Kada farbamo zidove, uvek ostane nekoliko tamnih mrlja na belom zidu, koje se mogu primetiti samo ako se priđe blizu i zagleda dobro. I kada se posle tri godine ponovo spremamo za krečenje, utvrdimo da za tri godine niko, baš niko nije primetio te mrlje. Uzalud Salvador Dali kaže: „Nema razloga da se plašite savršenstva, ionako ga nikad nećete dostići.“ Perfekcionististalno čuju tihi unutrašnji glas koji im kaže: „Nije todovoljno dobro, uradi to kako treba...“ A kako treba znači– savršeno. Skoro savršeno se doživljava kao neuspeh! Ne prihvata se ništa manje od savršenstva. „Nema neosvojivih kula, postoje samo loši osvajači“ njihov je moto. Ovde je reč o dvostrukoj zabludi: prvo, ništa nije savršeno, i drugo– skoro ništa i ne treba da bude savršeno. Zdrav i bolestan perfekcionizam. 

Ako postavljate dostižne ciljeve, uvažavate kritiku i učite na greškama, prihvatate sebe onakvim kakvi jeste, osećate zadovoljstvo nakon obavljenog posla, imate opušten odnos prema zadatku, izvršavate zadatke na vreme, može se reći da je vaša težnja ka izvrsnosti zdrava. Perfekcionista se fokusira samo na rezultat svojih napora. On je nesposoban da uživa u procesu na putu do uspeha. Kod njega postojii jedan paradoks: uprkos težnji za savršenstvom postoji istovremeno i strah od uspeha, jer kad se dođe do uspeha,treba ga i zadržati. Ko može da funkcioniše na tako visokom nivou sve vreme? Da li ste sreli nekoga ko je uspeo a da nije pravio greške? 

Profil perfekcioniste

Ljudi koji teže postignuću izvanredni su radnici i svako bi voleo da ima mnogo takvih u svojoj organizaciji. Samostalni su, sami započinju posao i ne treba im puno supervizije. Nasuprot njima, za perfekcioniste je posao arena u kojoj se dokazuju. Stalan strah od rizika dovodi do toga da je perfekcionista oprezan pri iznošenju kreativnih ideja i guši kreativnost svojih saradnika. Uspešan čovek u svakom riziku vidi šansu, perfekcionista u svakoj šansi i prilici vidi rizik. Perfekcionisti teško donose odluke i određuju prioritete, sve je važno. Kada sebi postavljaju rokove, obično pogrešno procene koliko im je vremena potrebno. Ne umeju da kažu ne i zbog toga pristaju na nemoguće rokove. Sporost u radu posledica je stalnog proveravanja i obraćanja prevelike pažnje na detalje. Zato su skloni odlaganju i odugovlačenju. Ne umeju i ne žele da delegiraju zadatak drugome, jer „niko to ne možeda uradi kao ja; provešću više vremena kontrolišući ga,zato bolje da ja to uradim“. Perfekcionisti su rigidni i nefleksibilno se drže svoje„vredne“ ideje, svojih principa. 

U svojoj knjizi Zen i umetnost održavanja motocikla Robert Pirsig opisuje „južno indijsku zamku za majmune“, izdubljen kokosov orah u čiju je šupljinu stavljen pirinač, koji majmuni vole. Šupljina je veličine dovoljne da majmun može da stavi ruku unutra, ali suviše mala da stisnuta šaka sa pirinčem može napolje. Privučen prinčem, majmun bi bio uhvaćenu zamku sopstvene želje, jer ne želeći da ispusti pirinač žrtvuje svoju slobodu. Perfekcionisti treba da ponovo razmisle o svojim vrednostima i odluče da li da tako nastave ili da budu slobodni. Previše su kritični prema drugima,a istovremeno su preosetljivi na tuđu kritiku. Tačni su, precizni, sve stvari drže pod konac, nikad ništa ne bacaju, jer „ko zna za šta će zatrebati“. Skloni su proveravanju, poruke sto puta provere pre slanja jer – sve mora biti na svom mestu. Nikad nemaju vremena za odmor i opuštanje, sva zadovoljstva se odlažu. 

Kako nastaje problem?

Poznati psihodramski terapeut Lou Yablonsky pre mnogo godina ispričao mi je priču o Edwinu Aldrinu. Čuveni Buzz Aldrin bio je drugi čovek na Mesecu, sleteo je na Mesec posle Neila Armstronga 20. jula 1969. godine. Nadimak Buzz dobio je kasnije, kada je postao alkoholičar. U toku lečenja je u jednoj psihodrami Buzz odigrao scenu sa ocem. Nisu živeli zajedno jer je otac bio perfekcionista koji je celog života kritikovao sina i očekivao nedostižne rezultate. Još kao dečak Edwin je morao biti najbolji đak i uzorno dete, očekivala se od njega bar jedna Nobelova nagrada ili Oskar. Kada se vratio sa Meseca, došao je da poseti oca. Ovaj je čitao novine i samo podigao glavu kada je ugledao sina. „Gde si bio?“, upitao je otac. Sa vidnim ponosom veliki Buzz je odgovorio: „Na Mesecu!“ „Jesi li bio prvi?“, upitao je otac. „Ne, bio sam drugi“, pomalo rezignirano je odgovorio sin, na šta je otac samo odmahnuo rukom i nastavio da čita novine. Za neke roditelje deca nikad nisu dovoljno dobra.

Chuck Swindoll je pisao: „Svaki dan u našem životu stvara depozit u banci sećanja naše dece.“ Kuća je inkubator perfekcionizma, jer često je roditelje teško zadovoljiti, postavljaju nerealistične i nedostižne standarde, stalno podstiču krivicu i stid, šalju nejasne signale, a nepodnošljivi konflikti kreiraju „perfektnu oluju“ za budućeg perfekcionistu, javlja se bespomoćnost i beznađe i jedini izlaz je u iracionalnom mišljenju: „ukoliko sam savršen, niko me neće povrediti“.

Koja je cena?

Stalna napetost, pesimizam i depresija praćena stidom i krivicom posledice su obeshrabrenosti. Da bi stekli kakvu-takvu sigurnost, perfekcionisti se često okreću kompulsivnom ponašanju, „leče“ se alkoholom, drogom, šopingom, seksom, kockanjem, a mnoge studije pokazale su i vezu sa poremećajima ishrane. Jedan od najčešćih strahova, strah od javnog nastupa, u direktnoj je vezi sa perfekcionizmom. Opsesivnost i prisilne radnje takođe. Mnogi imaju socijalnu fobiju, večito su u strahu od toga kako će ih drugi proceniti, boje se da drugi ne primete koliko su oni nesavršeni. Perfekcionisti su usamljeni ljudi puni frustracija i skloni izlivima besa.

Kako prevazići perfekcionizam?

Niko se ne rađa kao perfekcionista, perfekcionizmu se uči,a to je dobra vest, jer je moguće ispraviti i smanjiti teret koji vas pritiska. Prevazilaženje perfekcionizma zahteva hrabrost, motivisanost i disciplinu. Za početak treba prepoznati da ste perfekcionista. Ako ste se pronašli u ovom tekstu, vreme je da načinite prvi korak kako biste se oslobodili perfekcionizma. Napravite listu koristi i štete od toga što želite da budete savršeni. Pred svaki zadatak postavite sebi nekoliko pitanja:

Da li je ishod isplativ – da li vredi uloženog truda?

Da li postoji jednostavniji način, koji troši manje vremena? 

Povećajte svesnost svoga ponašanja

Postavite sebi pitanja:

Koje su iracionalne perfekcionističke misli koje ja imam?

Da li sam stvarno toliko loš koliko smatram da jesam?

Kako me drugi vide?

Koji su najbolji načini da obavim zadatke pod ovimokolnostima?

Za svako negativno ponašanje koje ste otkrili potražite optimalnu alternativu poštujući princip DUP – dobroumesto perfektnog. 

Postavite realistične ciljeve

Postavljanjem dostižnih ciljeva postepeno ćete shvatati da nesavršeni rezultati ne vode ka posledicama kojih seplašite. Tako ćete ići na pilates dva puta nedeljno umesto tri puta, ali s vremenom će se smanjiti napetost što nepostižete liniju i formu onom brzinom kojom želite. Odredite striktno vreme za zadatke koje imate. Kada je vreme isteklo, pređite na sledeći zadatak:

-Napravite spisak stvari koje trenutno odlažete

-Izbacite dve stvari sa spiska tako što ćete ih uraditi odmahčim se probudite

-Uočite neprijatne posledice odlaganja

-Nagradite sebe kada završite sve zadatke

-Kaznite sebe ukoliko ne završite zadatke na vreme

-Zamolite nekog da vas opominje i pritiska

Naučite da reagujete na kritiku

Perfekcionisti kritiku obično vide kao napad na sebe i reaguju defanzivno. Fokusirajte se na objektivnost kritike i posmatranja sebe. Prihvatite grešku i prihvatite pravo da je načinite. Ako vas neko uopšteno napada, zatražite od te osobe da bude konkretna i argumentuje kritiku. Podsetite sebe i tu osobu da, ako prestanete sa greškama, prestajete sa učenjem i razvojem. Čim budete izašli iz okvira razmišljanjada morate da budete savršeni da biste dokazali da vredite, nećete više biti defanzivni i ljuti kada vas nekokritikuje. Sa svakom kritikom nešto naučite. Ućutkajte unutrašnjeg kritičara. Uzmite papir i nacrtajte svog unutrašnjeg kritičara, dajtemu oblik i glas, napišite šta vam kaže. Možete pročitati taj tekst naglas nekim čudnim, smešnim glasom. Tako ćete ga obezvrediti i on neće više biti u vama.

Tekst: Zoran Ilić, psihoterapeut