Često posmatram jednogodišnju ćerku i razmišljam o tome ko je ona i šta će jednog dana postati. Već sada tako slobodna, karakterna, živahna i čila, izmami mi osmeh jer mi se čini da će ceo svet biti njen i da će svemu što joj smeta da prkosi, što već sada radi.

Zamišljam kako će da se oblači, šta će da sluša i da je interesuje, i kasnije, čime će da se bavi. Prisećam se škole plesa u koju sam išla osam godina i koja je bila presudna za moj mentalni razvoj, svest prema timu i odnos prema telu, i u glavi mi prolaze mogući scenariji kako je razvozim na dramsku sekciju, čas klavira ili trening fudbala, šta god da ona izabere. Radujem se svakom novom trenutku sa njom, svakom novom zubu koji hrabro izbije. Prebledim svaki put kad nezgrapno hodajući lupi glavu o nameštaj, ali odahnem kad vidim njenu rešenost da uprkos tome nastavi dalje i uzme igračku koju je naumila.

Sinoć kasno uveče, čitam vest o čuvenom profesoru glume, poznatom reditelju, pedagogu i glumcu Miroslavu Miki Aleksiću kojeg je pet devojaka, među kojima su i maloletne devojčice, optužilo za silovanje i seksualno uznemiravanje. Iako je čvrsto zaspala, budim je da bih je jako zagrlila. Toliko jako da bih volela da nestane u tom zagrljaju dok svet ne postane bezbedniji za devojčice.

Pokušavajući da potisnemo traume često mislimo da su prava, realna čudovišta iz našeg okruženja samo puki deo nekog lošeg košmara i vraćamo ih pod tepih ili zaključavamo u orman. Obavljajući svakodnevne radnje i pokušavajući da živimo regularno, čujemo njihovo režanje u pozadini. Međutim ovi monstrumi su stvarni i nalaze se najčešće u našem neposrednom okruženju. Oni su naši profesori, nastavnici, komšije, rođaci, treneri i prijatelji naših roditelja. Oni su često osobe koje imaju autoritet i osobe kojima se divimo. Koriste manipulativne i strateške metode zastrašivanja kako bi njihova gnusna zlodela ostala zauvek zarobljena u našoj glavi. U glavi koja zbog traume, straha, očaja i bezizlaza ne može normalno da spava, misli i živi.

Optuženi profesor predavao je deci od trinaest godina glumu već trideset i pet godina. Razmišljam o svim devojkama kojima je upućivao seksističke komentare, pipao ih, manipulisao. Kao najstarija, poznata glumica Milena Radulović hrabro je istupila i ispričala o hororu silovanja koje je doživela kao maloletna. Mogu samo da zamislim koliko je teško progutati tu ogromnu, bodljikavu stenu od traume i javno progovoriti. Njena priča nije glas jedne poznate glumice kojoj se desilo nešto ovako strašno, već predstavlja hor devojaka i devojčica koje su prošle kroz isto ili slično, ali i glas svih onih devojčica koje tek dolaze i koje su tu mogle da se nađu. Zbog svega toga, njena ispovest je istorijski važna i barem za nijansu, promeniće svet. Učiniće da jedno čudovište manje vreba ovim svetom i nadam se zastrašiti još bar stotinu njih. Ohrabriće i zagrliti hiljade devojaka i devojčica koje noću ne spavaju zbog onoga kroz šta su prošle, koje najverovatnije krive sebe za ono što im se desilo.

Odgovornost Milene nije bila da progovori što pre o enormno užasnoj stvari kroz koju je prošla, njena jedina odgovornost je da se nosi sa tim na koji god način izabere.

Sa druge strane odgovornost svih nas, devojaka, žena, muškaraca, a pogotovo prosvetnih radnika, direktora, dekana i prijatelja je da ne žmurimo i ne pravdamo monstruozna ponašanja onih koje poznajemo. Seksualno nasilje i uznemiravanje u okviru obrazovnih ustanova je rasprostranjeno mnogo više nego što se o tome zna. Ono ne sme biti ignorisano i pravdano niti zbog jednog razloga. Muška moć određenih persona na pozicijama moći jeste jaka i zastrašuje širok krug podanika, ali ne i nesavladiva. Živimo u zemlji gde je mizoginija utkana čak i u obrazovni sistem, a seksitičko ponašanje normalizovano. Progovaranje ovih devojaka je jedno veliko NE svim nastavnicima koji nas teraju da nosimo suknje ili bele majice, koji nas pipkaju pomažući da uradimo kolut unapred, ili nas teraju da se raskomotimo usled letnjih vrućina, koji postavljaju pitanja o seksu i naslađuju se našom mukom i neprijatnošću. Ovo je jedno veliko NE svim kandžama koje iz nas devojčica na silu čupaju dete i pretvaraju ga u podređenu ženu.

Svi zajedno smo tu da ovakva ponašanja detektujemo i time obezbedimo devojčicama ono osnovno što su zaslužile: pravo na slobodu i pravo da bezbedno postanu ono što žele. 

Hvala Milena, i hvala devojke u ime svih nas, žena i devojčica. Podrška, niste same.

Tekst: Iva Parađanin

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/.