži deo. Unikatna i preskupa, nedodirljiva i aristokratski nepokretna poput svojih uobraženih klijenata, visoka moda se kroz Avedonov rad spustila na ulice, i postala dopadljiva i novoj grupi kupaca. Otmenost više nije morala da bude ozbiljna. Nije bila ni neozbiljna.

Bila je negde između, kao Dovima sa slonovima.

Od istorijskog Diora iz 1947, preko Saint Laurenovog Diora na Dovimi 1955, do Calvina Kleina na Kate Moss u 1996, i Stephanie Seymour i Marcusa Schenkenberga na Versaceu iz 1993, Avedon je spojio klasiku sa opuštenošću i glamur sa minimalizmom. 

A kao i Avedon, jednako maestralan u boji i u crno-belom, bio je, i još uvek jeste Steven Meisel.

Njegova prva naslovna strana 1988. bila je u sepiji, i Robin MacKintosh nosila je samo belu Ferre košulju. Oribe joj je malo skupio loknastu kosu, a Laura Mercier koristila je Dior šminku za potpuno prirodni izgled kože.

Kreativni direktor je bio Fabien Baron. Jedini naslov je bio Il Nuovo Stile. Sve potpuno jednostavno i minimalno, a toniranje sepijom ublažilo je hladnoću crno-belog portreta i učinilo ga odličnim za letnji dvobroj. Meisel se i kasnije vraćao sepiji, najvažnije u septembru 2014, za 50. godišnjicu časopisa Vogue, sa 50 modela na hiperdugačkoj fold-out naslovnici.

Slaveći svojih 25 godina za magazin, u julu 2013. uradio je šest naslovnih strana. Tri su bile u boji, a tri crno-bele. Armani sa Natalijom Vodianovom, Versace sa Raquel Zimmermann i Prada sa Amandom Murfy bile su u boji, dok su Gucci sa Stellom Tennant, Valentino sa Lindom Evangelistom i Dolce & Gabbana sa Gisele Bundchen bile crno-bele. Pored činjenice da su samo italijanski brendovi bili na ovim jubilarnim stranama, najzanimljivije je videti sa kakvom lakoćom Meisel manipuliše i crno-belom i kolor fotografijom.

Manje ili više je očigledno da je ponekad inspirisan svojim prethodnicima, i to mnogima od njih, pa mu se stil ne može ograničeno definisati. Ali, bez obzira na to da li je fotografija grupna, ili je portret, svaka njegova naslovna strana izgleda snažno i čisto, zahvaljujući samo jednoj sintagmi ili jednoj reči koja može da stoji na toj slici, pored barkoda, datuma i cene. Što je ovde bio on, to je Bruce Weber bio za L’Uomo Vogue. S tim što je Weber u crno-belom izrazu jači nego u boji.

Njegov američki sportski homoerotizam, kao i seksi žurke Marija Testina i studijska disciplina Patricka Demarcheliera poseduju tu posebnu vrstu legendarne klasike u svojim crno-belim izdanjima. Ali, o njima trojici nećemo ovde pisati, sve dok presude za optužbe o seksualnom uznemiravanju ne budu pravosnažne. 

Ellen Von Unwerth koristi sličan narativ kao i Newton. Mnogo obnaženih devojaka sa raznim fetišima, ali bez ikakve napetosti, u potpuno oslobođenom pokretu, i često u lezbijskim odnosima uvek prikazuju lepotu ženske razigranosti sa malo bezobrazluka. 

Aktuelnoj generaciji fotografskih zvezda pripadaju i Annie Leibovitz, Paolo Roversi, Mert Alas i Marcus Piggot, Craig McDean, Inez  van Lamsweerde i Vinoodh Matadin, Steven Klein, Nick Knight, Willy Vanderperre, Tim Walker, Juergen Teller, Colier Schorr, Mario Sorrenti, Glen Luchford, Terry Tsiolis, Solve Sundsbo, Txema Yeste, Nico Bustos, David Sims, Alexi Lubomirski, Giampaolo Sgura, Mariano Vivanco, Luigi Murenu i Iango Henzi, Miles Aldridge, Paola Kudacki, Camilla Akrans, Alasdair McLellan, Thomas Whiteside, Chris Cholls, Sebastian Kim, Raymond Meier, Josh Olins, Ryan McGinley… I Hedi Slimane.

Njihove naslednike tražićemo u novoj grupi mladih fotografa: Harley Weir, Zoe Ghertner, Theo Wenner, Jamie Hawkesworth, Ben Toms, Bibi Cornejo Borthwick, Gray Sorrenti, Petra Collins, Tyrone LeBon, Coco Capitan, Jack Davison, Ethan James Green… I Karl Lagerfeld. Novi minimalizam kod većine njih počiva na imitaciji dokumentarne i čak amaterske fotografije. Ta vrsta usiljene opuštenosti i veštačke melanholije često ih čini monotonim (jednobojnim), iako su u boji.

Sa druge strane nalaze se prekvarcovane i prepeglane silikonske tvorevine sva „tri pola“.

Ali, možda je i istina da crno-bela fotografija sakriva više nedostataka nego svaka retuširana fotografija u boji. Sva ta drastična maskiranja, između ostalog, posledice su selfie (ne)kulture i masovne produkcije koju sa sobom nose društvene mreže, ali su i posledice takođe internetom generisane političke korektnosti koja je prosečno (ne)talentovanim ljudima omogućila zapanjujući uticaj i poslovnu angažovanost, ne zbog kvaliteta njihovog rada, već na osnovu njihovih političkih, rasnih, religijskih i estradnih stavova. Broj pratilaca takođe ne može da škodi. A ni broj glasača. Vidljivost je velika tamo gde je svetlost slaba. 

Poput ovog crnog teksta u ovom belom časopisu, crno-bela fotografija može da bude topla i komplikovana, zanimljiva i teško umetnička. 

Tekst: Veljko Gavrilović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/