Odavno je poznata tesna veza između politike i seksualnosti. Prvi totalni rat, onaj koji se vodio pred zidinama Troje (svejedno da li je mit ili je bio realnost) svedoči da su ljubomora i povređena sujeta dovoljan razlog za basnoslovno krvoproliće. U međuvremenu se na svetu svašta izdogađalo, seksualnost, kao uostalom i politika, imala je svoje uspone i padove, svoja zlatna i svoja mračna razdoblja. Bilo bi (samo da ima prostora) interesantno i golicavo pozabaviti se, recimo, infernalnom seksualnošću porodice Bordžija ili podugačkim razdobljem u istoriji Evrope u kojem svetsku politiku nisu vodili toliko političari u današnjem smislu te reči koliko dvorske provodadžije i u kojem su ambiciozne ljubavnice često presudnije uticale na tok istorije nego njihovi krunisani ljubavnici. Bilo bi tu, da kažemo, čitavo obilje zanimljivih tema, ali mi ćemo se ovde pozabaviti jednom, nama bližom temom: seksualnošću u dobu globalizacije.

Globalizacija je prilično konfuzan i ambivalentan pojam; jedino što se o njoj može suvislo reći jeste to da nastoji da (ma šta to značilo) globalizuje apsolutno sve i da sve podredi imperativima proizvodnje, prodaje, profita, efikasnosti i brzine. Razumljivo je da seksualnost nije mogla izbeći zamke globalizacije unutar koje zbog sveprisutnosti informatičkih naprava i sveopšte umreženosti privatnost praktično više ne postoji. Ako je u predinformatičko doba politika, već u zavisnosti od ideologije, presudno uticala na seksualnost (istina i obratno, tone mastila prosute su na studije o nacizmu kao posledici Hitlerove poremećene seksualnosti), od početka devedesetih naovamo dolazi do kopernikanskog preokreta: globalizujući se, seksualnost postaje istovremeno i politika, i kapital, i tehnologija, i biznis.

Ženska/muška tela više se ne „neguju“ i ne „ukrašavaju“, već postaju oblast investicija. Da bi se uspelo u životu, više se ne ulaže u nekretnine i akcije, nego „u sebe“, pa ako se pametno uloži, investicija će se višestruko vratiti, kao što vidimo na bezbrojnim primerima starleta koje se masovno udaju za erotizovane milijardere. Lepota i privlačnost više nisu prirodni dar nego tehnološki proizvod. Ako je neko nezadovoljan politikom (upravo tako!) svog izgleda ili čak polom, ništa zato, tu je industrija seksualnosti koja je u stanju da od ružnog pačeta napravi princezu.

Paralelno s industrijalizacijom seksualnosti odvija se proces seksualizacije politike. Nešto starije dame i gospoda još dobro pamte vremena kada su državnici i uopšte političari brižljivo negovali habitus stroge moralnosti, gotovo aseksualnosti. Od tada nije prošlo mnogo godina a na političkoj sceni javljaju se raspojasane političke figure poput Berlusconija, koji bez preteranog zazora priređuje orgijastičke žurke, treba li reći na principima globalizacijskog idola – tržišne ekonomije u kojoj se svako zadovoljstvo adekvatno plaća. Politički kriterijumi su toliko nisko pali da čak ni u najpuritanskijoj od svih država, u Americi, škakljiva afera Lewinsky nije ozbiljnije uzdrmala poziciju predsednika Clintona. Reklo bi se da su u našem dobu seksualnost i politika potpuno stopljeni i da više nije moguće tačno odrediti gde prestaje politika a gde počinje seksualnost, i obratno. Svemu tome pridružuje se još jedan globalizacijski idol – politička korektnost. Nema pogodnije stvari za licemerje od takozvane političke korektnosti koja blagonaklono dozvoljava, pa i podstiče seksualnost, dok s druge strane – u Kanadi na primer – posmatranje žen- skog lica (i tela) duže od propisanih šezdeset sekundi sankcioniše kao seksualno uznemiravanje.

Eto nas opet kod globalizacione ambivalencije. S jedne strane stari su tabui uklonjeni, ali su na drugoj nikli potpuno novi. Naizgled je (ukoliko postoji famozna obostrana saglasnost) sve dozvoljeno, pa i poželjno, u stvarnosti, međutim, ništa nije dozvoljeno, niti je moguće; polje seksualnosti prekriveno je smrtonosnim zamkama, počev od AIDS-a pa do rizika da, ako partneru tako dune, budete optuženi za silovanje. Svetska realnost erotizovana je do zasićenosti, a opet, istorija teško da pamti doba s manje istinske erotike. Reklo bi se da je potajni cilj globalizacije da nas održava u stanju neprestane nadraženosti, u fantomskom svetu erotskih želja koje nikada ne mogu biti zadovoljene. Iako se više ni krompir ne može prodati ako pored njega nije uslikana golišava lepotica, put do takvih lepotica pretrpan je ekonomskim, statusnim i političkim preprekama. U sveopštoj izvrnutosti svih stvari, seks, nekadašnja „zabava za siromašne“, postaje privilegija bogatih ili moćnih. Tako smo zapali u paradoksalnu situaciju u kojoj je seksualnost dominantna, ali u kojoj je stvarni seks sve ređi. Što se ne bi moglo reći za njegov online surogat, bajagi proskribovanu internet pornografiju, jednu od najprofitabilnijih privrednih grana postmodernog doba. Kao što su u predinformatičko doba siromašni i poniženi tražili spas u revolucionarnim društvenim pokretima ili u eskapizmu, tako i u dobu globalizovane seksualnosti uskraćeni traže izlaz u politizaciji sopstvene (uskraćene) seksualnosti ili, češće, u autoerotizmu. To je otišlo toliko daleko da i pubična dlakavost prerasta u jasan politički stav. Dame koje principijelno ne briju pazuha i venerine bregove emituju nedvosmislenu političku poruku da se tu radi o samosvesnim ženama, po pravilu levičarkama i aktivistkinjama humanitarnih organizacija koje preziru merkantilizam modernog sveta. Njihova suprotnost su žene koje uklanjaju i najmanju dlaku sa svojih tela, što je sa stanovišta higijene sasvim opravdano, ali isto tako ide naruku pritajenoj pedofiliji. Negde u sredini nalaze se inventivne dame koje kreiraju samosvojne pubične frizure. Za njih bi se moglo reći da su umetnosti sklone duše, što se svakako ne bi moglo reći za vamp žene koje pribegavaju intimnom pirsingu, imitaciji vaginae dentatae, koje kao da kažu: gospodo, sa mnom nema šale.

Sve bi to, naravno, trebalo da ostane u domenu privatnosti. Ali privatnost, rekosmo, više ne postoji. Da stvar bude komplikovanija, u vremenu u kojem su zahvaljujući elektronskim „društvenim mrežama“ praktično svi koji imaju kompjuter svetski poznate ličnosti, više niko i ne želi privatnost, koja je potpuno pogrešno poistovećena s anonimnošću. I ne samo što niko ne želi privatnost, maltene svi ulažu ogromne napore da svoju seksualnost predoče najširoj javnosti i da za svoju seksualnost (nezavisno od orijentacije) izbore društveno priznanje i političku podršku. Na Balkanu to, razumljivo, kao i sve drugo, poprima groteskne oblike i dovodi do pojave apsurdnih karijera izgrađenih na besomučnom izlaganju ogoljene seksualnosti radoznalim pogledima pseudopatrijarhalne publike. Onoga momenta kada neka istaknuta ovdašnja „umetnica“ počne da pada u (ovde vazda brzi) zaborav, mediji se „slučajno“ dokopaju diska na kojem su snimci umetnicinih erotskih podviga i eto ti dame ponovo u igri, ponovo na naslovnim stranama novina i magazina. U ovom momentu već popriličan broj takozvanih starleta praktično živi na stranicama novina, a novine na izvestan način žive od njihovih golišavih slika, koje, opet paradoksalno, u sveopštoj poplavi golišavosti više ne privlače ničiju pažnju.

Što se ne može reći za erotske podvige političara koji – za sada, istina, stidljivo – sve češće cure u javnost. Odavno je rečeno da je vlast, to jest moć najjači afrodizijak i da je u stanju da od mlitavih, dosadnih i sivih aparatčika napravi nezasite donžuane. Ovom problematikom se, za sada, bavi isključivo opskurni Brkićev Tabloid, ali je samo pitanje dana kada će erotske i orgijastičke afere ovdašnje političke elite dospeti na naslovne stranice. Možda bi već i isplivale da političari šargarepom udeljivanja reklama i štapom uskraćivanja istih, za sada ne kontrolišu novine. Do kada će tako ići, to ćemo videti. Nije, međutim, zgoreg podsetiti se u ovoj atmosferi apsolutne erotizovanosti da su Eros (seksualnost) i Tanatos (smrt) rođena braća.

O AUTORU
Svetislav Basara (1953), romansijer, pripovedač, esejista, dobitnik NIN-ove nagrade za roman Uspon i pad Parkinsonove bolesti. Živi i radi u Beogradu.