Probudio se. Probudilo ga je vibriranje  koje se od prsa u talasima  širilo niz stomak, preko prepona, nogu, sve do vrhova nožnih prstiju. Ležao je neko vreme zatvorenih očiju i uživao u mešavini ježenja i topline koja je pulsirala i ljuljuškala ga kao južno more. Ne želeći da prekine osećaj za koji je mislio da je  posledica prijatnog sna, nevoljno je otvorio oči.  

Ugledao ju je. Na grudima mu je sklupčana ležala mačka i spokojno prela. Mladić se nije uplašio, nije se iznenadio i nije ga preterano zanimalo odakle je  mačka došla i kako se našla na njegovim grudima.  

Mladić nije voleo mačke. Bile su mu  strane, nepredvidljive, plašile su ga. Nije razumeo ljude koji ih vole, komplikovane, sa pogledima koji malo otkrivaju. Mladić čak nije bio siguran želi li ljubimca, ali mačka je bila tu i lepo je prela na stomaku... „Neka ostane“, pomislio je mladić. 

Posle nekog vremena mladiću je počelo da  smeta što se mačka mota oko njegovih nogu dok joj priprema hranu. Počeo je da mrzi njenu kutiju sa peskom, dlake koje su ostajale na njegovim grudima kada bi prestala da prede... „Kako je glupo imati mačku. Bio bih mnogo srećniji sa psom. Psi pišaju napolju. Mogao bih da trčim sa psom. Glupa mačka!“ Grubo je odgurnuo mačku koja je prela na njegovim preponama. Mačka je zavolela mladića, njegov miris, dodir, glas. Znala je da mladić ne voli mačke. Želela je da postane bolja, nalik psu, da prestane da bude mačka. „Onda će me voleti“, mislila je mačka. I zaista, naučila je da hoda uz nogu na povocu, da piški napolju, da jede pseću hranu. Naučila je čak  da u skoku uhvati bačenu lopticu i donese je mladiću.

Mladić je uglavnom bio zadovoljan promenom. Sad je imao manje posla oko mačke. Bila je kao pas koji prede, ali... jebi ga, ipak je znao da je to MAČKA. Ponekad  je pomišljao  da je otera, naročito onda  kada je bio umoran, a ona pokušavala da mu se uvali u krilo i mazi, ili kada je mjaukala tražeći hranu ili vodu. „Ne mogu da podnesem ovo mjaukanje!“, vikao je mladić. I mačka je prestala da mjauče, prestala da traži. Bilo je sunčanih jutara i snenih večeri kada je istinski  uživao u njenom  sjajnom, mekom krznu, u osećaju koji mu je pružala. Mačka je bila srećna. Mladiću su naročito prijali zadivljeni i zavidljivi pogledi poznavalaca i ljubitelja mačaka koji su  govorili: „Kakva divna plava mačka“... neki su tražili da je kupe... nudili su dobru cenu, mladić je bio ponosan. Mačka je bila srećna. Ali, bilo je dana kada je nije gledao, kada mu je smrdela, kada mu je bila odvratna sama pomisao da udišu isti vazduh. Mačka je venula. Mačka je naučila da se talasi sreće i gorčine u njenom životu sa mladićem smenjuju... Naučila je da je to ritam njihovog suživota.. i to je prihvatila. Šolja sreće... kofa gorčine.... šaka bisera... džak govana...

Trebalo je sve više vremena da jezikom očisti svoje krzno, da oliže rane od pikavaca... Bivalo joj je sve teže da bude pas... a znala je da  i nije  neki pas... znala je da nikad neće biti pas... Zato što je mačka. „Ne mogu da budem pas. I kada nateram sebe da budem najbolji pas koji mogu da budem, opet sam najgori pas koji postoji. On ne može da voli mačku, a ja sam mačka.“

Jednoga jutra mladić se probudio. Isprva nije bio svestan šta nije uredu. Trebalo mu je dosta vremena da primeti da nema pulsirajuće topline koje je proizvodilo mačkino predenje. Počeo je da doziva mačku... 

Autor: Marija Fuštar

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija