/9 sati ujutru/

„Vreme se nedeljom vuče kao neka lenja debela albino zmija koja ide samo uz ivice zidova i za sobom ostavlja sluz u koju ću ulepiti prste ako ustanem iz kreveta.“

„Maco, zmije ne ostavljaju sluz za sobom, glupa ti je metafora, ali svakako nemoj da ustaješ.“

Prebacuje nogu preko tebe, privlači te rukama tako da ne možeš mnogo da se pomeraš i ljubi te tamo negde gde završava vrat, a počinje rame tako da ne želiš da se pomeriš ni kad bi mogla.

„Pusti me, ti bi samo spavao, prespavaćemo život ovako!“

„Nećemo, maco, nećemo, ali ovu nedelju bismo mogli, gde ti se uostalom ide, šta te čeka, gde bi to ti?“

Čuješ kako se smeje i znaš i bez okretanja da su mu se usne izvile u onu polupodrugljivu liniju koju uvek razvuče kada želi da ti stavi do znanja da se ponašaš kao dete i da se uzalud braniš ili otimaš.

A to je gotovo uvek tako.

„Ma pusti me, rekla sam, koliko ova tvoja noga uopšte ima kila, kao džak cementa da si spustio na mene?!“

„Maco, to bi značilo da mi noga ima 50 kilograma, što bi značilo da ja imam oko 200, što dalje znači da ti je i to poređenje glupavo, lezi još malo kad ti lepo kažem.“

Opet čuješ smeh i opet ti zuji u ušima onako kao što ti je šuštalo onomad kad si se umalo onesvestila u crkvi na venčanju svog najboljeg druga. To šuštanje nisi čula posle godinama sve do pre par večeri kad si njega pokupila na Cvetnom trgu. Kasnio je par minuta, tebi su bila upaljena sva četiri svetla na kolima i sa svakim njihovim novim ritmičnim otkucajem bila si sve ljuća. I onda kada si ga ugledala kako se spušta iz Njegoševe prvi put čula si taj šum u ušima. Kao da je u tvojoj glavi, između ušiju razvukao konopac i na njemu suši neke svilene haljine koje mirišu na cimet, viski i dodiruju se međusobno pod naletima toplog prolećnog vetra. I tako se ovlaš dodirujući šušte i upozoravaju te da se sprema bura. Ili nesvestica. Ili oboje.

-----

/Podne/

„Izvinite, vidim da je doručak do 11, ali da li postoji neka mogućnost da nas dvoje ipak nekako jedemo prženice iako je već podne?“

Mrziš kad se tako smeje. Naročito kada se tako smeje drugima. Iako se i ti tako smeješ drugima kada njega nema. Samo što ti kad se smeješ imaš rupicu u jednom obrazu jer ti je na tom mestu pukao mišić kada si sa sedam godina pala s terase kafića na kojoj su se mama i tata sporečkali oko toga da li je bolje da ideš na klavir ili na engleski. Ili na oboje.

I sada ti deluje da padaš i da će ti od pada pući mišić. Samo ne onaj na obrazu, to bi bilo isuviše predvidljivo i lagano za slobodni pad ove vrste.

„Maco, vidi ždrebe!“

„Je l' me zezaš, znaš da ne vidim ništa bez naočara?!“

„Ozbiljno ti kažem, maco, sad će da naiđe s mamom, gledaj tamo desno.“

I za par sekundi stvarno nailaze. Ponosna mama i tek prohodalo ždrebe. Ima nešto dirljivo u tim tananim nožicama koje kloparaju po kamenoj stazi, ne znaš baš tačno šta, ali znaš da ti se više ne jede ništa, prevruće ti je, težak je vazduh, sve je lepljivo i opet ti onako šušti u ušima.

____

/3 sata popodne/

„Je l' vidiš ovaj kosi zrak sunca koji upada kroz prozor?“

„Koji, maco?“

„Ovaj koji ide od ivice roletne do mog desnog stopala? Je l' ga vidiš sad kad pomerim nogu?“

„Vidim, šta s njim?“

„Je l' vidiš kako se u njemu vijore čestice prašine? Je l' ti deluju kao da plešu, ali ne mogu da pobegnu? E tako se ja osećam s tobom. Kao da plešem, ali i kao da ne mogu da pobegnem. Vidiš li?“

„Ne vidim te čestice, maco, ali znaš li šta vidim? Vidim da imamo mladež na istom mestu, tu na desnom ramenu, malo iznad ključne kosti, to vidim.“

„Ma daj, prestani da me zagledaš, gledaj malo svoja posla!“

„Pa ti si moj posao, maco.“

„Ej, rekla sam da prestaneš, ne pipaj me!“

„Dođi, maco, dođi malo... poljubi me...“

/6 sati popodne/

„Maco, šta razmišljaš, gde si odlutala, hej?“

„Reci mi, šta misliš, je li sasvim mala ljubav nekada dovoljna?“

„Molim?“

„Da li misliš da je i sasvim mala ljubav dovoljna?“

Okrećeš se i u polumraku vidiš ga kako pali cigaretu i namešta kosu. To radi uvek kad kupuje malo vremena ili kada se sprema da ti održi predavanje. Ili oboje.

„Znaš kako, maco. Možda nekada i jeste. Ali ne i tebi.“

„Zašto ne meni?“

„Zato što si ti sva posebna.“

„Ma duvaj ga, ozbiljno sam te pitala!“

Teška tišina koja kao da curi niz zidove sobe na salašu okrečene u rezedo i polagano gašenje cigarete u čaši s malo neispijenog viskija na dnu.

„Ozbiljno sam ti i rekao, glupačo mala.“

/Ponoć/

„Za koliko ti počinje boarding?“

„Za petnaestak minuta valjda.“

„Jesi gladan?“

„Nisam, što?!“

„Pa šta ti je onda, vrpoljiš se sve vreme?!“

„To mi je od neizrečenih emocija, maco.“

„Ma jedi govna.“

"Hoću, maco, hoću. Ne brini. Da znaš da hoću.“

/ jedan sat ujutru/

Zagledaš masnicu na desnom kolenu i lagano je pritiskaš palcem. Boli onako lepo, kao što te boli to što je otišao, a ti opet ništa nisi rekla. Ionako je i masnica od njega, udarila si kolenom o dovratak kad te je kao sumanut smejući se naglas iznosio na krkače iz sobe.

Dobro, nije da baš ništa nisi rekla. Pitala si ga: „Hej, maco, šta misliš je li ovo proleće ili zaljubljenost? Ili oboje?“

Pogledao te je, poljubio u mladež koji imate na istom mestu i mrtav ozbiljan, odlazeći, preko ramena dobacio: „Samo proleće, Vanja, samo proleće.“

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija