Znate već kako je to kada pokušavate da se prisetite kako je to bilo, te počnete da vadite papire, nailazite na fotografije, da se osvešćujete ko je živ i kako je živ, koga više nema, ostao na putu, treba vam nešto brzo i odmah, međutim, avaj, nije to lak posao, verovatno ga zato mali broj ljudi i obavlja, izuzev istoričara, jer kopati po papirima znači i kopati po sebi. Međutim, ono što je najdramatičnije prvo je to kako se istorija ponavlja, iako je poznato da je učiteljica života, a drugo, to što bismo mnogo toga savremenog lakše razumeli samo ako bismo bili malo koncentrisaniji na ono što je bilo.

Godina je 2003, kada se na političkoj sceni pojavila koalicija Zajedno za toleranciju. Činilo mi se zakonomernim da se pridružim ovoj listi, koju su sačinjavali Liga socijaldemokrata Vojvodine, Savez vojvođanskih Mađara, Sandžačka demokratska partija, Liga za Šumadiju, Demokratski savez Hrvata Vojvodine, Hrvatski narodni savez, Demokratski evropski pokret, Građanski pokret vojvođanskih Mađara, Demokratska stranka Roma Srbije, Demokratski savez Bugara u Srbiji, Vojvođanska unija, Evropska partija, Stranka za Sandžak, Liberalno bošnjačka organizacija i Socijaldemokratska radnička partija.

Koaliciji smo se kao pojedinci pridružili Mihajlo Mihajlov, publicista, pisac najrazličitijih žanrova i zatvorenik, i ja. Bila sam na listi peta. Branislav Cole Kovačević, Nenad Čanak, Jozef Kasa, Rasim Ljajić ispred mene. Miša (Mihajlov) šesti.

Nisam htela da budem poslanik, ali to nisam smela ni da kažem da ne bi delovalo neodgovorno i neozbiljno.

Cilj mi je bio da, ako dođe do toga, mesto predam predstavniku romske partije. Međutim, svrha je bila i šira i celovitija, mislila sam, kao i drugi u Koaliciji – da se prevaziđe odnos manjina i većine, te da svi biramo i budemo birani kao ravnopravni građani: da je Koalicija prošla, ne bismo imali predstavnike manjina u Parlamentu, već građane ove zemlje. Koalicija je dobila 161.785 glasova i nije prešla cenzus. Ispred Zajedno za toleranciju našao se SPS sa 291.341 glasova.

Neki od mojih prijatelja, krajnje naklonjeni Toleranciji, danas se prisećaju da ipak nisu glasali za tu opciju da ne bi oštetili Demokratsku stranku, koja je bila četvrta sa 481.249 glasova. Srpska radikalna stranka dobila je tada najviše glasova – 1.056.256. Listajući novine iz toga perioda, dakle prisećajući se, ili pak nalazeći činjenice za uporište u sećanju, nailazim na tekstove koji govore o Vajmaru, o Vajmarskoj republici. Pa i u tom času, 2003. godine, ili do tog doba, a nakon dvehiljadite, već je bilo tekstova sa asocijacijama na Vajmar. Bilo ih je i posle te 2003, a zamislite, ima ih i danas. To je povodom istorije, učiteljice života. Nije tako teško primetiti da nas bilo koji događaj u stvarnosti ne navodi na promenu odnosa i prema prošlosti i prema sadašnjosti. Sve što je pred nama i oko nas ne tumači se argumentima sa iskustvom, već se objašnjava parapraistorijom ili sumanutim projekcijama na prošlost bez uvida u stvarnost.

Evo jednog od dokumenata: „Rasim Ljajić je rekao da Zajedno za toleranciju predstavlja koaliciju građanski orijentisanih stranaka i ocenio da je utapanjem Građanskog saveza Srbije u Demokratsku stranku politički prostor građanske opcije ostao prazan, ali će ga popuniti koalicija Zajedno za toleranciju.“ To je bio motiv da pristupimo koaliciji.

Godina 2003. i 2002, i pre i posle. A o iskustvu kampanje 2003. pričaću vam drugi put, o svim malim uličnim prizorima (Brecht) od Subotice, Beočina do Novog Pazara. Čanak (Branislav) sedeo je, tačnije vozio se u poluležećem položaju (teško je tada hodao) i usput smo pričali o revolucijama, a posebno o francuskoj, građanskoj. Pa tim povodom da citiram Thomasa Painea (onaj koji je doneo Jeffersonove ideje iz Amerike u Evropu i upalio 1789): „Tolerancija nije suprotna netoleranciji, već je njen deo. I jedna i druga su tiranija. Jedna uzurpira pravo da sprečava slobodu svesti. A druga da je dodeljuje.“

O tome ćemo, opet, sledeći put. Tolerancija je nešto kao interkulturalnost, a za to je potrebno neprekidno aktivno, nikad pasivno, a pogotovo ne trpno stanje.

I samo još jedan citat iz koalicinog sporazuma Zajedno za toleranciju iz 2003. kako bi se osvežilo pamćenje, a i odmerila stvarnost: „Bićemo brana neonacionalizmu i fašizaciji Srbije“.