Ma aman više s tim Zagrebom, kao da te namerno zivkaju jednom mesečno baš otkako si obećala sebi da tamo više ne ideš jer tamo živi ona. Lepo si sto puta rekla da nećeš da ideš jer si baksuz koji će je sigurno sresti, ne vredi da ti objašnjavaju da je to gotovo nemoguće jer se tebi u poslednje vreme samo i dešava ono što je gotovo nemoguće. 

Tačno znaš da bi šetala Štrosmajerovom ili Ilicom i videla je. Prepoznala bi joj dugu odvratno ravnu kosu s leđa, prepoznala bi onaj odvratni zeleni kaput koji si toliko puta pokušavala da uvećaš na fotografijama s Instagrama ili bi osetila odvratni parfem koji koristi. Ne znaš koji parfem koristi, ali sigurno je odvratan. Sve u vezi s njom je odvratno i mučno.

Osim što nije. Nije ona odvratna, nije njen parfem mučan, nije njena kosa problem. Odvratni ste vas dvoje. Vi ste problem. Vi ste ono što ona ne zna pa može bezbrižno da šeta u svom zelenom kaputu, može da sedne gde hoće, može da naruči svoj kapućino s mrvom cimeta i da se ne sekira da će je neko videti kao što se vas dvoje uz vino ili viski sekirate. Kao što se vas dvoje krijete. Kao što vas dvoje noću sedate svako u svoja kola i nalazite se po nekim mračnim ulicama, po kafićima koji još rade i parkovima u kojima još uvek nema mnogo ljudi koji šetaju pse ili savladavaju nesanicu uzrokovanu možda sličnim problemima.

Ona ne mora da spava samo par sati, ona ne mora da kupuje sve skuplje kreme za podočnjake, ona ne mora da uvežbava unapred šta će reći ako je neko sretne tamo gde je svima rekla da nikako neće biti. Ona može da blista naspavana, ona može da izlazi nenašminkana, ona može da se opusti i da ne razmišlja ni o čemu osim o tome gde će njih dvoje da otputuju za uskršnje praznike.

„Aaaaaaaaaaaaajde, čoveče, pa samo dva dana, vraćamo se već u četvrtak!“

Ma boli te uvo, uostalom, što ne bi otišla, pa nema Zagreb dvesta stanovnika da bi morala da je sretneš?! A i da je sretneš, šta sad, nije da zna ko si i kako izgledaš, možeš i da se očešeš o nju u prolazu i ona neće ni pomisliti da se o nju upravo očešala devojka koja zna kako joj muž miriše i kako su mu gornje trepavice oborene na dole tako da deluje da te nikada ne vidi baš sasvim jasno. A uvek te vidi najjasnije od svih.

„E može, moram samo ujutru nešto da završim s knjigovođom, pa ne mogu pre podneva da krenem.“

E tako ćemo! Pa nećeš ti valjda svoj život držati na ledu samo zato što je on debilčina koja ne ume da se odluči. Doduše, nije da ti tražiš da se odluči jer ako se odluči, onda ćeš i ti morati da se odlučuješ, onda ćeš i ti morati da vidiš šta ćeš sa svojim trepavicama i svojim strahovima i svojim životom. Ali, to te opet neće sprečiti da ponoviš da je „debilčina jedna“ svaki put kad pomisliš da je s njom umesto sa tobom, svaki put kada ti se učini da mu treba malo više vremena da ti odgovori na poruku, svaki put kad ti kaže „zvaću te za pet minuta, samo da završim nešto“.

----

„A, bokte, dešava li se išta ovde?“

„Ma, čuj, Vanja, pa srijeda je, pet popodne, tek poslije će ljudi doći do grada na kavu ili piće.“

„Dobro, daj samo da sednemo negde, crkoh gladna više, ceo dan me mantate po gradu, onesvestiću se.“

„Ej, curke, vodim vas tu iza ćoška u cool mjesto, skoro su ga dali renovirati, tamo se može super jesti!“

Pola sata kasnije sediš i gledaš kroz staklena vrata bistroa, tačnije škiljiš jer bez naočara vidiš samo da sunce zalazi pod onim finim uglom koji nagoveštava da je stiglo proleće iako se to još ne oseti ni u vazduhu ni u šalu koji si prebacila preko ramena. Nikada nisi bila zimogrožljiva sve do momenta u kom je on počeo da te grli, sada ti se čini da je samo sa njim toplo, da samo njegovi prsti nisu hladni. (A baš su mu glupi prsti, ima neke užasno izgrižene nokte i palac mu je nekako čudno kvrgav na zglobu, je l’ da?)

„Ispričavam se, je l’ vam smeta dim?“

Kao da je neko zagrebao noktima po školskoj tabli I prenuo te iz sanjarenja na času, tako si se naglo trgla. Okrenula si glavu ka osobi koja te pita, ne možeš da je vidiš baš lepo od zalazećeg sunca koje blešti iza nje, vidiš samo da ima dugu ravnu kosu i cigaretu u ruci.

„Ma ne, ne, završili smo s jelom, slobodno vi.“

Nasmejala ti se i klimnula glavom lagano. 

Taj osmeh. Ti si TAJ OSMEH negde već videla. PA JEBOTE, TI SI TAJ OSMEH VEĆ VIDELA!

Hiljade malih iglica ti je probolo obraze, ruke su ti se ohladile, šal ti je spao s ramena, sva krv se probijala ka temenu koje gori, šuštalo ti je u ušima, samo da se ne onesvestiš, samo da ne cikneš, samo da ti ništa ne ispadne iz ruku, samo da možeš normalno da ustaneš kad krenete, samo da te noge ne izdaju.

Uzela si telefon i poslala jedno „Da li je jebeno moguće?! Pa ovo pored nas je ONA“ drugarici koja sedi prekoputa tebe i drhtavim rukama pokušala da izvadiš cigaretu iz ružičaste paklice. 

Ma samo da se ne ispečatiraš onim glupim rumenilom, to se uvek dešava kad ti je neprijatno, a sad si još i popila dve čaše vina, biće još gore, bićeš modrocrvena u licu samo ako se ne sabereš i konačno ne izvadiš i zapališ tu glupavu cigaretu.

Povratni sms. „Odvratna je, ne nerviraj se, sad ćemo da krenemo.“

Osim što nije. Uopšte nije odvratna. Ona samo spokojno sedi, proučava meni i ni ne pomišlja da za stolom pored njenog sedi devojka koja zna u kojoj su meri izgriženi nokti na rukama njenog muža.

Tekst: Vanja Bahilj

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija