„Ne govori ružne reči“ jeste rečenica koju smo čuli nebrojeno puta kada smo bili mali. Rasli smo u klimi gde je od nas traženo dа uradimo domaći, pojedemo sve iz tanjira i ponašamo se tako da mama uvek bude ponosna na nas. Uvrede i psovke bile su reči koje „fina deca“ ne upotrebljavaju. Sećate li se svoje prve psovke?

U trenutku kada sam izgovorila svoju osećala sam se kao da sam rekla nešto izuzetno važno i imala sam utisak da zidovi odjekuju tom rečju. U isto vreme bilo mi je drago, ali sam se potajno nadala da je niko nije čuo. Pred roditeljima ne psujem ni dan-danas. „Ulazak u svet odraslih podrazumeva i dozvolu za psovanje. Dok se deci „ružne reči“ brane, adolescenti koji ruše idole i ideale, razotkrivaju i upoznaju realan, doskora ružičasti svet. Tada počinju da psuju jer tako rade odrasli, a oni upravo to žele da postanu. Osim toga, adolescencija je period obojen intenzivnim, često i negativnim emocijama s kojima se nije lako nositi. Pomoću psovke ‚ventiliraju’ se emocije, tako da se posle takve izgovorene reči oseća olakšanje. Njima se pribegava u situaciji kada smo veoma uzbuđeni, preplavljeni intenzivnim negativnim emocijama u neprijatnim situacijama.

Psovanje na psihološkom nivou oslobađa neprijatne emocije i olakšava nošenje sa fizičkim ili psihičkim bolom, ljutnjom i frustracijom“, objašnjava psiholog Gordana Juričan. Istraživanje koje ide u prilog tome sproveo je profesor Richard Stephens predavač psihologije na Kreele univerzitetu u Velikoj Britaniji. On je proučavao analgetičko svojstvo psovki sledećim eksperimentom: studenti je trebalo da potope ruke u ledenu vodu i da ih tako drže koliko god mogu. Pri tom, trebalo je da izgovaraju prvo psovku po svom izboru, potom reč koja to nije, pa ponovo psovku i tako naizmenično.

Profesor je došao do zaključka da su studenti bolje podnosili bol dok su psovali i to je povezao sa naletom adrenalina: „Psovanje povećava brzinu rada srca, budnost organizma i omogućava mu da se lakše bori sa napetom/bolnom/neugodnom situacijom.“ Pošto malo bolje razmislite o tome, ima savršenog smisla. Kada udarite mali prst o komad nameštaja u kući, sigurno opsujete, je l da? Profesor Stephens je i počeo da radi svoje istraživanje kada je prisustvovao porođaju svoje supruge.

Zaključio je da su joj najružnije reči obezbeđivale najveće olakšanje od bolova. „Prilikom istraživanja zaključili smo da različite psovke ne deluju identično – ‚prokletstvo’ ima efekat kao Panadol, dok ‚j*** **’ ima efekat morfijuma“, objašnjava profesor. Psovke su smeštene u frontalni korteks mozga koji je povezan sa emocijama, dok se običan svakodnevni jezik nalazi na levoj strani mozga. U vremenu u kome živimo, psovke su dobile jednu sasvim novu dimenziju. U Americi je Savet roditelja koji vrši nadzor televizijskog programa došao do zaključka da se u prime time terminima broj psovki, tačnije reči fuck, povećao 2.409 odsto od 2005. do 2010. godine.

Profesor sa Harvarda, Stephen Pinker, u svojoj knjizi Language as a Window into Human nature objasnio je ovaj fenomen: „Možete da koristite psovku da biste emotivno pomerili sagovornika i/ili oživeli običan razgovor, postali zanimljiviji. Ali, kada se ‚ružne reči’ koriste previše, one više nisu taboo. To se nešto što se desilo u XX veku.“ Stephens je došao do istog zaključka - ljudi koji stalno psuju (preko 60 puta tokom dana) više ne dobijaju nikakvo olakšanje zbog toga zato što se mozak jednostavno navikne na psovke i posmatra ih kao svaku drugu reč. Problem „ružnih reči“ javlja se kada u jednačinu uvrstimo socijalni faktor koji je svima dobro poznat.

Ako ste poznata ličnost, nije vam baš važno šta ljudi misle o vama pogotovo ako ste muzičar, pa se explicit lyrics od vas i očekuje. Ali, ukoliko imate malu decu koja imitiraju svaku vašu reč, nastaje problem. Kako ste stariji, videćete da sve manje vaših prijatelja psuje. Većina prestane kada postanu roditelji. Moraju da paze da ne izgovaraju psovke tokom dana, da ne bi čuli kako njihova trogodišnja ćerka te iste reči ponavlja pred komšinicom. Skorašnje istraživanje na Univerzitetu „Arizona“ pokrenulo je pitanje o društvenoj ceni psovanja.

U ovom istraživanju učestvovale su žene koje su obolele od raka. One su nosile skrivene mini rekordere zvuka. Dame koje su redovno psovale, dobijale su manje podrške od voljenih osoba. Iako nisu direktno psovale te ljude, nego jednostavno koristile psovke u svakodnevnom govoru, pažnja voljenih oko njih je izostala. Kada se podvuče crta, psovke imaju više mana nego koristi: „Ako je psovka upućena drugoj osobi, ona predstavlja akt napada, uvrede i zaoštrava odnos između osoba. Ona je sredstvo u službi izazivanja konflikta koji sledi nakon uvrede sagovornika. Zatim, psovka se tumači i kao slabost, nemogućnost da se na adekvatniji način savlada stresna situacija. I na kraju, osobu koju koristi psovke mogu svrstati među vulgarne“, objašnjava psihološkinja Juričan. Znajući to, sledeći put kada nameravate da opsujete nekog ili nešto, pogotovo ako ste ljuti, izgovorite: „Idi u peršun!“ Niko od prisutnih, pa ni vi sami, neće izdržati a da se ne nasmeje. 

Tekst: Branislava Kostić