U martu nam je umro učitelj. Nakon sahrane, nas osmoro sedi u Božuru, pije kuvanu rakiju i seća se. Bio je Učitelj sa najvećim U koje postoji. Recimo, vodio nas je na izlete svake nedelje – jednom je celo odeljenje odveo kod svoje majke u Vršac, drugi put u Požarevac, da vidimo galeriju Milene Pavlović Barili, pa Gornjak, Stražilovo... Ali nije ovo priča o Učitelju, sem utoliko što nas je ponovo sastavio.
Na svoj način.
„Ljudi, na proleće je tačno četrdeset godina od male mature“, klikće A.
„I tačno toliko od kada smo se poslednji put videli, manjeviše“, dodajem. Istina, tek retke od svojih školskih drugova bih ponekad srela na ulici.
„To mora da se proslavi“, odlučan je G.

Kako? Onako kako bi to i Učitelj učinio – idemo na ekskurziju!
Gde? U Sloveniju, kao nekad.
Kada? Na jesen, kao nekad. Ko sve ide?
A. je pored četiri muža i dvoje odrasle dece dogurala do visoke funkcije u policiji.
B. dva muža plus ćerka, dekanica je jednog ozbiljnog fakulteta.
C. majka troje dece od istog muža, novinarka.
D. ima muža i sina, sudinica je apelacionog suda.
E. je single, građevinski inženjer.
Ja sam ja. Recimo F.
G. je ponosni muž i otac sina i ćerke, uvoznik veštačkog đubriva.
I konačno Naš dečko. U školi smo sve bile zaljubljene u istog dečka. Ništa čudno, valjda u svakom razredu na kugli zemaljskoj postoji jedan takav. Ali da ćemo u pedeset petoj svesno zanemariti muževe, decu i kućne ljubimce i sve zajedno krenuti sa Našim dečkom na ekskurziju ipak je događaj, itekakav, da izvini G. I Naš dečko ima porodicu, informacija koju smo na jedno uvo primile, na drugo ispustile istog časa. Kako i ne bismo kad izgleda fantastično. Bez ijedne sede u glavi, visok, vitak, elegantnih pokreta koje je stekao baveći se nekom istočnjačkom borilačkom veštinom, istog mangupskog pogleda i osmeha od koga ti momentalno spadaju dokolenice.

Naš dečko je završio ekonomiju. Nauku ovoj zemlji nepotrebnu koliko i kvantna mehanika, pa se on već godinama bavi poljoprivredom. Obrađuje neke silne hektare u Sremu. Vozi traktor, trepću policajka, dekanica, sudinica, novinarka, inženjerka i moje trepavice – kako je toooo romantično!

Bilo bi, da mu neposredno pred naše putovanje neko nije ukrao taj traktor, prekrasni zeleni džon dir, doduše neregistrovan. Umalo da nam propadne ekskurzija.

Ali na scenu stupa policija, A. mu je namah poslala čitavu interventnu brigadu koja se razmilela po sremskim njivama. Seljaci tvrde da takve potere nije bilo još od bombardovanja, kada su po istim njivama tražili ostatke nevidljivog F117. Budući da je hepiend afere Traktor bio samo pitanje časa, D. je obećala da će kradljivce promptno osuditi na najmanje dvesta godina robije. Naš dečko tražio je smrtnu kaznu. Nagodili su se oko doživotne, D. ipak drži do nezavisnog sudstva. A. mu je značajno namignula, što je valjda značilo da će zločinci slučajno nastradati prilikom akcije hapšenja.

Nas četiri smo nemoćno prestale da trepćemo – nemamo šta da ponudimo. Niti ima dete za upis na fakultet, niti zida kuću, niti je afera zrela za medije, niti... Ha, možda ipak mogu malo da smanjim prednost sudstva i policije, u kofer sam spakovala jednu svoju knjigu. Ne zbog toga što mislim da poljoprivrednici čitaju knjige, već – setila sam se, samo ja sam se setila – Našem dečku je rođendan! Proslavićemo ga zajedno, na ekskurziji, i to tako što ću se samo ja setiti, surprise-surprise, koliko za njega toliko i za mojih pet konkurentkinja. Pokazaće se da sve čega ja mogu da se setim policija odavno ima u svojim kompjuterima, A. se na zbornom mestu pojavila sa paketom u šarenom papiru. „Unutra je plastični traktor“, poverila nam je, „isti kao njegov, samo žut. Znate, sutra mu je rođendan!“ G. je poslušno sakrio poklon u svom automobilu, ali do dolaska Našeg dečka – zakasnio je, podrazumeva se – nije prestajao da gunđa kako je on ovde samo drugi šofer, kako se za pola veka ništa nije promenilo, on je uvek drugi, peti, sedmi, zna se ko je prvi i jedini...

Ni ja nisam bila u boljem raspoloženju, jer šta je knjiga naspram traktora.
„Dakle, pravac Bled!“, komanduje C. kada smo se konačno okupili ispred škole.
Podrazumevao se Bled, tamo smo u sedmom razredu...
„Mislim se nešto“, misli se naprasno Naš dečko posle nedelja i nedelja dogovora, „a da mi ipak odemo na more? Recimo u Piran. Tu nam je Trst, skoknemo i do Venecije...“
„Mooooore!“, zaori se aklamacija šest devojačkih glasova.
G. je samo nemoćno prevrnuo očima i otvorio gepek.

Drugi šofer.
Naravno da sam svoj kofer spremno ubacila u onaj drugi auto i pre svih sela na suvozačko sedište. Pored Našeg dečka. Možda ne mogu da pronađem traktor i pošaljem zločince u zatvor, ali ne mogu ni da se femkam. Ne sada, ko čeka taj dočeka.

Da provede osam sati tik uz Našeg dečka koji sve vreme priča o duhovnosti?! Vera, ljubav, nada i te stvari?! Nikakvu Veru u razredu nismo imali, nadu da ćemo doći do reči izgubile smo već posle sto kilometara, ali ljubav... eh, ljubav... ćutimo, slušamo i smeškamo se samozadovoljno, A., B. i ja.

Naš dečko je napunio kola sve samim nekadašnjim vukovcima, to je valjda ta duhovnost. U Opatiji izlećemo iz kola pravo u more. C. ispisuje naša imena na pesku, G. se poslušno pentra po stenju – on se ne kupa, na put je krenuo sa teškim bronhitisom – da sa visine fotoaparatom ovekoveči taj prizor pre plime. Za to vreme Naš dečko sedi u hladovini, pije pivo i jede sendvič koji mu je spremila E. Nije ni ona naivna, put do muškog srca... Ipak, moje se ime na pesku  nekako našlo tik uz njegovo,  zauvek, na fotografiji, he, he!

Piran, stigosmo. Idemo u  hostel, kad ćemo ako ne u  pedeset petoj. U dve četvorokrevetne  sobe.

Nas četiri se zgledamo: policija  i sudstvo, A. i D. inkorporirale  su se na kvarno u mušku sobu!  B. se kao predstavnica visokog  školstva penje na gornji krevet  i ljutito počinje da namešta  posteljinu. C. je zauzela donji,  traži jastučnicu i psuje traktor,  ostadosmo bez Našeg dečka  zbog glupavog džon dira. E.  mi se izvinjava unapred, ona  ni sa kim ne deli bračni krevet,  pa ako me noćas slučajno  šutne... Ne brini, ja celog života  delim bračni krevet, navikla  sam na šutiranje. E. nastavlja:
„Ako D. bude mnogo neprijatno  tamo, ona je nekako najsmernija  među nama, spremna  sam da se žrtvujem.“
Đavola joj je bilo neprijatno.  Iz muške sobe dopire veselo  ćeretanje dok nas četiri razočarano  tonemo u san.

Ne zadugo, nakon par sati budi  nas stidljivo kucanje, kroz vrata  proviruje G.-ova seda glava.
„Devojke, tamo ne može da se  spava, a mrtav sam umoran.  Malo mesta, na patosu, bilo  gde...“
„Gubi se!“, oteram ga. „I da  se nisi makao iz one sobe.“

Ujutro pijemo kafu na obali,  presrećni što smo ukrali još tri  dana leta. G. nam deli jabuke,  neprskane, a kad ti to kaže  uvoznik veštačkog đubriva,  ćuti i žvaći.
Jedino Naš dečko odbija  jabuku. Ide on na burek. U  Piranu?! Sam.

„Ljudi, kad noćas nisam  umro, nikad neću. Ja večeras  idem u neki pristojan hotel da  spavam, ovo je nepodnošljivo“,  gunđa G. između zalogaja  jabuke i kašlja koji je  definitivno zreo za hospitalizaciju.
Ženska soba simultano  upućuje pogled prepun zavisti  prema A. i D.
„Ni ja nisam oka sklopila“,  tegli se A. na oktobarskom  suncu.
„Četiri muža sam preturila  preko glave, ali nijedan  nije hrkao kao Naš dečko.“
„Nemojte pogrešno da me  shvatite“, nadovezuje se smerno  D., „ja mislim da bi on  morao da se operiše. Ima neka  operacija, čitala sam, skrati se  resica... Još mi zuji glava od  njega. Kao motorna testera,  bez prekida.“
„Kao traktor!“, C. je prva  nakon šoka prasnula u neobuzdan  smeh.
„Društvo, obratite pažnju kad  se vrati, mislim da se on farba“,  kikoće se B. „To odlično ide uz  duhovnost. I hrkanje.“
„Kad se samo setim kako mi  je maznuo sendvič“, E. se previja  od smeha.
„A mene su u njegovim kolima  pojeli komarci“, to mene,  imam i ja primedbu, „cele  noći se češem zbog njega.“A. izvežbanim okom policajca  pregleda crvene pečate po  mojim nogama.
„Jok, nabacio ti je buve, one  ostavljaju takve tragove, u  pravoj liniji, kako skaču,  hop-hop...“

Hop-hop, približava se Naš  dečko, moramo da prestanemo  da se cerekamo, nije red,  odrasli smo ljudi. Oblizuje se  od masnog bureka i odmerava  današnje devojčice po plaži.  A nas šest bez ijedne reči i  razmenjenog pogleda donosimo  odluku da se u sledećem  životu kolektivno zaljubimo u  G. još u obdaništu. 

O AUTORU
Mirjana Đurđević je spisateljica, dobitnica nagrada Meša Selimović i Žensko pero. Živi i radi u Beogradu.