Feministički pokret traje već toliko da više nije pokret, već skup različitih uspomena, naučenih lekcija i (preteranih) očekivanja. Možemo govoriti o „feminizmima“, i o teorijskom, ideološkom i praktičnom značaju tog pojma, ali za sada i ovde prvo bi ga trebalo malo demistifikovati.

Mada smo mi u Srbiji pomalo zaljubljeni u svoju posebnost, globalizacija i brze nove informativno-komunikacione tehnologije čine da saznajemo više o tome kako drugi ljudi (žene i muškarci) žive, te naša sredina nije tako izolovana kako se ponekad čini, a svetski tokovi imaju najveći uticaj na mase, pa potom i na intelektualke, recimo „trećeg talasa“. Ne pitajući ih za dozvolu, nalazim neke sličnosti između Ariel Levy i Adriane Zaharijević. Ariel Levy proučava stranputice razvoja glavnih modela za mlade žene u Americi, veliko udaljavanje od feminističkih ideala i prihvatanje stereotipnih rodnih uloga domaćice, dame, seksualnog objekta.

Adriana Zaharijević kaže da mlade žene u Srbiji često smatraju da im ženska prava i feminizam nisu ni u čemu pomogli i da je feminizam neka vrsta posebne etikete korisne teoretičarkama, ali bez uticaja (osim možda negativnog, kao nešto društveno nepopularno) za njih same. Tu dolazi do izražaja jedan neuspeh kako akademske zajednice, tako i institucija u pokušajima da se feminizam demistifikuje, da se ženska prava shvate i prihvate u široj zajednici makar u onoj meri u kojoj su, barem načelno, shvaćena prava nekih drugih društvenih grupa, etničkih manjina, osoba sa invaliditetom i slično.

Nazirem zašto je to tako, žene nisu manjina i potpuno su integrisane u društvo, tako da se njihovo pravo na postizanje jednakih mogućnosti, i kada nije ostvareno i kada jeste (neporecive su prednosti koje mlade žene imaju u odnosu na svoje bake u dostupnosti, na primer, poslaničkih mesta, da ne govorim o obrazovanju, ličnoj slobodi i slično), ne doživljava kao posebno žensko pravo ni kao neko dostignuće, pošto je sve to, zar ne, potpuno normalno. Ima sve više razumevanja za muškarce u ženskom pokretu, možda je to proizvod saučesništva u patnjama specifičnim za ovo vreme i mesto, a tako čestim u ljudskoj istoriji, a možda je to i sazrevanje samog feminističkog pokreta ili prosto žena kao grupe, najveće grupe u ljudskoj istoriji koja je krenula da se emancipuje.

Možda sada svi možemo da radimo zajedno na boljem društvu pošto već znamo da žene mogu da rade sve (da lete u kosmos, da menjaju ulje, da šefuju) i muškarci mogu da rade sve (da čuvaju decu, brinu o starima, doteruju se). Ipak, kao da opstaju stare navike o svrstavanju muškaraca i žena odmalena u određene kutije koje odgovaraju nji hovim budućim rodnim ulogama, kao i insistiranja na roze i plavim benkicama i različitim igračkama. 

U odličnoj predstavi centra E8 i Bitef teatra Muškarčine mladi, veoma entuzijastični i talentovani momci bacaju kravate, kao što su feministkinje (barem je to slika koja o njima istrajava) nekada bacale brushaltere. Šta je to s odevnim predmetima da tako snažno simbolizuju zatočeništvo u jednom identitetu koji je, kao što je očigledno ne samo iz tih gestova, mnogima tesan? 

Da li žene i muškarci imaju iste potrebe što se tiče odevanja ili „žene zaista imaju različitu termoregulaciju“ pa im je prirodno da budu u tankim bratelama dok su muškarci u žaketima? Da li je moguće postići ravnopravnost dok se opterećujemo doterivanjem mnogo više nego muškarci (istraživanje Naomi Wolf pokazuje da čak zbog toga i manje spavamo).

Čini mi se da u pojavnom obliku globalizacije (TV, filmovi, igre i slični proizvodi koji su svima dostupni) ima „viška muževnosti“. Muževnosti kakva je nametnuta određenjem rodne uloge u patrijarhalnom društvu. 

Modna industrija igra veliku ulogu u naglašavanju ženstvenosti i muževnosti na prvu loptu. A onda, za sve one stereotipne rodne uloge koje Ariel Levy istražuje (domaćice, dame, seksualnog objekta) nalazimo veoma elaborirane kostime koji ukrašavaju stranice ovog i svih ostalih modnih listova već decenijama. 

Individualna sloboda i izražavanje individualnosti ogledaju se u odevanju i zato su uniforme i prezrene od mladih školske kecelje odavno izbačene iz upotrebe. Ali, zar roze ili plavo odelce, trodelno bankarsko odelo, minić, dekolte i kravata nisu detalji koji doprinose uniformnosti mnogo više nego individualnom izrazu? Šta prethodi prihvaćenosti nekog modnog trenda? Ja se sećam mode koja je pokušala da dopusti izražavanje individulnosti bez insistiranja na polnoj segregaciji među odevnim predmetima, ali hipici i njihovi saronzi, zvoncare i ogrlice za žene i muškarce odavno su izašli iz mode. 

Ipak, imam jednu preporuku svima nama (i ženama i muškarcima) kada se budemo sutra ujutru oblačili: razmislite o svom raspoloženju i o tome da li je danas jača vaša muška ili ženska strana, da li želite da zavedete ili uplašite, impresionirate i učinite zavidljivim baš svakoga koga sretnete? Ako to ipak čuvate za određene osobe, obucite se kako vam prija, šta god da se nosi, makar to i ne bilo veoma ženstveno, odnosno muževno.