Počećemo od jedne epizode koja je od značaja za temu, pa vas molim da se malo strpite: biće kratko i neće boleti.

Slušam ovih dana na nekom od onih mahnitih radija podgrejanu priču o „subliminalnim“ porukama koje nam, eto, „svetski moćnici“ serviraju kroz veoma kratke kadrove na televizijama, od sekundu do sekundu i po, a to je, kažu, zabranjeno. Ta obmana stara je dobrih četrdesetak godina: 1969. radio sam na Televiziji Zagreb i u to vreme javlja se upravo ta „subliminalna“ teorija među raznim manijacima. Kao, ako vam emitujemo kadar koji veoma kratko traje, onda će vam se to upisati u podsvest i kupićete, šta ja znam, Coca Colu, ili ćete glasati za Richarda Nixona, svejedno. Nama, televizijskim profesionalcima koji to radimo svakoga dana, ta blesava teorija zavere – a te se teorije u Srba primaju, kako vidimo, do dana današnjeg, što blesavije, to više – delovala je neuverljivo. Onda je najbolji montažer TVZ u to vreme, Tihomir Odić (umro je mlad, na veliku našu žalost) napravio eksperiment: u film (tada se radilo na 16 mm) na kome su razne scene gradskog života umontirao je jedan jedini kvadrat i pozvao nas u montažu da vidimo hoće li neko primetiti to što je umontirano.

Pazite, mile moje: jedan kvadrat filma od 16 mm emitovanog na televiziji (25 kvadrata u sekundi) traje oko jedne šezdesetinke sekunde. Pusti Tihomir nama, dakle, taj filmić od sedam-osam minuta i svi u datom trenutku – kad je taj „subliminalni“ kvadrat prošao – dreknemo: „Gola Nuša Marović!“ „Molim“, rekao je Tiho, „a da je u tom kvadratu bio Vladimir Bakarić, da li biste ga primetili?“ Skrušeno smo priznali da ne bismo; možda zaista i ne bismo, ali Nuša Marović, tadašnja lepotica evropskog značaja i zaista prelepa cura – e, to je drugo.

Tu, dakle, dolazimo na suštinu stvari: lepe žene su nešto veoma zanimljivo i tema nadasve složena. U definiciju lepe žene na pamet mi ne pada da ulazim: to nije naučna disciplina, štaviše naprotiv. Nema to veze sa izmerljivim gabaritima koji bi odgovarali datom stereotipu određene epohe. Tzv. klasične lepotice bile su donedavno (pardon, ja sam mator) malo drusnijeg tipa: Anita Ekberg, recimo, raskošna žena; pa Romi Schneider itd. Tada su se još uvek prirodnim putem proizvodile lepotice sa sisama, strukovima, dupetima i nogama; da se smrzneš.

Danas svaka sojka može da se – što kažu seljaci – „natovari sa sise kô budala s drva“ i šta smo završili? Uostalom, pogledajte slike i crteže božanskog Sandra Boticcelija: njegove lepotice prolaze i dan-danas po našim merilima ženske lepote. To je vitko, zgodno, odmereno, skladno, dugonogo s lepim nogama (il divin’ Sandro je voleo noge), sa slatkim njuškicama i lepim kosama. Renesansne grudi u žena idealne su: taman koliko treba, uspravne, napete, taman za u šaku. Uostalom opet, srednji vek nije daleko: „Pulchra enim sunt ubera que paululum supereminent et tument modice, nec fluitantia licenter, sed leniter restricta, repressa sed non depressa“; „Lijepe su, naime, dojke koje malo strše i koje su umjereno nabujale, a ne takve da se slobodno bibaju, nego blago sapete, stisnute ali ne pritisnute“ (Umberto Eco, Ime ruže; prevod Morana Čale). Sigurno ne natovarene kao „budala s drva“, da li je to jasno? Pustimo, međutim, te dojke: male, velike, srednje; okrugle, kruškaste, špicaste; ili su nam lepe – ili nam se ne sviđaju, pa sve bile i „idealne“. Cure u gimnaziji pate jer imaju velike („Ljilja krava“) ili male („Ljilja daska“) grudi; to je sve nevažno, mada se gimnazijalkama ne dade objasniti. Ni muški nisu bolji: pubertetski kompleksi iracio-nalni su i blesavi; ko ih preživi, pobedio je u životu.

Vratimo se, međutim, lepim ženama u konkretnom životu. Poznavao sam ih i poznajem ih mnogo, nemojte me krivo razumeti; neke od njih bile su mi čak i umereno sklone – ponekad, ali dovoljno, da sad ne ulazimo u to, nema smisla.

Lično nemam neki unapred postavljeni standard ženske lepote: ili su mi lepe, ili nisu, pa sve i da su sišle sa srednje stranice Playboya (njih još ponajmanje volim). Ženska se lepota raspoređuje na krajnje čudne načine: jedna ima profil da se smrzneš; druga ima vrat; treća ima dupe; četvrta noge (tu sam slab); petoj strše sisići; šestoj se bokovi spuštaju ispod struka na srcedrapateljni način; sedma ima divne vitke članke na nogama; osma ima „arahnoidne“ (Krleža) prstiće; deveta ima okice od kojih mi se odsecaju kolena; deseta ima trepavice da se ohladiš; jedanaesta je jednostavno toliko šarmantna, pametna i duhovita da bih je odmah odveo kući i uradio joj sve što znam; dvanaesta ima kosu od koje poludim. I tako dalje, malo li je? Neke od njih imaju sve to; e, sada o njima.

Nina Gazibara bila je naša drugarica negde početkom sedamdesetih, kada je već bila na putu da postane najlepša Jugoslovenka – s punim pravom. Tada se „zanimala“ s mojim prijateljem (do danas!) Dušanom iz Ljubljane. Dušan je otišao u vojsku u Batajnicu, pa smo ga vadili svakoga vikenda i ustupali njemu i Nini naš stan, kako to već ide. Osim što je bila prelepa da se smrzneš, Nina je bila milo, drago, toplo, duhovito i pametno devojče. Uživao sam u našim razgovorima i šalama. Kada je godinu dana kasnije naš drug B. dopao vojske u Ilirskoj Bistrici (kod Rijeke), Nina je iz Ljubljane marljivo dolazila da ga vadi za vikende, predstavljajući se kao njegova devojka. To su bile scene: cela velika kasarna podizala je borbenu gotovost kada bi se prelepa crnka pojavila na prijavnici, onako nasmejana i šarmantna, sa osmehom koji otvara sva vrata. Dežurni oficiri češljali su se i utezali; vojska je blenula zabezeknuto, možete misliti, a naš drug B. postao je legenda.

Upoznao sam još neke lepotice. Posle nekog vremena počeo sam sa nekom vrstom ankete: kako je to biti lep? Odgovori su bili iznenađujuće melanholični. Neke od njih smatrale su sopstvenu lepotu teretom, ako ne i prokletstvom. Neke druge skliznule su ili u preteranu sujetu (te su najgore kad ostare), ili u neke druge psihološke odbrane. Neke su ostale prisebne i dan-danas su takve. Izgleda da to ima neke veze s pameću, jer sam primetio da lepe žene teže da budu i pametne; ima to neke veze s tim, kako da vam kažem...

Neke su se spasavale na razne druge načine. Ne mogu da odolim: u leto 1970. upoznam u Poreču, na službenom putu za TV Zagreb, jednu preslatku beogradsku manekenku, dugonogu (volim to, šta mogu) i inače lepu. Umacim se ja kako to već znam, počnem da joj predem na uvo i da je gurkam njuškicom i već razumete sve to. Cura se raspekmezi i vidim da sve to ide u obostrano poželjnom pravcu. Izbace nas iz tog nekog diskaća u Zelenoj Laguni već, pak mi lepo krenemo peške do Poreča, gde cura ima iznajmljenu sobu na nekom tavanu; ima tu par kilometara hoda. Sve divno i krasno, toročemo mi, držimo se za šapice i gurkamo njuškicama. Međutim ona priča sve više i o sve više tema; ne zatvara usta, toroče da je to strašno. Za tih par kilometara hoda doznao sam sve o Beogradu što mi je u međuvremenu bilo promaklo; nije da me je mnogo zanimalo, ali eto. Stignemo mi do tog nesretnog Poreča, a ja već imam dileme, dok ona nikako da prestane s pričom; što bliže njenoj tavanskoj sobici, ona priča sve brže. Dobro: popnemo se uz neke škripave drvene stepenice do sobe, a ona priča li priča; uđemo unutra, ona priča; ja je lepo skinem, spremim je u krevet; ona priča; poljubim je u čelo, ušuškam je u ćebe, ona priča. Onda ugasim svetlo i odem niz te stepenice; ne znam je li nastavila da priča. Posle sam ustopirao nekog strašno simpatičnog Slovenca u „spačeku“, pa sam ulazeći razbio glavu, jer je to bio onaj najstariji CV2, gde se vrata otvaraju unapred... Tako mi treba kada muvam lepotice i manekenke.

Ta ženska lepota vam je čudo, mile moje, ali vi to znate i bez mene. Kaže dorćolska legenda da kad je Marija Baksa prolazila Jevremovom ulicom, muškarci u kafanama odgrizali su komade od stolova. Verujem: znam takve lepotice i takve muškarce; i sâm sam vam bio takav, sestre slatke i druge moje. Sada, u zlatnoj jeseni moga dugog i uzbudljivog života (A? Koja kičerica? A? To sam lepo rekao, a?) o tome mogu da govorim mirno i bez drame. Ima nebrojeno mnogo lepih žena na svetu; više nego što bi ijedan bubuljičavi balavac mogao i da zamisli; treba samo gledati oko sebe: kakav crni Playboy i ostali bakrači; samo gledajte otvorenih očiju i srca. A one prave lepotice – e, pa šta se tu može: takve su i Bog ih čuvao.

O AUTORU

Miloš Vasić je novinar nedeljnika Vreme. Živi i radi u Beogradu.