Zamislite svet u kojem svi imaju mišljenje na svaku temu. To zapravo i nije toliko teško, jer upravo u takvom svetu živimo. Nije li danas dovoljno sesti i u tramvaj, pa da u svega pet minuta razgovora saznate sve tajne sporta, politike, alternativne medicine. Danas svi poznaju sve tajne sveta i belosvetske zavere i to bolje i od najvećih stručnjaka.

Koliko samo ljudi znate koji bi sutra mogli da postanu predsednici država, vrhunski onkolozi, dijetetski savetnici, fudbalski selektori ili urednice kojeg god modnog časopisa? Dvadeset? Pedeset? Iako se sve znanje sveta danas udvostručuje na svake tri godine, ljudi XXI veka kao da čudesno znaju sve najbolje. Stvari su se ovde toliko otele kontroli da sve češće odbijamo da nas činjenice otrezne iz fantazmi koje volimo da zovemo i svojim mišljenjem. Šta ima veze šta nam to nauka govori i što nam nauka nudi brojne dokaze protiv naših varljivih stavova. Valjda mi znamo bolje! Ni mrtvi ne bismo dozvolili da nam realnost optereti nešto toliko glupo kao što je istina.

Možda je dobar trenutak da se ovde podsetimo jednog opšteg mesta iz filozofije: Scio me nihil scire, kaže najpametniji Atinjanin svih vremena, Sokrat. To jest – znam da ništa ne znam. Evo nam ovde možda i najobrazovanijeg čoveka svoje epohe koji pokušava da nas ovom duhovitom opaskom navede da budemo oprezni u sagledavanju sopstvene veličine.

Evo nam i jednog zgodnog primera toga da Sokratova opaska uvek biva tačna. Pre samo nekoliko stotina godina doktori medicine imali su fiks-ideju da je puštanje krvi njihovim nesretnim bolesnicima, maltene za sve jače od glavobolje, najpametnija ideja! Onoliki svet skončao je na ovaj bizaran način, koji je nauka nekada smatrala naprednim. Da ste tada pitali doktora da li sve zna – odgovorio bi vam samouvereno da ćutite i gledate. Pomislio bi čovek da nas je 7.000 godina ljudske civilizacije naučilo da se ne zalećemo u ideji da sve najbolje znamo. Čak i kad smo vrhunski stručnjaci. Sličnih zabluda koje su brojne ljude stajale života jer su njihovi zagovaraoci bili uvereni da znaju sve najbolje ima milijardu – od toga da je zemlja ploča do recimo toga da postoje manje i više vredne rase. Svim ovim zabludama zajedničko je i to što nisu uzimale u obzir nauku i činjenice, nego su pribegavale osećanjima. Iz jedne zablude u drugu, iz jednog košmara u drugi, i neki ljudi su iz bizarne istorije ljudskog roda i civilizacije naučili da je potrebno biti oprezan u izgrađivanju stavova, posebno prema stvarima i pojavama koje nedovoljno poznajemo. Posebno kada se radi o ljudima.

Zamislite kada biste bili u mogućnosti da o ljudima i njihovim potezima donosite sud tek kada se stavite u njihovu kožu? Kada biste imali snage da ne žurite da donesete mišljenje o novom kolegi ili komšiji već posle prvog susreta. A koliko vam se puta promenilo mišljenje kada ste saslušali i drugu stranu? Koliko puta ste se zahvaljujući tek nekoliko podataka pokajali zbog stavova koje ste imali ili širili o drugima oholo verujući da sve znate. Svaki put kada zaboravimo mudre reči Sokrata Atinjanina prosto ispadnemo ono što i jesmo – neznalice.

Spram ljudske prirode tajne nauke čine se jednostavnim kao pasulj. A ipak o ljudima i ljudskim odnosima donosimo sud još lakše i bezobzirnije. Još gore je što se pritom ponašamo kao da smo mi bezgrešni, to jest kao da su naši životni izbori najispravniji. A nisu, i mi to znamo. I kao što su naučnici s vremenom naučili da budu oprezni u svojim procenama sopstvenog (ne)znanja, tako su i neki s vremenom zaključili da je bolje da nepoznatim i nedovoljno jasnim ljudskim odnosima i pojavama pristupaju istim metodom nego da reaguju na osnovu svojih osećanja i tako prave džumbus i sebi i drugima. I rodi se tolerancija.

Tolerancija nije pozitivna stvar. Ona nas ne vodi ka tome da ljude prihvatamo onakvim kakvi oni jesu, već da ćutke prođemo pored njih ne trudeći se da reagujemo na njihove „osobine“ koje nam se najčešće ne dopadaju. Tolerancija je naše priznanje da nismo jaki da prihvatimo čitav svet sa svim njegovim i našim manama, kao i da ne znamo sve o drugima, da nam nije sve jasno u njihovim pogledima na svet i da se zbog toga povlačimo iz potrebe da ne „znamo sve o svemu“ i da iz pozicije de facto neznalica donosimo sud o drugima. Tolerancija je i priznanje naše nesavršenosti i odustajanja da se pretvaramo da smo bezgrešni. Tolerancija se prosto desila ljudima onda kada su prihvatili da Sokratove mudre reči primene i na svoj svakodnevni život. Kada bismo sve znali o svemu i bili u stanju da proniknemo u sve dubine ljudskih osećanja i odnosa, ne bi bilo ni potrebe za tolerancijom – imali bismo ono o čemu nauka sanja – faktima potkrepljeno mišljenje. Kako je to nemoguće kada su ljudi u pitanju, nije onda ni potrebno da razumemo zašto neko voli nekoga, ili zašto se neko veseli na ovaj ili onaj način, ili zašto neko ide u ovu ili onu bogomolju. Razlozi svih tih ljudi duboki su toliko da je svaki naš stav na tu temu plitak. Zato mi tada kažemo – znam da ništa ne znam o tebi i tvom životu i to prihvatam kao činjenicu koju ne želim da menjam svojim stavovima, te biram toleranciju.

Toleranciju kao pardon zbog sopstvene nesavršenosti i nemogućnosti da saznamo svet u svoj njegovoj kompleksnosti. Toleranciju kao priznanje da u životu imam mnogo toga da naučim i da je ono što mislim da znam zapravo ništa u poređenju s onim što mi se nudi ako odlučim da prihvatim da ništa ne znam. Možete danas dakle biti tolerantni prema nepoznatom i dovesti sebe u priliku da život obogatite novim znanjem, ili verovati da sve najbolje znate i ispasti – pogađate – neznalica.