Stil je stav – rad sam reći u poslednje vreme možda i prečesto, čak i za moj ukus. Ta floskula koja se pod kožu uvukla mojoj svakodnevnoj retorici sadrži u sebi, da budem apsolutno iskren, i dozu cinizma prema poimanju i interpretaciji raznolikih stavova i stilova. S tim u vezi moj stav prema „živopisnom“ nam okruženju mogao bi se nazvati mojom ličnom dnevnom dozom umora od svakolikog larpurlartizma u najiskrivljenijoj etimološkoj i sociološkoj primeni.

Iz konteksta samog umetničkog pokreta (l’art pour l’art), gde je umetnost sama sebi dovoljna, došlo je do „male“ zamene teza, u društvo gde smo sami sebi dovoljni u egocentričnom zenitu postavke lične zamenice JA ispred glagola (SVE)ZNATI! Ta količina pseudoeksperata i „salonskih“ poznavalaca tajni univerzuma oko nas ponekad zaliči na pandemiju, za koju je, uveren sam, okidač bio društveni model ponašanja, stavova i stilova koji su daleko od davno zaboravljenih građanskih normi pretvorenih u takozvani mainstream populističkih recidiva društvenog modela jednakosti

U tom opštem nedostatku znanja kao osnovne moći jednog društva, poimanja kao pokretača i vaspitanja kao stuba istog, otvorila se Pandorina kutija populističkih interesovanja i znatiželje, koja je kao u mitskom „sineopsisu“ potisnula nadu duboko na dno pomenute kutije. Ukoliko tome dodamo da je nada hleb siromaha, ili da ista umire poslednja, reklo bi se nema nam pomoći. Ipak, ostaje nam još jedna izreka, koja kaže – nada je san budnih!

Problem je, naime, što smo često više bunovni nego budni, pa nas na prepad uhvate nespremne da zauzmemo stav o svemu, ili o nečemu, o nekome ili o bilo kome. To i jeste problem, jer našu bunovnost vezujemo za gore pomenute insignije društva koje ih preterano i ne vrednuje. Nešto znanja i nešto vaspitanja učine vas nemim svedokom opšte pomame koncepta petnaestominutne vorholovske slave naših „savremenika“. Posmatračem lavine stavova koji se kreću od onih da ne nosim ljubičasto, sve do onih da je neko (obično nije prisutan) nerelevantan u najširem smislu te reči!

To nas dovodi do ključne reči, a to je da je ne samo stav i ne samo znanje nego i stil jedinstvena metafora identiteta svakog od nas koji živimo na našoj plavoj planeti. U eri kada smo spremni izreći stavove, moramo biti svesni i toga da je za njih potrebno imati malo više od bučne retorike koja nas okružuje svojim šupljim odzvanjanjem.

Da bih ostao u okvirima svojih znanja, mislim da je u redu govoriti o modi kao osnovnoj mi vokaciji, koju smo spremni da dekoncentrišemo nedefinisanim stavovima i dekonstruišemo u surovom potrošačkom mentalitetu. Zbog svega toga, osećam da mi je dužnost da u svojim stavovima izrazim strah za ono što je modna budućnost. U vremenu kada smo zaboravili tradiciju i kada je taktilnost zamenjena vizurom brenda, moda svakako da proživljava svojevrsnu prekretnicu u odveć drugoj dekadi novog veka, za koju se, čini mi se, nismo pripremili dovoljno i na pravi način, kako znanjem, tako i osluškivanjem.

A modu je potrebno osluškivati, a ne pratiti, ili kako smo skloni da kažemo – terati, jer se često desi da je mnogi i oteraju od sebe. U novim tendencijama koje se najavljuju za sezonu pred nama prepoznaje se jedan dah prošlosti kroz ikonografiju jednog od najvećih imena modne istorije otelotvorenog u modnom potpisu – Balenciaga. Inovator koji je ostavio dubok trag u estetici visoke mode, eksperimentišući, rizikujući i izazivajući revoluciju u formi i teksturi. Njegova manipulacija osnovnim estetskim imperativom žene – strukom, dovela ga je na modni Olimp, na kojem suvereno vlada i 40 godina nakon svoje smrti. Za prepoznavanje ovakvog estetskog načela potrebno je znanje, složićete se, ali i spoznaja sebe u visokoj modnoj estetici koju je dizajner ostavio u nasleđe poklonicima i ljubiteljima. Isti gospodin Balenciaga bio je i prvi koji je zaratio sa medijima štiteći svoj stil i stav od pojma opštih vrednosti, brižljivo ga pokazujući na revijama koje su u poslednji čas priređivane očima javnosti, koja je mogla samo da se divi, ali ne i da ga kopira. Taj pristup i te kako potvrđuje moju teoriju da je potrebno biti svoj u vremenima kada smo u mnogim slučajevima samo tuđi sledbenici. Taj i takav modni jezik koji je, starozavetno gledano ili rečeno, francuski i miriše na aristokratiju koja se nije ustručavala da prevali i ozbiljan put rizikujući svoju bezbednost u ratnim vremenima samo da bi videla modni potpis ovog dizajnera. Balenciaga je znao da je njegova klijentela poznavalac i ljubitelj njegovog autorskog pečata i izgleda da je to njegovo intimno uverenje bilo toliko jako da i danas boji estetikom najnovije svetske trendove od Nicolasa Guesquiera, koji je na kormilu ovog brenda, pa sve do Driesa van Notena i dalje. Reinvencija estetskih načela unela je duh visoke mode, koja je, kako i rekoh, jedan segment novog modnog crteža koji veliča individualnost.

Nama je ovde, izgleda, draže da lamentiramo nad modnim insignijama ne poznajući ih i stavljajući ih u takozvani kontekst opštih mesta, toliko omiljen u kolokvijalnom govoru. A moda je elitarna pojava, s kojom nikako ne treba preći na TI, mada se to već odavno desilo. Kao u poštovanju ličnosti i njihovih identiteta kada im se u razgovoru obraćate sa VI, i moda se na svoj način počela vređati populističkim poznavanjem njene suštine i kao kroz vapaj pokušava da nas vrati na put u kome ćemo komunikaciju započinjati persirajući joj. Ipak, ne mogu a da ne kažem da ni sama moda nije kriva za to što je sebe dovela u tu poziciju. Više od pola veka dopustila je da je „razvlače“ po šarenim medijima kao svačiju ljubavnicu, čineći joj pritom više zla nego koristi.

Ono što raduje jeste njen povratak korenima i sopstveno preispitivanje. Vreme kada je bila negovana i shvatana kao elitarna, a ne kao potrošna roba. Možda, ili zasigurno, ima uticaja i sveukupna svetska kriza na celu tu pojavu?!

Naime, kako i rekoh, moda je u fazi kada svoje korene ponovo brižljivo neguje boreći se s bremenitim nasleđem, ali i maglovitom budućnošću, koja lavira između nečega što bi se dalo nazvati visokom modom i onog drugog što bi se pak nazvalo uniformom. Taj lavirani modni crtež odveć je u neku ruku u nekim svojim segmentima (zbog formata, koji je nesaglediv i ogroman) apsolutno apsurdan, pa i dosadan! Kreće se od toga da na tom demografskom crtežu svi liče jedni na druge ili da poneki (malobrojni) pokušavaju da liče na sebe! Ličeći na druge gubite svoj stil i prepoznatljivost, time i identitet! A s druge strane, društveno-modno prepoznavanje nečijeg identiteta se svodi na pripadnost grupi a ne pojedincu... Ipak glasam za pojedinca!

Mislim da je vreme da se okrenemo nasleđu, koje moda svakako da ima, i da u njemu prepoznamo sve ono što bi na pravi način dalo identitet našem modnom jeziku koji je ličan i autentičan. Nekako se mora reći DOSTA gore pomenutom larpurlartizmu koji nam je ophrvao i modnu scenu a njene vrednosti bacio u pepeo. Moda je trag u vremenu koji na najbolji način oslikava znanja i moći jednog društva. Da bismo to prepoznali... Za to je potrebno poznavanje i znanje teme o kojoj pričamo da bismo na pravi način izrazili stav ili stavove o onome što bi se moglo staviti u modni kontekst.

I kao što pečatni prsten ostavi traga u vosku, u metaforičnom smislu, vreme je da i moda bude dovoljno elitarna da prsten s monogramom bude onaj koji će na sebi nositi inicijal vašeg, a ne imena nekog brenda, za koji ni iskustveno ni tradicijom, a ni statusom najčešće i nismo sigurni da nam pripada.

Vodeći se prvom maksimom magazina ELLE koja kaže si elle lit elle lit Elle (ako ONA čita, ONA čita ELLE), siguran sam da sam na pravom mestu izrekao svoje modno-stilske stavove!