Sviđalo se to nama ili ne, evo duboko smo zašli u tu famoznu dve hiljade dvanaestu godinu. Odbrojavanje do sredine decembra uveliko je počelo. Pretpostavimo, za trenutak, da će najavljeni smak sveta ipak da se dogodi ove godine. Ili barem omanja kataklizma u kojoj će da nastrada dve trećine živog sveta. A kakve sam sreće, ja nikako ne bih dospela u onu jednu trećinu koja će da ostane u životu. Mada, i da ostanem, ko zna kakav bi to život bio. Možda na vrhu neke planine, do koje ledene plime još nisu stigle? Ili na dnu nekog kanjona koji se stvorio nakon ogromnih zemljotresa izazvanih zamenom magnetnih polova? Pretpostavimo, dakle, da će to krajem ove godine stvarno da se desi.

Šta bi trebalo uraditi u tom slučaju? Snimljeno je, u tom smislu, već nekoliko filmova, i sve smo ih, kao dobri đaci, već pogledali. U rasponu od zen-prepuštanja neumitnom, kao u Melanholiji Larsa von Triera, preko apokaliptičnog, teško depresivnog filma Poslednji dan na Zemlji, do skoro besmislenog spasavanja u modernoj Nojevoj barci, iz holivudskog treša 2012. Ne možemo da se požalimo da nas filmska industrija nije pripremila na ovu godinu.

Svi nekako svode račune, ili je to samo moj utisak. Račune je početkom ove godine svodio i znameniti naučnik Stephen Hawking, rekavši, parafrazirano, da su mu sve tajne kosmosa manje-više jasne, ali da nikad neće uspeti da razume žene. Račune svode i evropski političari, konstatujući tiho, ali ipak dovoljno glasno da ih čujemo, da ideja romantičnog ujedinjenja naroda i narodnosti nije baš ispala kako su se nadali, te da multikulturalizam možda i nije baš tako jednostavna zamisao kao što NGO religija ustrajno tvrdi.

Bezbednost, kao koncept, kao da je prestala da postoji čak i u formi iluzije, u godinama od kojih smo se oprostili. Jer, i u najmirnijim delovima nama poznatog sveta, sumanuti pojedinci pucali su rafalima po deci u letnjim kampovima, u školama, na trgovima, postavljali bombe u bioskope na premijere omladinskih filmova... Otvaranje novina ili čitanje bilo kakvih vesti postalo je rizična i neugodna zanimacija. Udubi se samo malo u ono što se dešava u svetu oko tebe i videćeš nasilje, ratove, nove bolesti, plašiće te zaverama, mislićeš da te truju, zrače, čitaju ti misli, oblikuju ti svest, desetkuju ti vrstu, snimaju te kamerama, prate tvoju elektronsku prepisku, jednom rečju, organizuju se da te unište, ovako ili onako. Otvori novine i sve što ćeš videti nosiće senku neke Velike Smrti.

U međuvremenu, mnoge „manje“ smrti već su se na neki način dogodile, ili barem nagovestile. Smrt porodice, smrt ideologija, smrt religije, smrt umetnosti, smrt dečije nevinosti, smrt životne radosti... Životom koji danas poznajemo upravljaju dva jaka kotača: obaveze i strah. Tako posmatrano, smak sveta zapravo se već i dogodio.

Dogodio se tako da neki od nas to još nisu shvatili i misle da, ako se dobro potrude, mogu stvari koliko-toliko da drže pod kontrolom. Budući da o ovim stvarima svaki priučeni filozof, pesnik, politički analitičar, astrofizičar ili novinar ima svoju teoriju, dozvolite da je imam i ja. Za mene je, naime, 2012. samo simbol smrtnosti. Sveopšte smrtnosti svega.

Ako se vratimo malo unazad, shvatićemo da smo poslednje decenije proveli u svetu koji čini sve ne bi li negirao smrtnost, propadanje i nestajanje. Starenje je skoro i zvanično proglašeno za bolest, a farmakologija svakodnevno izmišlja sve neobičnije i sve skuplje preparate kojima se, uz dobru disciplinu i odu- stajanje od svega što život čini ugodnim, ova neželjena pojava može nekako zaobići.

Ko uprkos svemu tome ipak umre, sam je za to kriv, nema druge. Jedan mali zemaljski traktor u ovom trenutku uveliko se vozika po Marsu i šalje vam poruke na Twitter, a vi ovde niste u stanju da spasete sopstveni život – skoro pa nezamislivo! Živimo u svetu koji je naizgled stavio sebi u zadatak osvajanje večnosti, a do toga, sasvim paradoksalno, stiže uništavanjem i obezvređivanjem svega oko sebe. Teško je to i shvatiti i prihvatiti, ali na to se nekako svodi.

Čovek je nekad bio skromno biće, savršeno nesvesno kratkoće i nebitnosti svoga življenja, sedeo je ispred neke svoje kolibe, hranio kozu i gajio neku biljku u vrtu. I malo-pomalo, putevima koji su nam poznati, odatle se vinuo na sve moguće strane, umislivši da može da pobedi sve, pa i samu smrt. Umislivši da može da pobedi osnovni princip na kojem je sve zasnovano – nastanak i nestanak.

Zato je 2012. ona godina u kojoj bi moglo da počne otrežnjenje. Ljudi, znamo to dobro još iz srednjoškolske sociologije, mnogo lakše podnose i razumeju kolektivnu nego individualnu nesreću. I zato im je lakše da poveruju da će cela planeta da eksplodira ako u nju tresne pobesneli meteor iz kosmosa nego da se pomire sa činjenicom da nema tog botoksa koji može da spreči neumitno. Svaka se velika ideja ili velika civilizacija, ili velika ljubav, ako baš hoćete, urušavala onda kada dođe na onaj stepen na kojem postane okoštala i nespremna za promene i padove. Tačno tamo gde mislite da ste najjači, tamo je mesto vašeg neizbežnog pada.

I zato, neće ovaj svet da uništi momenat u kojem će magnetno polje između Severnog i Južnog pola naglo da se obrne i da poruši sve šahovske figure na svetu, već će se to desiti zbog isto tako napregnutog i do pucanja zategnutog disbalansa između bede i blagostanja, između rajskih vrtova i paklenih ulica, između moći i nepravde. Došlo je do one scene iz filmova u kojoj jedan ludo hrabri policajac, dan pred penziju, mora da odluči hoće li da prereže žutu ili crvenu žicu, a ako pogreši, ode sve u vazduh. Mi, koji smo okolo, možemo samo da zamišljamo da smo na bezbednoj distanci. U ovim stvarima, bojim se, ne postoji bezbedna distanca. Žice smo svi zajedno sami zapetljali. Pući će svakako, šta god da onaj čikica prereže. Eksplodiraće, u nama ili izvan nas. Svet je došao do te tačke i više nam nema nazad. Nema svrhe stavljati upozorenje ova scena nije za one sa slabijim srcem. Ta scena je, naime, neizbežna i ona je svuda oko nas.  

Bude li me decembar 2012. demantovao i bude li se nešto izuzetno tog dana zaista desilo, ionako neće više biti važno, neće biti nikoga da mi se tim povodom podsmeva. Ipak, bilo bi to previše jednostavno. U ovoj godini, kako ona dalje bude odmicala i kako se 21. decembar bude približavao, slušaćemo razne naučnike, kvazinaučnike, proroke, paničare, popove, berzanske i ostale eksperte, ali iz svega toga, svesno ili nesvesno, do nas će dopreti jedna važna poruka, a ona glasi: dame i gospodo, kraj postoji. Nema smisla živeti kao da vas očekuje večnost. Nema smisla ni gomilati kao da se spremaš za hiljadugodišnju glad. Nema smisla čuvati sve za sebe, jer i onako nećeš imati kad da potrošiš.

Upravo negiranje smrti dovodi do narastanja kataklizmičnih osećanja. Narcizam i samodovoljnost pojedinaca i grupa dosegli su razmere koje izazivaju i gađenje i strah, istovremeno. I zato, prema mom skromnom spisateljskom proročanstvu, u ovoj godini ljudi će se podeliti na samo dve grupe: one koji će shvatiti i one koji će se praviti da nisu shvatili. Nije isključeno da će ove dve grupe s vremenom postati ozbiljni neprijatelji. A to neprijateljstvo, za razliku od svih dosadašnjih neprijateljstava, neće imati baš nikakve veze ni sa religijama, ni sa nacijama, ni sa teritorijama. Imaće veze samo sa razumevanjem ljudskog dostojanstva i sa pravom svakog čoveka da živi i umre onako kako to priroda nalaže. Priroda, dakle, a ne svi oni surogati kojima smo je zamenili, plašeći se jedne tako normalne i neizbežne pojave kao što je smrt.

O AUTORU
Jelena Lengold je pesnikinja, pripovedačica, romansijerka. Dobitnica je Evropske nagrade za književnost, kao i nagrada Đura Jakšić, Žensko pero, Biljana Jovanović i Zlatni Hit liber. Živi i radi u Beogradu.