Juče je ceo svet obeležio šest godina od smrti male Britanke čiji je glas skovao mit. Pre ravno šest godina Beogradom se prolomio krik Amy Winehouse.

Svi mi što smo pre tih šest godina nimalo razočarano posmatrali kako se Amy nespretno opire urlicima i molbama publike da konačno peva volimo da mislimo da nije bila puka slučajnost što je baš to bio poslednji put da je na sceni. Iako je slutilo na tragediju.

Ostao je taj (ne)slavni koncert nekako dvojako ugnežden u kolektivnoj svesti. Pamte ljudi to mahom kao debakl, bačene pare, šta li. Ali, ako ste je ikada makar trunku razumeli, nije vam žao. Ni na sekundu. Ni trunku. Album Back to Black, sa kojim je krenula na turneju, 27. oktobra protekle godine napunio je 10 godina.

Na sajtu BBC-a je tog dana osvanuo tekst pod imenom "Šta je Ejmina muzika stvarno otkrila?", a URL još bolji: the-sadness-amy-never-put-in-song.

Album (ili ona), iako suštinski sirov i ispovedački, zaista nije uspeo da sažme sve njene patnje i fatalističke ljubavne krikove. Šta to njena muzika onda nije otkrila? Šta nije mogla da strpa u tih 34 minuta i 56 sekundi? Šta, u stvari, nije stigla?

Fraser McAlpine članak počinje objašnjavanjem faktora neophodnih za stvaranje world-beating albuma, tako suptilnih, mekanih i tankih, da je gotovo nemoguće dokučiti ih. Talenat, podrazumeva se, igra ključnu ulogu, ali igraju i tajming, prosuđivanje i neverovatna količina neverovatne taličnosti. U Amynom slučaju sve je to nekako čudno, slažemo se svi. Talenat je neporeciv, nepobitan, aksiomatski; sposobnost dobrog prosuđivanja uvek upitna, a tajming joj je došao nekako kao blagoslov, govori Fraser.

Autobiografisanje se, u jednom trenutku, bilo toliko izlizalo i izanđalo, pogotovo kada je okvirna priča krajnje stereotipna: srelo se dvoje. Međutim, ona svoju pripoveda krvareći, i to takvom silinom da joj verujete da njena nije ista kao druge, da njena više boli, da njena više puca, preliva, pršti. Ili baš kao vaša. Ona je ona što je sela u svoju lokvu krvi i čekala da se osuši - iako nikad nije - umesto da naokolo za sobom ostavlja krvave tragove.

On je bio u vezi iz koje nije želeo van, ali je privlačnost između njih bila presnažna da bi se prevazišla. Njegova ambivalentnost hranila je njeno nisko samopouzdanje i podrivala inače nestabilna osećanja; jedini izlaz je piti, gutati, šmrkati, ubrizgavati, sve dok se nešto ne promeni. Pijane, izbezumljene epizode možete, eto, i sada verovatno da nađete negde na internetu, jutjubu, gde već, nema smisla evocirati ih. Svakako nije umela da kaže, poricala je, insistirala na tome da je dobro i sve, apsolutno sve što je mogla, izlila je očajnički u muziku. U album od pola sata. A on definitivno vredi podsećanja, u slučaju da ste ga nekako smetnuli s uma.

Jedanaest pesama na albumu direktan su poetski odgovor na unutrašnji haos. Nekad su filozofske i staložene - poput Love is a Losing Game - ponekad oštre i brutalne. Njen napukli, ranjeni glas pravi red tamo gde ga nema, dajući joj (a tako i slušaocu) prividni osećaj kontrole nad slomljenim srcem i način da se nosi sa izvanredno potentnim emocijama tako što će detaljisati ono najmračnije i najprljavije što je (u)radila. Jedno slušanje You Know I'm No Good pre će vas samo dublje uvući u tu njenu naprslu patnju, nego što će vas ubediti da od nje zaista treba pobeći. Some Unholy War lako se može uvažiti kao najfatalističkiji manifest ženske posvećenosti.

A, ako ih sve pažljivo slušate (mada ni ne znam kako biste drugačije), shvatićete da ona voli da pati na kuhinjskom podu, da je nož simbol boli i olakšanja i da je prema svom muškarcu uvek ambivalentna, čak i kad mu kaže da će primiti metak za njega. Izlaže se, otvara, a njena intima, paradoksalno, još je nekako intimnija i ličnija kad je pretače u note; budi empatiju, osećate njenu bol kao svoju kako vam buši lobanju i njen bes kako preti da vam prokrvari iz očiju. Čak i njena letargija izaziva glavobolju.

Taj true-life detalj definitvno je jedan od ključnih faktora koji je vinuo album u nebo. Iako se ljudima po tom principu može prodati koješta, ovde je stvar identična kao i sa pitanjem stereotipne, arhetipske priče: donosi je drugačije. Iako je bila džez kolos, fan gospela i soula, sa emotivnom težinom nalik onoj koju je nosila muzika ranih dvadesetih godina, koju je neprekidno, instinktivno eksploatisala kao stilističku bazu u kantautorstvu, stihovi su bili ono ''to'' - brutalno iskreni, sirovi, ranjivi, a siline nekog hip hopa, onog starog, ''straight outta Compton''. Taj vajb možda je najekspresivniji u Me & Mr Jones, s referencama na Slik Rika i Nasa, iz koje buja neka cvetna vulgarnost, ista ona koja nikada nije prljala ni pesme Elle Fitzgerald ili Billy Holiday.

Podrazumeva se, morali su producenti da njene reči upakuju u aranžmane koji će nosti nepobitnu vitalnost soula, a da turobnost stiha bude ublažena zbog puke prijemčivosti publici. Ronson i Remi učinili su to s merom; jer moglo je to vrlo lako da razvodni i razblaži značenja reči, da sahrani njenu poeziju i istinu u sjaj besprekorno pitkog i topivog retro soula, umesto da zaoštri sve njene sirove ivice. Treba reći i da je semplovanje ili, ponekad, pažljivo rekreiranje zvuka starih vinilskih ploča da bi se stvorili novi, gotovo savšeno ilustrovalo njenu bizarnu ljubav prema hip hopu i klasičnom soulu istovremeno. Dobila je tako, čini se, neku vrstu muzičkog oklopa.

Temelj je udario Rehab, prvi singl i ujedno pesma koja joj je ultimativno osigurala da će doživotno biti medijska senzacija; Ray Charles reinkarniran u ustima frustrirane Londonke slomljenog srca. I uprkos jeftinim podsmesima na njen račun u narednim mesecima, moć ove pesme leži upravo u buntovničkom salutiranju trenutku u kojem ju je napisala, a isto tako i u nemilosrdnoj komercijalnoj eksploataciji njenog privatnog života koja je odmah zatim usledila, nikad ne prestavši.

Postoji jedan važan razlog zbog kojeg Back to Black stoji sam, na tronu doduše, izolovan od svih drugih snimljenih te 2006. Gomila umetnika istraživala je i eskperimentisala sa prašnjavim, starim džez baladama ili retro soulom; štaviše, dobar deo njih mogao bi se pohvaliti da je napisao iskrene pesme. Adele je tako upala tu, osvojila čitav svet sličnom (dobitničkom) mešavinom ritma i bluza sa romantičnim prokletstvom, ostavivši za sobom Joss Stone i Duffy da se pitaju šta to ona ima, a one ne.

Samo, mnogo je malo onih koji su živeli njenim životom, a još manje onih koji bi priznali svaku modricu i ranu, u umetničkom kontekstu ili bilo kako drugačije. Možda su čak, govori Frejzer u svom članku, i mogli da napišu Tears Dry on Their Own, ali je jedino Amy mogla da sastavi malo remek-delo samorazdiruće i ranjivo poput Back to Black, upakovavši svoje romantične suicidne beleške s onom gorkom, oporom mudrošću što večito mori grlo i dobro prokuvanim razumom.

Provlače se, neprekidno, argumenti da je njena iskrenost samo dimna zavesa, način da se mnogo gora istina gurne negde pod tepih, u drugi plan. Jeste, bilo joj je slomljeno srce, raskomadano, da, bila je pijana, i da, imala je šrapnele iz detinjstva koje je vukla sa sobom; tačno je i da je bila sposobna da vrlo ekstremno reaguje ili se ponaša, ali dok pominje svog ljubavnika, alkohol, drogu, vratolomije, pa čak i sopstvenog oca u svojim pesmama, nema nigde Ejmi koja peva o svom poremećaju u ishrani i to mora da je bilo namerno tako.

Međutim, čak i bez tog skrivenog narativa, njen album obraća se ljudskom biću koje sa njom deli unutrašnji monolog o tome koliko smo groteskni i bezvredni, koliko ne zaslužujemo dobar život, ili, pak, koliko je teskobno nositi ga na plećima. Na kraju krajeva, ako je ljubav zaista igra u kojoj se gubi, onda nije da ne treba slušati onu koja je bankrotirala, stavila na kocku sve i izgubila. Zauvek.

izvor: Nedeljnik

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/