Taj bes se proteže na svašta - boli stara ljubav, boli nepravda što roditelji nemaju mirnu starost i to što su prijatelji povremeno ili nikako zaposleni, što zdravstvene knjižice kasne, zato što je sumrak svih vrednosti, muzeji ne rade i za kafane se sve manje ima para, a za pozorište nikako.  Besni smo što su filmovi loši, haljine loše krojene i što možda nećemo dostojanstveno ostariti.  A pevačice se garant bezbrižno smeju, opale selfi i nazdrave šampanjcem.

Pierre Bourdieu je potkraj šezdesetih još pokušao da opiše i dokuči onaj strašni stereotip da se viši društveni slojevi odaju belom baletu i ulju na platnu, dok sirotinja raja bol i siromaštvo duha utapa u buci zurli i talambasa ili u najboljem slučaju heklajući miljence.

To donekle i odgovara istini društava stabilnog klasnog poretka, gde bogati vuku svoje bogatstvo od druge republike, a siromašni zapinju dok govore. Mnogi su kulturnjaci tomove i tomove pisali o lakoj zabavi nižih klasa, o primordijalnom instinktu radničkog naroda da posle teške muke uključi televizor i oda se sapunicama, intrigama iz sveta poznatih i lakim notama što u srce diraju. Isti etalon pretpostavlja i neke salone elitnog društva gde se grickaju bademi dok u pozadini po (koncertnom) klaviru neko prebira po povratku sa hipodroma, a pre odlaska u operu. Ali, nisam sigurna da u zemljama bratstva, jednakosti i slobode, prve violine ne moraju da tezgare po svadbama ili bar spotovima, jer odavno kulturni kapital nije isto što i bogatstvo. Hoću reći i Mozzart je nekom svirao uz ručak, a Michelangelo je za tajkuna radio kao kamenorezac.  

Nevolja je što ne postoji univerzalno prihvaćen kulturni ukus, već ukusi koji se na ovaj ili onaj način nameću raznim argumentima, i kao dokaz toga uvek podsetim kako je Adorno, doajen frankfurtske škole, tomove ispisao da ljude odvrati od prljavog džeza i učinio da svaki pošten intelektualac omrzne Vagnera. I to se radi i danas. Svuda. Pitam se dokle.

Primetila sam jednu čudesnu pojavu. Izgleda da živim u svetu kreativne aristokratije, posebnog sloja deklasiranih vlasnika onog „bogatstva koje se ne može kupiti“ koji logično, nemaju keš da to i dokažu. Suprotno nekom tržišno orijentisanom društvu gde bi težili da poput firentinskog vajara za novac razmene svoj prefinjeni ukus, plavokrvnim naslednicima kolekcija ploča i nakita, ostaje samo da se dostojanstveno povuku u oronule salonske stanove i tu i tamo naprave po žurku u sećanje „na ona dobra stara vremena“ u kojima nikad nisu zaista živeli.

Ova naša dekadentna aristokratija koja to nije ni bila, drži se za ostatke kulturnog nasleđa kao za babin nakit koji odbija da proda čak i kad nema za grejanje jer, šta ako ga dobije upravo ona pevačica s početka. Onda će se urušiti svet, a sunce, mesec i zvezde otpašće sa nebeskog svoda.

Od onih sam što bi utržile naleđeni nakit za nešto jestivo, ali verujem da je sila pravih vrednosti u meni jaka. Čuvam poštenje, solidarnost i ljubav i malo peska u glasu narodnih pevačica ne može me zatrpati. Meni ne smetaju polugole pevaljke. I ne samo da mi ne smetaju, nego ih i volim. Volim i džez i Adorna. Volim i tursku i rusku i narodnu i zabavnu muziku i eksperiment i operu. Ja volim muziku, volim muziku i pozorište i bioskop, volim i knjige, ali i sport. I olimpijadu i svadbu i vašar. Hoću da kažem, ti izbori su lažni. Ko je ikad rekao da mora da se bira između koncerta i utakmice, pasulja i hobotnice? Mora da se bira između hiljadu drugih i mnogo važnijih stvari, moramo stalno da učimo, da se preispitujemo, da se borimo. Moramo da jedemo, ali i da mislimo i od toga nas neće spasti ni rijaliti šou ni balet.  

Ali, ubiće nas ta malokrvna aristokratija, ugušiće nas dekadentni naslednici nekada po nečemu uspešnih ljudi, koji krckaju kulturno nasledstvo i zamišljaju da brane svet od polusveta. Jer to je prevara. Polusvet ne postoji zaista. Umesto polusveta, oko sebe vidim samo ljude koji se snalaze kako znaju i umeju.

Ne postoji ni elita, na njenom mestu su izgubljeni i usamljeni ljudi koji pokušavaju da razumeju šta se dešava. Intelektualci, primitivci, feministkinje, frizerke, krimosi, hipsteri, mali preduzetnici i umetnici, svi smo mi samo etikete sa rasprodaje u tržnom centru pravih vrednosti. Pa ko voli... 

Zamišljam Morfeusa koji kaže: „Šta ako bih ti rekao da te to što slušaš ne čini boljim od drugih?“ i tako učini kraj bizarnom kulturološkom matriksu uz koga mogu da se jednom zauvek rasprsnu parčići hejta, uvreda, likovanja, hvaljenja i žaljenja, da odmorim malo mozak od besmislica. I da počnemo već jednom da mislimo tu revoluciju. 

Tekst: Marija Ratković 

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/