Nova decenija počela je hrabro, odvažno i herojski. Podizanjem glasa, razbijanjem tabua i borbom za pravdu. Neke snažne žene u Beogradu odlučile su da više ne ćute i da se suoče sa rizikom osude, javne sramote i neuspeha, zarad spasavanja nekih drugih i našeg društva u celosti. Odlučile su da prijave svog zlostavljača i da progovore o pretrpljenoj traumi zarad višeg cilja.

Te žene su moje prijateljice. Da nije bilo progovaranja mojih drugarica koje je prekinulo dug i mučan lanac ćutanja, Miroslav Aleksić bi jednog dana bio sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Dobitnik nagrade za pedagogiju grada Beograda, najpoznatiji nastavnik glume i čovek koji je „izveo na put“ desetine generacija mladih ljudi. Danas optuženi seksualni predator, do juče je bio jedan od najcenjenijih stručnjaka u državi, poznat ne samo kao nastavnik glume, već i kao učitelj života, kako su govorili njegovi brojni učenici. Ali, taj mit iskovan na lažima, manipulaciji, predatorstvu i pre svega kršenju osnovnih ljudskih prava sada je srušen. Te čudne, neki bi rekli i sektaške metode ophođenja prema deci, više nisu autentične metode vaspitavanja, već metode formiranja žrtve. Stalno razmišljam o teškim trenucima kroz koje su prošle osobe koje toliko volim, ali ne dozvoljavam da me te misli obore jer je u celoj priči najbitniji njihov glas koji se tako glasno zaorio. Razmišljam o čitavom nizu devojčica koje su mogle biti uplašene, izgubljene, zastrašene, ali su spasene.

Žene koje poznajem i sa kojima se družim učinile su da celo društvo postavi jedan veliki znak pitanja nad ovom državom i zapita se gde to grešimo, šta ne razumemo, zbog čega se nisu do sada osećale osnaženo da nam kažu kroz šta su prolazile. Da one nisu uradile ono što mi nikada nismo, mnoge majke ne bi sa svojim ćerkama razgovarale o ovim opasnostima, a možda ih ne bi ni pitale. I konačno, ako je samo jedna devojka bila motivisana da prijavi svog zlostavljača, da se nekome poveri, ako se samo jedna osvestila, ovaj čin zaslužuje svaki orden koji se može nekome dodeliti u ovoj zemlji.

Sećam se trenutka kad mi je drugarica poverila užas koji je proživela. Mislim da ću do kraja života zapamtiti svaku reč koju je tada izgovorila. Pošto je ispričala sve, pogledala me je u oči i rekla: „Mia, nikada niko neće saznati za ovo. Nikada, niko“.

Maya Angelou rekla je da nema veće agonije od čuvanja neispričane priče u sebi. Ali oni koji čuvaju traumu, umeće da je sačuvaju čak i od najbližih, a utoliko je njihova muka veća, kompleksnija i bolnija.

Nisam mislila da među svojim prijateljicama imam žrtve zlostavljanja. Verovala sam da se to dešava tamo nekim drugim ženama. U nekoj dalekoj zemlji, nekim ženama koje nikada nisam srela. Znala sam koliko je seksualno nasilje rasprostranjeno, ali nisam shvatala da je utkano u svaku poru ovog društva. U skoro svaku školu, trening, salu za fizičko. Mojim prijateljicama se to ne bi moglo desiti. Mislila sam da bi se one i kada bi im se to desilo odmah oduprle - ne bi dozvolile, borile bi se, jer su to žene koje odvažno i samopouzdano hodaju zemljom. Nižu osmehe i uspehe. Ali nisu. Trpele su, i ćutale su, i stidele su se, i plašile. Mlade, pametne, emancipovane, zaštićene žene. Kao što i nasmejani, komunikativni i uspešni ljudi mogu biti u kandžama depresije, suicidalni, mogu čak i oduzeti sebi život. I onda, ako se to desi, ide ono čuveno: „Pa ja nikad ne bih rekao/rekla“.

Mnoge stvari za mnoge ljude mi nikada ne bismo rekli, pomislili, zaključili. Zadatak nas, ljudi iz okruženja, prema osobama koje prođu kroz slične situacije veoma je lak: da budemo tu, da ih podržimo i saslušamo. Da im se pažljivo posvetimo i dozvolimo im da pričaju koliko žele i kad žele, zagrlimo ih pod isto takvim uslovima. Pružimo ruku i stanemo uz njih. Da ne postavljamo pitanja jer odgovori nisu važni.

Isto tako pametni, ugledni i naizgled fini muškarci mogu biti predatori. I sve se to može dešavati u centru grada, uz zvona i praporce, uglađena odela, nagrade i hvalospeve. Mrak se najbolje krije iza svetala reflektora, vatrometa i buke. Tu nam neće pasti na pamet da ga potražimo. I za mnoge od njih „nikad ne bismo rekli“ da u sebi kriju najdevijantnije pobude i da su u stanju da ih na najperfidnije načine sprovode u delo.

Pre nego što sam saznala kroz šta su moje prijateljice prolazile, iako sebe smatram prilično osvešćenom, i sama sam bila sklona ukalupljavanju čina silovanja i profila žrtve seksualnog zlostavljanja. Nažalost, kao posledica nedovoljne edukacije, kod svih nas stvorila se određena slika seksualnih zlostavljanja od koje nam je teško da odstupimo. Kad se kaže silovanje, jedino na šta pomišljamo je agresivni čin napada na žrtvu koja se brani i vrišti, a zlostavljač je fizičkom silom primorava na seksualni čin u mračnom kutku neke zabačene ulice. Kada kažemo silovatelj, pomišljamo na zastrašujućeg manijaka, grubijana, čoveka sa margine. Kada pomislimo na žrtvu silovanja, u glavi nam je žena sa modricama - utučena, usamljena i svi oko nje znaju šta joj se desilo jer joj to piše na čelu.

Međutim, realnost je drugačija. Zlostavljači se nalaze svuda oko nas. To mogu biti ljudi koji predaju na fakultetima, u školama, oni koji sede u raznim odborima i donose neke bitne odluke, vode opštine ili firme, poslanici, umetnici, intelektualci. Ljudi koji nam možda dolaze na slave, imaju velike porodice, idu na liturgije nedeljom, dobijaju nagrade i uživaju ugled u svom okruženju. Način na koji će oni zlostavljati možda neće biti onakav kako ga mi zamišljamo ili kako smo videli na filmu, biće podmukliji i perfidniji, takav da i samu žrtvu uvuče u mračni krug zlostavljanja iz koga izlaz nije vrisak ili fizička odbrana, jer ni način prisile nije bio fizički. Čak i opasniji oblik prisile može biti emotivna i psihološka manipulacija, stvaranje poverljivog odnosa, pritajeno zastrašivanje i zloupotreba muškog autoriteta.

Ako su nas ikada učili kako da se odbranimo od seksualnih manijaka, to se odnosilo na sklanjanje od nepoznatih ljudi, izbegavanje mračnih ulica i nošenje suzavca. Ali, ono što nas niko nije učio, ono što je retko ko i spominjao jeste kako se odbraniti od nekoga koga znamo, kome bezuslovno verujemo, nekoga za koga „nikada ne bismo rekli“. A žrtve… pa ja nisam svoje prijateljice nikada videla kao žrtve. Nisu spadale ni u jednu od tih fioka koje nose naziv „žrtva“. A bile su. To su bile moje prijateljice, a možda su i vaše.

Zato, nemojte ih pitati zašto su trpele, zašto su ćutale, zašto su se vraćale, zašto su se smejale na fotografijama. Nemojte ih pitati ništa. Svako vaše pitanje odvraća druge žrtve od želje da progovore. Pre nego što poželite da pitate, pomislite da možda ne znate dovoljno. Pomislite da se, kada biste znali dovoljno, kada bi celo društvo znalo dovoljno, ovakve stvari možda i ne bi tako učestalo događale.

Lako je pitati žrtve, isprovocirati ranjene, etiketirati ženu koja je po ko zna koji put morala da se prostre pred nas i postane lutka za žigosanje. Teže je pitati sebe, a još teže sebi dati odgovore. Milena, Iva i ostale devojke dale su sebe, popele su se na giljotinu u nadi da ćemo ih pomilovati, samo da bi spasile neke buduće generacije devojčica. A mi - od nas se samo traži da ih poštedimo, razumemo i da pomognemo. Naš ulog je mnogo manje rizičan, manje strašan i bolan.

Mojim prijateljicama mogu samo da se izvinim u ime svih nas što im je strah od javne sramote dugo bio jači od potrebe da se izbore za pravdu i što su ikada pomislile da je sramota njihova. Izvinite ako sam vas ikada nesmotreno povredila. Izvinite za svaku suvišnu reč. Izvinite, i hvala vam što ste hrabre, što ste moje prijateljice, moje genijalne prijateljice.

Tekst: Mia Bjelogrlić