Svedoci smo zastrašujuće statistike- od početka 2018. godine 27 žena je stradalo u porodičnom nasilju, 10% žena prijavilo je fizičko nasilje, a 32% žena je bilo izloženo nekom obliku psihičkog nasilja. 

Skoro svaka druga žena (49,8%) je doživela ili doživljava neki oblik psihičkog nasilja, a svaka treća žena (33,9%) je doživela fizičko nasilje od strane člana porodice. Istraživanje beleži 9,1% slučajeva seksualnog nasilja nad ženama u okviru porodice. 

U okviru obeležavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembra u 11h ispred Muzeja savremene umetnosti, biće organizovana prva ženska trka. Razgovarali smo tim povodom sa Irenom Pavlović, koja je osmislila koncept „Run Art“ (trčim i pišem) i pomaže ženama iz Sigurne kuće da uz pomoć sporta prevaziđu traume kojima su bile izložene. 

Možete li nešto više da nam kažete o trci koja se održava u okviru obeležavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama? 

Trka se održava u subotu 25. novembra i start je u 11, 00 časova. Okupljamo se ispred Muzeja savremene umetnosti i trčaćemo do 15,30 časova, pa svi koji žele mogu do tog vremena da nam se pridruže. Staza je dugačka 1800 metara i kružna je, jer je zamišljeno da prolazimo jedna pored druge i bodrimo se. Ovo je prva trka koju organizujemo u okviru obeležavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i cilj je da bude samo prva u nizu. Razlog za isključivo ženskim učešćem leži u potrebi da u ovakvim situacijama žena-ženi pruži podršku. Muškarci, kao i brojni mališani biće prisutni na trci i bodriće nas. Sve učesnice trke, kao i oni koji se tu iz nekog razloga zateknu, moći će u knjizi koja će tom prilikom biti otvorena, da ostave poruku motivacije ženama koje su pobegle od strahota nasilja. 

Kakva je Vaša saradnja sa ženama iz Sigurne kuće?

Pružam podršku njima i njihovoj deci kroz organizaciju aktivnih treninga. Upoznata sam sa problemima tih ženama, brojnim traumama koje su doživele, kao i strahom od samostalnog života. Učim ih da u trenucima tenzije, uzmu patike i izađu napolje na svež vazduh. Neke od njih tamo borave kratko i zato ponekad moram brzo da radim, kako bi što pre prihvatile taj obrazac. Trčanje nije rešenje njihovog problema, ali jeste jedan vid samopomoći.  Da se ne bi vratile starom životu, ili bile ponovo sa nasilnikom, moraju da menjaju sebe i svoj život. Trčanje u tome može dosta da im pomogne. 

Pošto dugo radite sa ženama iz Sigurne kuće, šta biste rekli da je njihova zajednička karakteristika, problem sa kojim moraju prvo da se izbore? 

Jako nisko samopouzdanje. Psihičko nasilje ostavlja veliki trag, one su stalno omalovažavane, potcenjivane, mučene. To su žene koje prvo moraju da se uvere da njihov život vredi i da one same vrede. Jedna od njih mi je rekla: „hvala ti što si poverovala u mene, pre nego što sam poverovala u samu sebe“. To je ja mislim ključ. Da im neko pokaže da veruje u njih. Govorim im da ne odustaju, da počnu da uspostavljaju dobre navike. Trčanje ih ništa ne košta, a može dodatno da ih osnaži. 

U Sigurnoj kući, najčešće provedu šest meseci i potpuno su izgubljene dok tamo borave, ali nažalost, jednako izgubljene i izađu odatle. I one, kao i svi uostalom, prvo kukaju kad krenu da vežbaju. Objašnjavam im da nije toliko bitno da budu zgodne, već da je važno da im telo izdrži sve napore koji se pred njega stavljaju. Većina njih se bavi teškim fizičkim poslovima. Neke  od tih žena su stvarno pravi borci. Zaposlile su se, iznajmljuju male stanove i pokušavaju da žive novi život, ali neretko čujem i da se pojedine žene vraćaju na staru priču. Ne mogu da se izbore sa strahom, neizvesnošću i činjenicom da životni standard treba da im bude mnogo niži. Govorim im  da moraju da se bore zarad toga da budu u miru sa sobom i svojom decom, što je najvažnije. 

Takođe, velika je zabluda da su samo žene nižeg staleža izložene nasilju. U Sigurnu kuću neće svakako doći žena koja je situirana, ali nažalost tako se stvara lažna slika da takva sudbina prati samo žene koje dolaze iz nižih struktura društva. 

Kako ste Vi počeli sa trčanjem?

Sa 37 godina sam krenula da trčim i to mi je u potpunosti promenilo život. Osnažilo me je, navelo me je na preispitivanje, samovanje kroz aktivnost. Osmelila sam se da sanjam san za koji mnogi misle da je neostvariv, jer se ne postaje trkačica sa 40. E pa postaje se! Pre nekoliko godina dijagnostifikovan mi je maligni melanom. Tada sam shvatila da se nešto dešava u mom telu, što me podriva i pravi štetu mom organizmu. I tako, jedna dežmekasta mama troje dece krenula je u tim godinama da trči. Prvo sam se informisala na internetu oko neophodnih prethodnih priprema i krenula sam malo po malo, korak po korak. Ubrzo su apetiti počeli da rastu. Što sam više energije trošila, više mi se vraćalo i shvatila sam da mogu više i duže da trčim. Tako sam nedavno, na Staroj planini prešla 82 kilometara. 

Da li možete da nam objasnite koncept „Run Art“-a?

Run Art je spoj umetnosti i sporta. Čine ga žene koje misle da je prošlo vreme za neke stvari, a nije. Žene koje je potrebno osnažiti. Ja im nisam trener, već prijatelj koji sa njima trči. Ne dopuštam im da posustanu i zbog toga sam prisutna dosta u njihovom životu. Podržavam ih da naprave male korake koje će rezultirati velikim stvarima. Podstičem ih i da pišu, jer smatram da je jako važno dokumentovati svoj život. U glavi je sve maglovito, ali kada pokušamo da zapišemo svoje misli, na pola smo puta da razjasnimo sebe- sebi. Naglašavam da nije bitno da žena bude brza i da trči mnogo. Već samo da zavoli kretanje. Uz kretanje, trčanje, jačaju i drugi životni segmenti, odluke donosiš na drugi način. Ljudi su dosta otcepljeni od sebe. Tako im je lakše, jer se plaše da se osame. Izgubila se ta jednostavna životna priča. Nametnuta nam je ta „high class” vizija stvarnosti.Nedavno sam počela da trčim i sa jednim slepim dečkom Markom Marjanovićem. Reč je o sinhronom trčanju, trčimo zajedno i ruke su nam povezane jednom trakom. Posle tri i po meseca treninga, istrčali smo polu maraton i Marko je iza sebe ostavio 400 trkača na stazi, bio je brži od njih. Ne smemo zaboraviti da je pojedinac važan i da kao pojedinci moramo da menjamo stvari, ali da prvo uvek krenemo od sebe.  

Razgovarala: Lj.K.

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/