U martu nam je umro učitelj. Nakon sahrane, nas osmoro sedi u Božuru, pije kuvanu rakiju i seća se. Bio je Učitelj sa najvećim U koje postoji. Recimo, vodio nas je na izlete svake nedelje – jednom je celo odeljenje odveo kod svoje majke u Vršac, drugi put u Požarevac, da vidimo galeriju Milene Pavlović Barili, pa Gornjak, Stražilovo... Ali nije ovo priča o Učitelju, sem utoliko što nas je ponovo sastavio.
Na svoj način.
„Ljudi, na proleće je tačno četrdeset godina od male mature“, klikće A.
„I tačno toliko od kada smo se poslednji put videli, manjeviše“, dodajem. Istina, tek retke od svojih školskih drugova bih ponekad srela na ulici.
„To mora da se proslavi“, odlučan je G.
Kako? Onako kako bi to i Učitelj učinio – idemo na ekskurziju!
Gde? U Sloveniju, kao nekad.
Kada? Na jesen, kao nekad. Ko sve ide?
A. je pored četiri muža i dvoje odrasle dece dogurala do visoke funkcije u policiji.
B. dva muža plus ćerka, dekanica je jednog ozbiljnog fakulteta.
C. majka troje dece od istog muža, novinarka.
D. ima muža i sina, sudinica je apelacionog suda.
E. je single, građevinski inženjer.
Ja sam ja. Recimo F.
G. je ponosni muž i otac sina i ćerke, uvoznik veštačkog đubriva.
I konačno Naš dečko. U školi smo sve bile zaljubljene u istog dečka. Ništa čudno, valjda u svakom razredu na kugli zemaljskoj postoji jedan takav. Ali da ćemo u pedeset petoj svesno zanemariti muževe, decu i kućne ljubimce i sve zajedno krenuti sa Našim dečkom na ekskurziju ipak je događaj, itekakav, da izvini G. I Naš dečko ima porodicu, informacija koju smo na jedno uvo primile, na drugo ispustile istog časa. Kako i ne bismo kad izgleda fantastično. Bez ijedne sede u glavi, visok, vitak, elegantnih pokreta koje je stekao baveći se nekom istočnjačkom borilačkom veštinom, istog mangupskog pogleda i osmeha od koga ti momentalno spadaju dokolenice.
Naš dečko je završio ekonomiju. Nauku ovoj zemlji nepotrebnu koliko i kvantna mehanika, pa se on već godinama bavi poljoprivredom. Obrađuje neke silne hektare u Sremu. Vozi traktor, trepću policajka, dekanica, sudinica, novinarka, inženjerka i moje trepavice – kako je toooo romantično!
Bilo bi, da mu neposredno pred naše putovanje neko nije ukrao taj traktor, prekrasni zeleni džon dir, doduše neregistrovan. Umalo da nam propadne ekskurzija.
Ali na scenu stupa policija, A. mu je namah poslala čitavu interventnu brigadu koja se razmilela po sremskim njivama. Seljaci tvrde da takve potere nije bilo još od bombardovanja, kada su po istim njivama tražili ostatke nevidljivog F117. Budući da je hepiend afere Traktor bio samo pitanje časa, D. je obećala da će kradljivce promptno osuditi na najmanje dvesta godina robije. Naš dečko tražio je smrtnu kaznu. Nagodili su se oko doživotne, D. ipak drži do nezavisnog sudstva. A. mu je značajno namignula, što je valjda značilo da će zločinci slučajno nastradati prilikom akcije hapšenja.
Nas četiri smo nemoćno prestale da trepćemo – nemamo šta da ponudimo. Niti ima dete za upis na fakultet, niti zida kuću, niti je afera zrela za medije, niti... Ha, možda ipak mogu malo da smanjim prednost sudstva i policije, u kofer sam spakovala jednu svoju knjigu. Ne zbog toga što mislim da poljoprivrednici čitaju knjige, već – setila sam se, samo ja sam se setila – Našem dečku je rođendan! Proslavićemo ga zajedno, na ekskurziji, i to tako što ću se samo ja setiti, surprise-surprise, koliko za njega toliko i za mojih pet konkurentkinja. Pokazaće se da sve čega ja mogu da se setim policija odavno ima u svojim kompjuterima, A. se na zbornom mestu pojavila sa paketom u šarenom papiru. „Unutra je plastični traktor“, poverila nam je, „isti kao njegov, samo žut. Znate, sutra mu je rođendan!“ G. je poslušno sakrio poklon u svom automobilu, ali do dolaska Našeg dečka – zakasnio je, podrazumeva se – nije prestajao da gunđa kako je on ovde samo drugi šofer, kako se za pola veka ništa nije promenilo, on je uvek drugi, peti, sedmi, zna se ko je prvi i jedini...
Ni ja nisam bila u boljem raspoloženju, jer šta je knjiga naspram traktora.
„Dakle, pravac Bled!“, komanduje C. kada smo se konačno okupili ispred škole.
Podrazumevao se Bled, tamo smo u sedmom razredu...
„Mislim se nešto“, misli se naprasno Naš dečko posle nedelja i nedelja dogovora, „a da mi ipak odemo na more? Recimo u Piran. Tu nam je Trst, skoknemo i do Venecije...“
„Mooooore!“, zaori se aklamacija šest devojačkih glasova.
G. je samo nemoćno prevrnuo očima i otvorio gepek.
Drugi šofer.
Naravno da sam svoj kofer spremno ubacila u onaj drugi auto i pre svih sela na suvozačko sedište. Pored Našeg dečka. Možda ne mogu da pronađem traktor i pošaljem zločince u zatvor, ali ne mogu ni da se femkam. Ne sada, ko čeka taj dočeka.
Da provede osam sati tik uz Našeg dečka koji sve vreme priča o duhovnosti?! Vera, ljubav, nada i te stvari?! Nikakvu Veru u razredu nismo imali, nadu da ćemo doći do reči izgubile smo već posle sto kilometara, ali ljubav... eh, ljubav... ćutimo, slušamo i smeškamo se samozadovoljno, A., B. i ja.
Naš dečko je napunio kola sve samim nekadašnjim vukovcima, to je valjda ta duhovnost. U Opatiji izlećemo iz kola pravo u more. C. ispisuje naša imena na pesku, G. se poslušno pentra po stenju – on se ne kupa, na put je krenuo sa teškim bronhitisom – da sa visine fotoaparatom ovekoveči taj prizor pre plime. Za to vreme Naš dečko sedi u hladovini, pije pivo i jede sendvič koji mu je spremila E. Nije ni ona naivna, put do muškog srca... Ipak, moje se ime na pesku nekako našlo tik uz njegovo, zauvek, na fotografiji, he, he!
Piran, stigosmo. Idemo u hostel, kad ćemo ako ne u pedeset petoj. U dve četvorokrevetne sobe.
Nas četiri se zgledamo: policija i sudstvo, A. i D. inkorporirale su se na kvarno u mušku sobu! B. se kao predstavnica visokog školstva penje na gornji krevet i ljutito počinje da namešta posteljinu. C. je zauzela donji, traži jastučnicu i psuje traktor, ostadosmo bez Našeg dečka zbog glupavog džon dira. E. mi se izvinjava unapred, ona ni sa kim ne deli bračni krevet, pa ako me noćas slučajno šutne... Ne brini, ja celog života delim bračni krevet, navikla sam na šutiranje. E. nastavlja:
„Ako D. bude mnogo neprijatno tamo, ona je nekako najsmernija među nama, spremna sam da se žrtvujem.“
Đavola joj je bilo neprijatno. Iz muške sobe dopire veselo ćeretanje dok nas četiri razočarano tonemo u san.
Ne zadugo, nakon par sati budi nas stidljivo kucanje, kroz vrata proviruje G.-ova seda glava.
„Devojke, tamo ne može da se spava, a mrtav sam umoran. Malo mesta, na patosu, bilo gde...“
„Gubi se!“, oteram ga. „I da se nisi makao iz one sobe.“
Ujutro pijemo kafu na obali, presrećni što smo ukrali još tri dana leta. G. nam deli jabuke, neprskane, a kad ti to kaže uvoznik veštačkog đubriva, ćuti i žvaći.
Jedino Naš dečko odbija jabuku. Ide on na burek. U Piranu?! Sam.
„Ljudi, kad noćas nisam umro, nikad neću. Ja večeras idem u neki pristojan hotel da spavam, ovo je nepodnošljivo“, gunđa G. između zalogaja jabuke i kašlja koji je definitivno zreo za hospitalizaciju.
Ženska soba simultano upućuje pogled prepun zavisti prema A. i D.
„Ni ja nisam oka sklopila“, tegli se A. na oktobarskom suncu.
„Četiri muža sam preturila preko glave, ali nijedan nije hrkao kao Naš dečko.“
„Nemojte pogrešno da me shvatite“, nadovezuje se smerno D., „ja mislim da bi on morao da se operiše. Ima neka operacija, čitala sam, skrati se resica... Još mi zuji glava od njega. Kao motorna testera, bez prekida.“
„Kao traktor!“, C. je prva nakon šoka prasnula u neobuzdan smeh.
„Društvo, obratite pažnju kad se vrati, mislim da se on farba“, kikoće se B. „To odlično ide uz duhovnost. I hrkanje.“
„Kad se samo setim kako mi je maznuo sendvič“, E. se previja od smeha.
„A mene su u njegovim kolima pojeli komarci“, to mene, imam i ja primedbu, „cele noći se češem zbog njega.“A. izvežbanim okom policajca pregleda crvene pečate po mojim nogama.
„Jok, nabacio ti je buve, one ostavljaju takve tragove, u pravoj liniji, kako skaču, hop-hop...“
Hop-hop, približava se Naš dečko, moramo da prestanemo da se cerekamo, nije red, odrasli smo ljudi. Oblizuje se od masnog bureka i odmerava današnje devojčice po plaži. A nas šest bez ijedne reči i razmenjenog pogleda donosimo odluku da se u sledećem životu kolektivno zaljubimo u G. još u obdaništu.
O AUTORU
Mirjana Đurđević je spisateljica, dobitnica nagrada Meša Selimović i Žensko pero. Živi i radi u Beogradu.
Mirjana Đurđević: Nostalgija
U školi smo sve bile zaljubljene u istog dečka. Ništa čudno, valjda u svakom razredu na kugli zemaljskoj postoji jedan takav.
Pročitaj još
10 KOMADA KOJE SVAKA ŽENA U PEDESETIM TREBA DA IMA U SVOM GARDEROBERU: Inspirišite se da postanete ikona stila
OVI MODELI PANTALONA NAJBOLJE PRISTAJU ŽENAMA 50+ : Modne ikone sa Instagrama ih uključuju u svoje dnevne outfite
ANGELINA JOLIE PROŠETALA NAJPOŽELJNIJU TORBU ZA 2023. GODINU: Košta preko 3000 dolara i ponovo vraća u modu XXL formu
9 PROIZVODA KOJE NE BI TREBALO DA KORISTITE KADA PREĐETE 50: Umesto da čine lice svežim, daju potpuno suprotan efekat
DA LI ŽENE TREBA DA SE ODREKNU NASLEDSTVA U KORIST MUŠKOG ČLANA PORODICE? Ekonomska moć nad drugim je osnov nejednakosti